Potrebni su nam dobri ljudi, a ne „kreativne individue“

Nezapamćen i neshvatljiv zločin koji se odigrao trećeg maja 2023, u jednoj od najprestižnijih beogradskih osnovnih škola, kod mnogih je pokrenuo pitanje kako je nešto takvo moguće, kako NAM se to desilo? Takvo pitanje implikuje da smo mi nešto pogrešno radili i da smo utoliko na neki način odgovorni za ovo, u čemu, nažalost, ima istine. Ipak, ne treba zaboraviti da je taj zločin imao konkretnog izvršioca, i da se cjelovita slika o dogođenome ne može praviti bez poznavanja tih pojedinosti, odnosno bez odgovarajućih stručnih (psiholoških) kompetencija, čime mi ne raspolažemo.

Ako govorimo o uopštenim pretpostavkama za ono što se dogodilo trećeg maja – što ne treba brkati s uzrocima – prije svega treba ukazati na bezmalo pogrešan odnos dobrog dijela Srba prema činjenici, odnosno vrijednosti života, što se naročito ispoljava u slučaju odnosa prema potomstvu naših (post)socijalističkih, na nivou svjetonazora izrazito sekularno nastrojenih naraštaja. Ili se uzdržavamo od potomstva – da bismo mogli da „živimo“, jer djeca su tobože samo teret i prevelika odgovornost (pa je lakše umjesto njih imati kućne ljubimce), a svoju pogrešnu „logiku“, da tako kažemo, „pravdavati“ time da nije svačije životno pozvanje da bude roditelj, i da umjesto toga na drugi način možemo da se ostvarimo; ili, pak, kada imamo djecu, a tada obično najviše dvoje, od njih (ako ostavimo po strani slučajeve žalosnog zanemarivanja potomstva) pravimo „mala božanstva“ kojima treba razvijati tzv. „kreativnost“ (što je iz potrošačke lajfstajl-ideologije potekla, kvazipedagoška supstitucija istinskog stvaralaštva, što je bilo i ostalo dar zaista malobrojnih); uključiti ih u što više vanškolskih/obdanišnih aktivnosti, jer tobože što nam je dijete „uspješnije“ – to je i bolje. Da stvar bude gora od to malo djece što imamo očekujemo da bezmalo svako bude posebno, obdareno, natprosječno – poričući očiglednost da Bog ili Priroda ili geni… nikada ne čine sve ljude, svu djecu izuzetnima. Kao da, ovo malo rođenih treba da ponese teret obdarnosti ne samo za sebe nego i za još više onih, našom sebičnošću (kao potencijalnih roditelja) nerođenih. Kao da smo redukcijom brojnosti porodičnog i zajedničnog potomstva prećutno došli na sumanutu hipotezu odricanja djeci „prava“ na prosječnost. A onda se dešava nešto što je vjerovatno gore nego kada se darovitom djetetu uskrati mogućnost na ispoljavanje i razvijanje svoje darovitosti – kada se prosječno ili ne odveć obdareno djete prisiljava da igra ulogu „talenta“, čak višestrukog.

No čovjek, pa i mali čovjek, dijete – nije jednostavni, „aritmetički“ zbir svojih svojstava, pa time ni talenata, već je (ili pak to ne uspijeva postati) cjelovita ličnost, valjano uobličena osoba, kojoj je dobro sa samom sobom, među drugima, sličnima sebi, dakle, najprije sa drugom djecom, vršnjacima. A današnjoj srpskoj djeci često manjka i jednoga i drugoga – mnogima od njih niti je dobro u svojoj koži, niti pokazuju sklonost, a kamoli ljubav, prema drugima, što ponekad ide i do potpuno bezrazložne, nikakvom predistorijom u međusobnim odnosima nemotivisane mržnje, do naizgled neobjašnjivog bijesa koji samo čeka da se iskali na nekom drugom – bilo kome i bilo kako. Mi, kao roditelji, naročito iz srednje klase, koja ima uslova da pruži svojoj djeci i dosta više od nekog ekonomskog minimuma, od samog rođenja na fetiški pijedestal uzdižemo svoje potomke, projektujući kakvi oni treba da budu, gdje i kako sve treba da se „ostvare“, propuštajući da ih podstičemo na ono najvažnije – vrline, na ljudskost. Pritom je veliko je pitanje da li je dobar dio nas, kao roditelja, uopšte svjestan tog zadatka, a još više – da li znamo kako da svojoj djeci usadimo vrlinu, što su naši hrišćanski, patrijarhalni preci, prije (post)socijalizma, bez sumnje mnogo bolje od nas umjeli. Naše vrijeme je, odavno je prepoznato, vrlini nesklono i zato se treba najozbiljnije potruditi ne samo da biološki rodimo nego da povrh toga i stvaramo ne tek socijalno funkcionalnu nego i vrlu djecu, umjesto da, što je, uzgred, neuporedivo lakše, njih damo na sijaset sportova, stranih jezika, muzičkih, baletskih likovnih škola…vjerujući da mo im time „pružili sve“ (osim najvažnijih stvari) i da smo navodno dobri roditelji. Pritom, često zaboravljamo da im preopterećenošću obavezama – a danas je ne malo upravo takve djece, pored ostaloga, sputavamo neponovljivu radost djetinjstva i dječje slobode, koju kao odrasli, više nikada neće moći da iskuse.

Nažalost, srpska država je ovoga zadatka, po svemu sudeći, potpuno nesvjesna, a nekmoli da mu bude dorasla. Ne samo da je od 2000. iz osnovnog i srednjeg obrazovanja sistemski isključena dimenzija patriotske socijalizacije nego je, usljed sistemskih, na bezmalo neznalačkim pretpostavkama vršenih i stoga kobno pogrešnih reformi sistema obrazovanja, sve manje prostora ostajalo i za ostale vrline, koje od učenikā i studenatā treba načine valjane ljude. A vrline su i ljubav prema članovima porodice, i rodoljublje i ljubav prema bližnjem. Ishod je dvostruko poražavajući ne samo što ovakvom bezvrlinskom „edukacijom“ – koja je sušta suprotnost obrazovanju – dobijamo sve više emotivno zakržljale omladine nego je ona i sve nezainteresovanija za sticanje znanjā.

Dakle, načinom vaspitavanja – prećutnom prepostavkom da obdarenosti (stvarne ili pak umišljene) i učinci djeteta predstavljaju sve, a sve ostalo takoreći ništa – mi od njih gradimo hiperindividualce, male sebičnjake, koje smo propustili da podstaknemo na vrlinu. A ishod toga je sljedeći: imamo malo, i sve manje djece (i zato, u perspektivi, izumiremo), među kojima je sve više sobom nezadovoljnih, čak i kada su „objektivno“, po mjerilima ambicioznih roditelja, ali i većine društva koje cijeni iste takve, pogrešne pedagoške vrijednosti, „uspješna“. Pritom smo upali u još jednu zamku – ne samo što se očekuje da naša djeca u školi, te u što više vanškolskih aktivnosti budu uspješna nego se očekuje da i kao roditelji budemo ambiciozni, jer ako nijesmo takvi – onda smo tobože roditeljski nemarni i neuspješni. Tako vaspitavana djeca često nijesu naučena vrlini solidarnosti, čak i unutar same porodice, a kamoli šire zajednice. Zato je nerijetko drugi, drugo dijete, koja je možda takođe rđavo (psiho)socijalizovano, smetnja, samo konkurent, neko za koga bi bilo bolje da ga sada i ovdje (pored mene) nema, ili čak – da ga uopšte nema.

Kao roditelji, ali i kao zajednica, zaboravili smo da je ključni zadatak da naša djeca, da naši budući naraštaji, budu dobri ljudi, a da tek poslije toga ide sve ostalo. Osim toga, djeci treba dati slobodu da, ako suprotno nije slučaj, budu i „obični“ – ne siliti na sve ono što im možda ne prija, te izostanak takvih „referencija“ smatrati njihovim i svojim neuspjehom – ako će biti dobri ljudi, cjelovite osobe, kadre da vole i da budu voljene, sposobne i voljne da rade i da preuzmu odgovornost za sebe i druge – najprije za svoje buduće potomke, zatim i za svoje ostarjele roditelje i napokon za cjelinu zajednice. „Običan“, ali dobar čovjek na skali vrijednosti stoji neuporedivo bolje od darovite, ali emotivno dezorijentisane, a naročito zle osobe. Podsticanje tzv. kreativnosti bez vrlina, tj.mnoštva darova bez jedinstva ličnosti, često proizvodi ne samo necjelovite, i zato duboko nezadovoljne ljude nego i, u najtežim slučajevima, pravu demoniju rastočenih pojedinaca, koja ponekad, u najgorim slučajevima, sebi „izumi“, obično potpuno nedužni objekt ispoljavanja svojeg dubinskog bijesa, koji se godinama gomilao, pored ostaloga i usljed suštinski pogrešne paradigme vaspitanja i podizanja. Možda najgore od svega je to što među nama ima još takve djece i omladine ispunjene bezrazložnom mržnjom, koja samo čeka da bude iskaljena, na bilo kome i bilo kako. Užasan pokolj koji se u opštini Mladenovac desio između 4. i 5. maja pokazuje da je masovni zločin iz beogradske osnovne škole možda pokrenuo demonsku pandemiju, ukoliko nije riječ o širem planu da se naprosto izvrši unutrašnji napad na naše društvo, uz korišćenje opasnih posljedica njegovih teških, višedecenijskih obrazovano-vaspitnih manjkavosti.

Kako pobijediti ovo zlo, koje je, nažalost, pustilo korijena i u nekima među nama, ostajući nerijetko i teško uočljivo, pa utoliko opasnije? Zlo se nadvladava životom, koji nije samo puki, „biološki“ život – iako je posve jasno da bez djece ništa ne može imati smisla – već životom ispunjenim vrlinom, upodobljenom obrazu, životom koji slobodno potvrđuje Dobro.

autor:Časlav D. Koprivica