Povratak kući

Spokoj koji se oseća kada zakoračiš u Dečane je nesvakidašnji. Potpuno neusklađen sa činjenicom da su Kosovo i Metohija okupirani i da je manastir u stalnom stanju pasivnog rizika. Dečani nadahnjuju uprkos sumornoj svakodnevnici. Čovek se oseća dobro. Duhom i telom
Čitate lične utiske osobe koja je u poznim mjesecima 2025. godine prvi put kročila na posvećeno tlo Kosova, naše spone sa prošlim i zavjetom sa budućim. Shodno tome, ovaj tekst neće biti kao moji prethodni.

Danas su Kosovo i Metohija obilježeni dvojnošću. Sa jedne strane, očigledno stanje trenutne okupacije od strane Šiptara, izvođača radova na terenu za interese drugih. Sasvim je jasno da se u objektivnoj stvarnosti planovi o Velikoj Albaniji nikada ne bi mogli ostvariti bez pomoći vanjskih aktera. Okupacija je jasno vidljiva.

Punktovi transformisane OVK, trenutnih šiptarskih bezbjednosnih snaga, susreću se tu i tamo. U Prizrenu, američki Oškoš (OshKosh M-ATV) [1] sa hrvatskom šahovnicom iz sporedne ulice se uključuje u saobraćaj. Nakon njega prolazi još nekoliko vozila KFOR-a. Ništa što nije ranije viđeno, ništa što nije ostalo da trune po stepama Ukrajine.

U dva navrata veliki znak, sastavljen od slova UČK (UCK) zapada za oko. Jedan od njih iznad Prizrena. Zastave sintetičke tvorevine se vijore na više mjesta dok se tu i tamo mogu uočiti statue i spomenici podignuti zaslužnim šiptarskim teroristima. Poze su herojske, lica su staložena, namjera da se prikažu kao heroji očigledna. Posmatram ih i neodoljivo me podsjećaju na statue Sadama Huseina u Iraku prije nego li su ih srušile i pretopile okupacione trupe Zapada.

Slika okupiranog Kosova
U Prištini i Prizrenu, velikim urbanim sredinama, svuda se uočavaju znakovi nove i divlje gradnje. Gradi se u žurbi i značajnom broju. Kao da je u pitanju proces ubrzane urbanizacije. Posmatrajući sa vrha Gazimestana, Priština izgleda kao još jedan grad zarobljen u sopstvenoj gradskoj vrevi te isparenjima lokalne industrije. Iznenađuju gomile smeća, divlje deponije koje se mogu relativno često zapaziti, posebno u blizini većih urbanih centara. Još jedan vid pritiska na Srbe? Možda. Ipak, razlog koji bi opravdao pojavu identičnog fenomena u većinski ili čisto albanskim sredinama izostaje.

Ukratko sažeta, ovo je slika okupiranoga Kosova, mrtvorođene šiptarske republike – samo po imenu – koju će njeni tvorci ugasiti kada im to bude u interesu. Hodočasteći Kosovom i Metohijom, posmatrajući oko sebe, sve se to čini vještačko, površno, sagrađeno u žurbi i na silu. To je „njihovo“ Kosovo, zapadni projekat nastao kao odraz geopolitičkih projekcija koji žuri u neku daleku budućnost, jer je ovde i sada lišen korijenja koje seže duboko i koje ljuti mraz ne dohvata.

Prolazim krajolicima kojima ime ne znam. Po prvi put vidim te šume, gore što se iznad njih uzdižu i kao da prolazim dobro znanim putem od Srpskoga Sarajeva do Foče, putem koji je ostavio trag na moje djetinjstvo i život. Do toga trena nikada nisam o tom saobraćajnom pravcu razmišljao na takav način. To je bio samo još jedan put. Put kao put – pomalo izazovan, oronuo, umoran. Nikada nije bio nešto čemu su hitale misli.

Zašto tada? Zašto baš to poređenje, od svih mogućih? Između ta dva mjesta razdvojena prostorom sadašnjice i vremenom koje je proteklo okom posmatrača. Razlažem misli, pišem njima po papiru. Trebalo je vremena da razumom spoznam odgovor koji je srce znalo istoga trena. Došao sam kući. Vratio se i prošao putevima koji, iako nepoznati, nisu bili tuđi. U tome je ležala sva suština. Nisam bio stranac u stranoj zemlji. Bio sam da sam svoj na svome i znao da je sve što vidim srpsko. Tako sam se i osjećao.

To je stvarno Kosovo i stvarna Metohija. Oni stoje iznad geopolitičkih projekcija i granica na mapi koje su povlačili komunistički inžinjeri društva te njihovi nasljednici u analitičkim centrima Kolektivnog zapada. To je Kosovo o kojem ću da pišem, koje se ogleda u vjekovima, ne godinama, koje pamti drevne vladare, koje zna u svojim kostima od kamena da je srpsko.

To je – možda prokleto, svakako sveto – naše Kosovo sa kojim smo vjekovima obnavljali zavjet u mesu i krvi. Proždrljivo, kao i svaka zemlja, pilo je našu krv, našim mesom hranilo se, naše kosti u svoja njedra savijalo duboko, i tako postalo naše. Ne zbog mesa, niti krvi niti kostiju već zbog žrtve podnesene svojevoljno – žrtve koja je odraz spoznaje vrijednosti toga jednog komada ovoga svijeta kome nema, niti za Srbe može biti, ravnoga u ostatku šara zemaljskog. Kada je bilo divlje, pripitomili ga; pusto, oživjeli ga; neznabožačko, posvetili ga; prosto, uzdigli ga. Jedino za Srbe i kroz srpstvo Kosovo i Metohija mogu biti nešto više od puke teritorije.

Kosovo uzdiže nas i kroz nas uzdiže samo sebe iznad proste etikete, imena na mapi, brojeva u statistici. Nikada ono neće značiti niti jednom drugom narodu koliko Srbima znači, pa čak i ovakvima kakvi smo u sadašnjem trenutku. Naša vertikala, kako su istakli mnogi ugledniji i viđeniji Srbi, jeste na Kosmetu, primjer predaka za uzor potomaka, ne samo u čojstvu date riječi već i državotvorenju, naukozborenju, duhoplemenjenju i čovjekosvećenju.

Dan prvi
Hodočašće započinjemo posjetom manastiru Banjska. Jutarnju maglu sunce brzo odagna, dan je lijep i iznad šumom pokrivenih brda oko Banjske nebo je plavo, zamalo bez oblačka. Neko bješe Strahinjiću Bane, pokraj male Banjske na Kosovu. Tu prvi put povezujem stihove naše epike sa stvarnom geografijom.

Pada mi na pamet da bi u nekim budućim, eventualno boljim vremenima, tu mogao biti podignut spomenik junaku kakvih ne bješe mnogo, odavanje počasti viteštvu oličenom u duhovnoj veličini i samodisciplini, čojstvu rekao bi Njegoš, toj vrlini odbrane drugih od samoga sebe. Staviti do znanja onima koji imaju oči i uši da se civilizacija, shvaćena kao oplemenjivanje ljudskoga duha, ne ogleda u gudurama tevtonskih močvara već pripitomljenim šumama kosovskih gora.

Kosovo uzdiže nas i kroz nas uzdiže samo sebe iznad proste etikete, imena na mapi, brojeva u statistici

Dok prolazim kroz naselje, penjući se ka manastiru, utisak je da u Banjskoj nije ostalo mnogo ljudi. Ipak, dočekani smo sa osmijehom i raspoloženjem koje ničim ne upućuje na svakodnevnu teškoću sa kojom Srbi na Kosovu žive. Bili smo dobrodošli, rod među rodom, i opet taj osjećaj da si svoj na svome dok pod azurnim jutarnjim nebom posmatraš brda oko Banjske sa vidikovca nedaleko od manastirskih kapija. Dan je dobar, sunce je visoko i osjećaj kao da si već bio tu.

Put nas vodi dalje i stižemo na to, pjesma bi rekla, suđeno mjesto. Pred nama se uzdiže Gazimestan. U daljini vidimo Muratovo turbe. Neko spominje da su ranije i Srbi pohodili Muratovo turbe. Ne zbog Murata, već zbog Miloša, tu herojskom slavom okrunjenog i ovjekovječenog. Krst koji je svake godine podizan, Šiptari su rušili, samo da bi on opet bio podignut, sve do 1999. godine kada je bezbjednosna situacija potpuno degenerisala. To je bilo juče. Danas Srbi više ne odaju počast Milošu na mjestu njegova stradanja, no veliki zupčanici istorije se okreću bez prestanka i ono što je bilo juče može doći sutra.

Penjem se unutrašnjim stepeništem gazimestanske kule. Idem i redom fotografišem kamene ploče koje nose predanje o zavjetu i boju. Ne zastajem da pročitam, vremena je malo, a puta je ostalo dosta. Izlazim na sami vrh tornja i oko mene se otvara ta ravnica kojom su nekada davno – a možda ne dalje negoli juče – grmili redovi ubojitih konja noseći oklopnike bez mane i straha.

Pruža se Kosovo polje daleko. Može mu se. Plijeni oko samim svojim postojanjem, nesputanom drskošću, zasluženom slavom. U daljini, sa desne strane pruža se Priština, toga dana prekrivena smogom a svuda naokolo ravnica, zelena, pitoma samo na prvi pogled. Gledam iza sebe i pod zracima jutarnjega sunca sjena spomenika se pruža po zemlji, prava poput oštrice mača. Kula stoji sama i sem nje ničega više nema do neba na kome je kao oslikana. Sama je sebi dovoljna, u materijalnom ispoljena duhovna osa jednoga naroda.

Rečeno nam je da i šiptarski turistički vodiči dolaze na Gazimestan, prisvajaju bitku i žrtvu, stranim turistima ispredaju trice i kučine o tome kako su se njihovi preci ovde sukobili sa Osmanlijama. Kao da se zavjet može tek tako prisvojiti.

Dok odlazimo sa nama se pozdravlja Srbin u uniformi kosovske policije. Šiptari su u obližnjem kontejneru, ne izlaze. I meni je tako draže. Na ulazu susrećemo autobus sa hrvatskim tablicama, iz Knina. Širi se šala da su i Hrvati odlučili pohoditi Gazimestan. Ispostavlja se da su u pitanju naši.

Dok se dvije grupe mimoilaze, džip sa šiptarskim tablicama dolazi da se okrene nedaleko od kapija. Vozač nas posmatra. Sa lica mu se čita zbunjenost i neprijatnost. Za pretpostaviti da je Šiptar i da mu nije drago što nas vidi. Sasvim razumljivo. Svaki dolazak, pa čak i na par dana, jeste čin prkosa. Šalje se poruka, kakva takva, i Srbima i Šiptarima na Kosovu i Metohiji. Jednima da nisu zaboravljeni, drugima da ništa nije zaboravljeno. Dostojanstven, poput ratnika koji svoju zakletvu nije pogazio, Gazimestan nas ispraća do nekoga budućeg susreta, možda već za Vidovan 2026. godine.

Zametak slobode

Sljedeće odredište je Gračanica. Dok se vozimo, nisam jedini koji uočava brojne kuće pored puta sa spuštenim roletnama. Nove su. Vidi se da u njima niko ne živi. Ispred ovih kuća nema parkiranih automobila, kapije su zatvorene, veš se ne suši, nema ostavljenih igračaka niti iznesenih stolica koje su domaćini zaboravili unijeti unutra. Tihe, hladne i sterilne, tu su samo da posluže u svrhu prisvajanje zemljišta.

Izgledaju kao puka kopija jedna drugoj, u bukvalnom smislu. Jednom prilikom dao se uočiti red od pet kuća – prazne i zatvorene – potpuno identičnoga izgleda. U skladu sa pisanjem Janje Gaćeše, koja je ovaj fenomen spomenula [2] u nekoliko svojih tekstova, može se pretpostaviti da su Šiptari u većini slučajeva vlasnici ovih kuća što stoje, no to se ne bi dalo zaključiti posmatrajući izgled objekata.

U pitanju su kockasti objekti, od stakla, metala i betona, sterilna varijacija na temu bezidejnog i bezličnog Bauhaus arhitekturalnog stila. Nemaju karaktera niti utemeljenja, kulturnog ili istorijskog. Prosto postoje, kutije za stanovanje koje se mogu podići kako na Kosovu i Metohiji tako i na Islandu, Rogu Afrike ili obalama Indonezije i svuda bi izgledale bezlične jer su takve po suštini. I sama ta činjenica nešto govori.

U Gračanicu ulazimo na sporedni ulaz. Od crkve nas odvaja nekoliko minuta laganoga hoda, pored bašti i voćnjaka. Lijepa je i uzvišena Gračanica, dostojanstvena. Kao da ne postoji u ovome trenutku i prostoru. Duh toga mjesta ničim ne upućuje na okupaciju, naprotiv, preovladava pobuđeni osjećaj pripadanja i sopstvenosti, usudio bih se reći i slobode u tome prostoru ovjenčanom istorijom i plemenitošću davnih vjekova.

Niko ne zna šta nosi sutra. Taj zametak slobode koji se da osjetiti duhom – tu gdje i sada na starinskoj ploči sijaju jedne davno iskopane oči – moguće je da rodi bogatim plodom u vremenima kojima još svjedoka nema.

Kustos, mlad čovjek, nam prepričava istorijat crkve i manastira, govori o Simonidi i Milutinu, njena tri pokušaja bijega, tragediji njenoga života, govori nam o freskama i napretku restauracije, opisuje kako su freske izgledale ranije, o njihovom porijeklu, o korištenim bojama, simbolici otvorenoj i skrivenoj i provodeći nas tako kroz crkvu dolazi do freske sudnjega dana i opisuje relativno skoriju posjetu jedne grupe vojnika KFOR-a.

Ističe kako ništa od onoga što je on nama ispričao oni nisu shvatali ozbiljno niti su bili previše zainteresovani. Kao i mi, i oni su naposljetku stigli do freske konačnoga suda. Njihovo neinteresovanje se nastavljaju sve dok kustos, mahinalno rukom pokazujući na grešnike koje čeka pakao slučajno ne obuhvati i samu grupu vojnika. I sam pomalo iznenađen uočava naglu promjenu na strancima, tišinu, ozbiljnost i možda čak i pomalo prestrašenosti.

Dok slušam razmišljam o fenomenu o kome se češće i piše, a to je prelazak Amerikanaca, posebno mlađih muškaraca, u pravoslavlje. Pohodi me misao koja i nije tako nemoguća koliko se čini na prvi pogled. Možda će, u ne tako dalekoj budućnosti, potomci onih koji su Kosovo raspeli pohoditi to isto Kosovo da bi se poklonili njegovu raspeću.

Ubrzo krećemo ka izlazu iz Gračanice. Crkva Uspenja Presvete Bogorodice ostaje iza nas. Vuče me poriv da napišem kako je prelijepa, no ono što ostavlja utisak na posmatrača nije puka ljepota već utisak organske povezanosti same crkve, njene okoline i širega prostora u kojem se nalazi. Ona pripada tome mjestu kao što ono pripada njoj. Mogla bi se uzdizati bilo gdje u svijetu no samo na tom komadu kosovske zemlje Gračanica je Gračanica.

Samo tu – kada na crkvu pogledati iz daljine, dok odlazite – možete osjetiti nenametljivu neprikosnovenost kojom Gračanica zrači. U pitanju je spoznaja sopstvenoga mjesta i uvjerenost u sopstvenu svrhu. Uzvišena ideja kojoj je data zemaljska forma. Kako ne osjećati da si na svome kada i kamenje samo – nad kojim su prohujale godine bez broja – svjedoči tome.

Tu u Gračanici, koju po milosti Božijoj podignu kralj Uroš II Milutin rukama drevnih neimara čije ime progutaše vode vremena, elegantne kupole dočekuju i ispraćaju Srbe sada kao što su ih dočekivale i ispraćale prije više od šest vijekova. Neka bude tako pa da i za više od šest vijekova iste te kupole, sa ništa manjim dostojanstvom, dočekuju i ispraćaju neke buduće generacije Srba.

Gračanica ostaje iza nas, okružena visokim drvećem debelih stabala, ukrašena zlatom toplih zraka jesenjega sunca. Stakla njenih prozora blistaju, čini se da je sjaj zvijezda u njima sakupljen. Takva ostaje u sjećanju.

Uzdanica naroda

Stižemo u manastir Draganac. Kao i ranije i ovde nas primaju sa radošću i toplom dobrodošlicom. U parohijskom domu se okrijepljujemo hranom i pićem, pjesmom i razgovorom. Manastir je slikovit, idiličan čak, pomalo podsjeća na ulicu koja kao da je iz nekoga mediteranskoga grada prenesena tu, u tišinu Kosova i Metohije. Put do manastira se uvija kroz šumu. Ima u tom putu određene ljepote, posebno kada se pogleda na izlasku, kako krivuda u daljinu sa obje strane omeđen visokim drvećem i poziva misli da se zapute njime, ne u ono što jeste, već u ono što je bilo i što tek može biti.

Neuobičajeno je to kako me prati taj čudni osjećaj, osjećaj da sve ove svetinje postoje u nekom drugačijem prostoru, drugačijem vremenu, višom voljom odvojene od stvarnosti okupacije no ipak tu, ukotvljene u tlu Metohije i Kosova da zauvijek nadahnjuju, pozivaju na hodočašće i slave svoje tvorce, narod kojem pripadaju i Onoga koji jeste ono što jeste. Kosovske svetinje su nepresušni izvor dostojanstva i veličanstva. Papir trpi sve – i glupost i mudrost, potpise izdajnika i zakletve heroja – kosovski kamen samo ono što mu je višim naumom suđeno.

Gračanica ostaje iza nas, okružena visokim drvećem debelih stabala, ukrašena zlatom toplih zraka jesenjega sunca

Nakon Draganca stižemo do Prekovice, u posjetu narodnim kuhinjama pri organizaciji Majka Devet Jugovića. Tu nas dočekuje slavska trpeza i prijatna lica ljudi koji žive svoje živote tako kako ih žive. Samo oni znaju kako im je, no, nas dočekuju sa osmijehom i, čini se, srećom. Ne ostajemo dugo, vrijeme ne dopušta da se bolje upoznamo sa domaćinima. Zahvaljujemo se na gostoprimstvu, razmjenjujemo pozdrave i nastavljamo dalje.

Sa prvim mrakom ulazimo u manastir Sušicu. Od svih koje smo posjetili toga dana, čini mi se nekako, možda i iracionalno, najmanjim, no i najprisnijim. Odmah do ulaza u crkvicu, ispod staroga hrasta bogate krošnje u kojoj se ogledaju njegove mudre godine, mjesto za sebe je pronašla kućica od stakla u kojoj se većina nas okupila, željni razgovora sa monahinjom koja nas je i dočekala. Tokom tog razgovora, pred tom malom crkvicom, u ranim satima večeri iskristalisala se možda najznačanija spoznaja koja me pratila tokom čitavoga putešestvija po Kosmetu i nakon njega.

Dok je neko iz grupe razgovarao sa monahinjom, na temu sada već zaboravljenu, ona je odgovorila da, parafraziraću, materijalna pomoć koju Srbi sa svih strana šalju doprinosi opstanku i da jeste važna, no da srpskom narodu na Kosovu i Metohiji najviše znači kada znaju da nisu zaboravljeni, kada dođemo da nas ugoste i počaste kako to samo znaju naši ljudi sa Kosova ravna, kada sa njima podijelimo i tugu i radost, ujedinjeni u vjeri da će svanuta zora dana daleko boljeg od današnjega i da će doći vrijeme novoga uzdizanja i sabiranja. Blaženopočivši vladika Nikolaj Velimirović bi, kroz pjesmu, rekao sve će dobro biti.

Slušajući mati Irinu shvatam da sam i ranije u toku dana, u više navrata i na različiti načine od više osoba, čuo upravu tu, jednu, istu poruku. Poruku koja nije namjenjena samo meni već svim Srbima pa makar ih zatekla i na suprotnom kraju vaseljene. Pohodite Kosovo i Metohiju, gdje god da ste. Ta uzdanica našeg naroda koji živi pod okupacijom – da znaju da nisu zaboravljeni – u materijalno pretočena našim dolascima, znači mnogo više nego što smo mi koji dolazimo i svjesni.

Mati Irina nas časti jelom i pićem. Razgovor se nastavlja, svako malo se pretvori u pjesmu i u dobrome raspoloženju vrijeme, ionako kratko, brzo protekne. Mora se poći ka prenoćištu, uprkos ljupkosti Sušice koja zove sebi. Bivamo ispraćeni uz radost i osmijeh, kako smo i dočekani. Mati Irina nam želi sretan put, zahvaljuje na darovima, poziva nas da ponovo dođemo i ponavlja da Srbima koji su ostali od svega najviše znači naš dolazak, pokazatelj toga da ih nismo zaboravili. Strah od zaborava se može osjetiti. Od puštanja da proteknu mnoge vode, da nenormalno postane svakodnevno. Ne bi bilo prvi put. Ako te zaboravim Kosovo, neka me zaboravi desnica moja.

Dan drugi
Putovanje nastavljamo sutradan sa kosovskom zorom. Dok se sunce lagano penje preko planina njegovi zraci nas pozdravljaju na putu ka Prizrenu. Hitajući crkvi Svetoga Đorđa na liturgiju prolazimo pored Sinan-pašine džamije u Prizrenu. Ona je tema razgovora par saputnika ispred mene. Nimalo me ne iznenađuje kada jedan od njih ističe da je materijal za izgradnju džamije potekao od obližnje zadužbine cara Dušana, manastira svetih Arhangela, koju su Turci porušili. Vjerski parazitizam i licemjerje.

Prolazimo mahom sami kroz još uvijek usnuo grad. Nekolicina Šiptara, vjerovatno vlasnici lokalnih poslastičarni, čiste ispred svojih radnji. Dan naslućuje da će biti sunčan i topao. Kao prizvan, čopor pasa lutalica nam odnekud razigrano prilazi, trčkaraju oko nas, igraju se, jure jedni za drugima, laju međusobno, sveukupno podižu neuobičajenu buku za rano jutro. Neko im daje par komada hrane, neko im poklanja malo pažnje, neko milovanje. Možda su već navikli da tako prilaze većim grupama.

Odmah se uočava da nisu u najboljim odnosima sa vlasnicima prodavnica. Nekolicina Šiptara ih psuje i prijeti metlama, psi uzvrađaju lajanjem i trčkaranjem po tek očišćenoj kaldrmi. Nakon liturgije, crkveno dvorište se puni ljudima i razgovorom. Slava je crkve. Sunce je već visoko na nebu. Dan je zaista topao, a ljudi raspoloženi, uz prigodnu zakusku graja stotinu razgovora podiže se te ispunjava vazduh i srce. Dobro je biti sa svojim Srbima u Carevu gradu.

Na izlasku prolazimo pored punkta šiptarske policije koja čuva ulaz u samu crkvu. Naš vodič razmijenjuje par riječi sa prisutnim šiptarskim policajcima. Jedan od njih se raspituje za Srbina sa kojim je služio zajedno u JNA nakon što saznaje da smo stigli iz Banjaluke. Gadi mi se sve to. Vonja na bratstvo i jedinstvo; na ljigavi narativ koji traži da mi Srbi opet zaboravimo sve zločine i zločince zarad nekakve „zajedničke“ budućnosti koja se uvijek gradi na srpskim kostima.

Kafići i bašte su ispunjeni ljudima. Svi uživaju u toplom danu. Može se načuti više stranih jezika. Tu i tamo pojave se i vojnici KFOR-a. Nas put vodi dalje, u Prizrensku Bogosloviju. I ovdje nas dočekuju sa toplinom i bratski. Upoznajemo se sa radom i istorijatom bogoslovije, učenicima i učiteljima. Domaćini nas časte svečanim ručkom. Predajemo se pjesmi i sve nas ona nosi, jedna kosovska, jedna krajiška, sve srpske i tako dok ne dođemo do trena kada se mora poći.

Pozdravljamo se i pored još jednoga punkta šiptarske policije napuštamo dvorište bogoslovije. Jedan od boljih poznavaoca situacije na Kosovu mi govori o preziru sa kojim lokalni Šiptari posmatraju one policajce koji moraju da čuvaju srpske svetinje i javne objekte. Sagovornik ih upoređuje sa građanima drugoga reda, te Šiptare koji silom prilika moraju da štite „škije“ kako okupatori pogrdno nazivaju Srbe. Ako su ovi Šiptari građani drugoga reda, šta su tek onda Srbi na Kosovu? Pitanje je čisto retoričko.

Uz obalu rijeke spuštamo se prema crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, prema Bogorodici Ljeviškoj. Opasana je bodljikavom žicom i nagrđena martovskim pogromom. Uprkos tome, ona i dalje zrači, dostojanstveno prkosi, ljepotom srpskoga srednjovjekovlja. Oku i duši je ugodan taj arhitekturalni izraz koji dijeli i crkva Svetoga Marka u Beogradu. Možda su u pitanju tople boje, možda skladna, zamalo organska forma samoga zdanja i njegovih detalja, možda je to prividna delikatnost lukova i stubova, nije nemoguće da svi ovi elementi zajedno ostavljaju taj utisak, no ovaj drevni stil, plemeniti izraz srpske graditeljske misli srednjega vijeka, ne ostavlja ravnodušnim.

Vraćamo se putem kojim smo došli. Odlučujemo da prošetamo, ostalo je nešto vremena. Po jutru se dan poznaje. I zaista, topao i blag, dan je izmamio na ulice Prizrena brojne ljude. Tu i tamo se mogu primijetiti grupe turista, do uha stignu riječi engleskog, italijanskog i šiptarskog. Razgovaramo među sobom, niti pretiho niti preglasno, sasvim dovoljno da čujemo jedni druge i da nas drugi čuju.

Šetamo Prizrenom i lagano stižemo do mosta neposredno preko puta Sinan-pašine džamije, uzvodno od staroga i mnogo poznatijeg Kamenog mosta koji su izgradili Turci. Tu čekamo prevoz i dok čekamo, posmatramo oko sebe nastavljajući razgovor. Bistrica tiho teče a u daljini, ka Staroj Srbiji i Albaniji, pogled pozdravljaju visoki obronci Šar-planine. Dosta bliže, odmah više nas uzdižu se bedemi Prizrenskoga grada, utvrđenja koje svoje porijeklo vuče još iz perioda Rimljana.

Jedan od boljih poznavaoca situacije mi govori o preziru sa kojim lokalni Šiptari posmatraju policajce koji moraju da čuvaju srpske svetinje

Misli lutaju prateći lutanje pogleda po Prizrenu. Posmatram prolaznike, automobile i shvatam da se jedno drugačije proklestvo spustilo na Šiptare. Da ne bude zabune, isto to proklestvo zahvatilo je i Srbe, uopšteno gledano, no koliko ste puta čuli o šiptarskom patrijarhalnom odgoju, njihovoj porodičnoj disciplini, jasnoj starosnoj hijerarhiji, da ne govorimo o demografskom bumu.

Oni koji čitaju tekstove Janje Gaćeše znaju o čemu govorim. Ona je sa Kosova i Metohije, živi sa Šiptarima i poznaje ih. Naš „čovjek na terenu“. Upravo se ona u više svojih tekstova osvrće na činjenicu da se vesternizacija raširila i među šiptarskom populacijom, kako na Kosovu tako i u Albaniji. Ono što sam imao priliku uočiti u Prizrenu potpuno odgovara njenim dosadašnjim zapažanjima.

Ništa posebno ne ističe ljude koje sam posmatrao kao Šiptare. Nekadašnje etnofolklorne karakteristike su utopljene u „zapadnu rijeku“ i veoma se rijetko susreću, bar u mom kratkotrajnome iskustvu. Jedan od najzanimljivijih momenata se dogodio u trenutku kada je mujezin sa Sinan-pašine džamije započeo poziv na molitvu. Istovremeno, iz automobila otvorenih prozora i šiptarskih tabli, pojačana do maksimuma, američka rep muzika ispunjena vulgarnostima odjekuje ulicom i potiskuje zvuke sa džamije. Na osnovu jednoga primjera nezahvalno je govoriti o simptomatičnosti određenog fenomena, no, slučaj je zanimljiv upravo zbog svoje neuobičajenosti i neočekivanosti takvog ponašanja.

Rajska bašta

Nastavljamo dalje. Rodni kraju ružo majska, Orahovcu bašto rajska. Sunce već polako zalazi kada mi stižemo u Orahovac. Na ulasku u Orahovac dočekuje nas isti prizor. Savremene kuće, uređene i ograđene. I prazne. Nečija djeca igraju fudbal na igralištu koje je očigledno vidjelo bolje dane. Zaustavljamo se nedaleko od crkvice koju pohodimo. Spuštamo se utihlom i praznom ulicom.

Bučni smo i narušavamo svakodnevnost toga prostora. Na neki čudan način tišina je sebe učinila dijelom ovoga mjesta. Ulazimo u dvorište crkve i upoznajemo se sa sveštenikom koji nas u detalje i emotivno uvodi u istorijat bogomolje te u svakodnevno iskustvo života pod okupacijom. Od naših ljudi kupujemo orahovačko vino. Na dobrom je glasu. Osjeća se težina života u onome što je izgovoreno i onome što je prešućeno. U kratkom razgovoru prolazi ono malo vremena što nam je ostalo. Krenuti se mora put Velike Hoče.

Velika Hoča je već uveliko pod skutama noći kada mi stižemo u nju. Ne zadržavamo se previše. Cjelivamo svetinje, kratko razgovaramo sa nekoliko naših ljudi koji nas primaju i nastavljamo put ka manastiru Svetih Arhangela. Tu večer noćimo u manastirskom konaku.

Prije nego li san padne na oči, uz svjetlost telefona obilazimo početke crkve Svetih Arhangela, grobne crkve cara Dušana. Do nje je i crkva posvećena Svetom Nikoli. Obje su skrnavljene i rušene više puta. Manastirski konak je zadnji put postradao 2004. tokom Martovskog pogroma.

Pronalazimo i grob silnoga cara. Kao i ostatak crkve Svetih Arhangela, skroman je, izložen elementima, okružen kamenom koji više naliči ruševini nego li crkvi. Ipak, i pored svega toga, to samo kamenje sluti veličinu, usnulo snom eona sanja tren kada će postati nešto više od temelja i nedoraslih zidova. Ono zna svrhu svoga strpljenja. Stajati među tim tihim stijenjem, preko koga je te večeri brisao hladan vjetar sa rijeke, nosilo je posebnu draž.

Tu griju nevidljive vatre istorije našeg roda. Djelom i riječju one se umnožavaju i plamte ognjem koji ne grije tijelo već dušu. Veliki car sada počiva u stolnom Beogradu. Ipak, on je sebi samom drugo počivalište odredio i jednom će se njemu i vratiti. Dok stojim u mraku unutar ruine crkve Svetih Arhangela, slušajući žubor Bistrice, nemoguće je ne osjetiti naslage vijekova, toliko istorije je sakupljeno na tako malom prostoru.

Prije nego li pođemo na počinak, otac Mihailo, starješina manastira nas poziva na večeru i kao što je običaj, uz posluženje započinje razgovor koji povremeno pređe u pjesmu. Povremeno otac Mihailo, privukavši pažnju čitavoga stola govori o životu na Kosovu i Metohiji, o nekim njegovim manje poznatim aspektima, o borbi da se manastir obnovi, o sopstvenom putu do Arhangela, odnosima sa Šiptarima i nastojanjima da se očuva ono Srba što je ostalo u Prizrenu. Kao i mati Irina, i on ističe koliko našim ljudima na Kosmetu znače ove posjete i koliko bi značilo da ih je još više.

Dan treći
Ustajemo prije zore. Pred Dečanima nas dočekuje punkt KFOR-a. Tu nas italijanski vojnici legitimišu. Sve prolazi relativno brzo i učtivo. Dok čekamo, razgovaramo među sobom. Potpuno sam lišen predstave trenutka koji me čeka. Trenutka u kojem će moj pogled pasti na Visoke Dečane po prvi put u životu. Vidio sam ih mnogo puta ranije, na slikama, amaterskim i profesionalnim, u video materijalima starim i novim, slušao sam o njima od drugih ljudi i sve je to nedostojno trenutka kada se čovjek prvi put sam pronađe pred slavom Stefana Uroša III Dečanskog.

Prolazimo kroz kapiju nakon koje nas čekaju stare dveri manastira a iza njih niski i kratak tunel. Dok izlazim iz njega, sa desne strane me dočekuje dečanska crkva. Uzdiže se. Čini se višom nego što jeste. Velelepna je. U tom prvom trenu, zelenilo poljane na kojoj se crkva nalazi kao da se pruža u nedogled, beskrajna pozadina ljepoti koja krijepi oči i um, ljepoti koja dočekuje dušu kao da joj je dom. Spokoj koji se osjeća kada zakoračiš u Dečane je nesvakidašnji. Potpuno neusklađen sa činjenicom da su Kosovo i Metohija okupirani i da je sam manastir u stalnom stanju pasivnog rizika koji uvijek brzo može prerasti u stvarnu opasnost.

Sa desne strane me dočekuje dečanska crkva. Uzdiže se. Čini se višom nego što jeste

Veoma je lako smetnuti s uma ovu stvarnost kada se Visoki Dečani ugledaju po prvi put i samim svojim postojanjem zaokupe svaku misao posmatrača. Sam arhitekturalni izraz Dečana nije isključivo u pukoj službi materijalnog postojanja već se javlja kao fenomen koji prija i oku i duhu. Monumentalni, iz jednoga drugoga i plemenitijega vremena, istovremeno prošlost i nagovještaj moguće budućnosti. To su Dečani za onoga ko ih prvi put vidi, to i mnogo više.

Spuštamo se popločanim prilazom prema malenoj i lijepo uređenoj česmi, došli smo rano sa namjerom da prisustvujemo liturgiji. Dok ulazimo, unutrašnjost vuče pogled ka visini. Svaki zid nosi plemenito breme naše istorije, svaki je predanje za sebe, zavještanje umjetničkog vještine i državničke veličine. To više nisu zidovi, to su priče utkane u malter i kamen, duh jednoga naroda koji se uzdiže iznad epoha i povezuje ono što je bilo sa onim što će tek biti kroz ono što jeste.

Dovoljno je da okom svojim iskusite unutrašnjost Dečana i shvatate da ih je podigao neko sa osjećajem za grandiozno, za veličanstveno. Nisu Dečani kao svaka druga crkva, niti mogu biti. Oni su kraljevo slavljenje Boga pretočeno u mermer i drvo, fresku i zlato. Dva noseća stuba unutar same crkve, poput kiklopskih monolita, freskopisani se uzdižu put svoda i nebesa. Liturgija se završava, uzimamo naforu i pozdravljamo vodiča koji nas upoznaje sa detaljima crkve i manastira.

U dvadesetak minuta stane samo najšturiji opis onoga šta su Dečani. U svakom pogledu. Divni su visoki Dečani i čovjeku se ne odlazi. Kako bi se odlazilo kada ga Dečani zovu sebi, pozivaju na razmišljanje o Bogu i čovjeku, životu i njegovoj suštini, prošlosti i budućnosti.

Naš dolazak je pomalo poremetio dečanski smiraj. Graja glasova ispuni prostor oko crkve. Glas priziva glas. Što nas je više to je graja veća. Neki razgovaraju sa monasima, neki među sobom, neki odlaze do manastirske prodavnice i tako životna buka pohodi Dečane zajedno sa nama. Odlazimo jer moramo, u grupama, pomalo nevoljno. Ostajem među posljednjima. Graja je utihla. Spokoj se iznova spustio na manastir. Sunce visoko na nebu a blažena tišina ovde na zemlji. Pravim par fotografija, pokušavam da uhvatim onaj prvi pogled na Dečane.

Fotografišem i već tada razmišljam kako i kada se vratiti opet, na to posvećeno tlo. Tu svoju kuću. Na posljetku i nas nekolicina što je ostala napušta manastir. Poklanjamo se i izlazimo kroz stare manastirske dveri. Na prolasku pored punkta KFOR-a podižem ruku u znak pozdrava italijanskom vojniku na šta on uzvraća salutiranjem. Sa tom neočekivanom razmjenom završava posjeta Dečanima. Polazimo za Pećku patrijaršiju, krajnje odredište našega putovanja.

Pećki grobovi

Još uvijek pod utiscima Dečana stižemo do Pećke patrijaršije. Put koji nas je doveo nastavlja dalje, pored manastirskih zidova, i gubi se u daljini. Put u vječnost vodi kroz Kosovo je prva misao koja mi pada na pamet dok posmatram asfalt koji kao da se uvija u samoga sebe što dalje odmiče ka horizontu. Sa lijeve strane teče Pećka Bistrica koja zajedno sa putem vijuga i zajedno sa njim nestaje tamo negdje daleko.

Ulazimo u manastir i odmah sa desne strane nas dočekuje visoki zvonik od kamena sagrađen u prethodnom vijeku. Odmah do ulaza nalazi se malo uzvišenje, nekoliko stepenika podignuto iznad glavne staze, na kojem stoje usamljeni nadgrobni spomenici koji su od zuba vremena sačuvali samo svoje opšti oblik i malo čega drugog.

Sa lijeve strane uzdižu se zgrade sadašnjeg konaka sestrinstva a direktno ispred nas su temelji palate iz XIV vijeka i staroga konaka iz XVI vijeka. Ostaci kuhinje i trpezarije iz XVI vijeka nalaze se dalje iza, smješteni između trenutnog konaka i četiri crkve okupljene u jednoj. Oko njih više je stabala koja ostavljaju utisak voćnjaka. Najpoznatije među njima, drevni Šam-dud – prema predanju, Sava II ga je donio sa jednoga hodočašća iz Sirije u trinaestom vijeku – je prema procjenama star 750 godina.

Stare grane, bujne u svojoj moći, dostigle su takve dimenzije da neke od njih više ne mogu stajati samostalno već iziskuju dodatnu potporu. Može se samo zamisliti obim i dubina korijenovog sistema. Debljina stabla nedvosmisleno upućuje na drevnost drveta i činjenicu da je bilo nijemi svjedok nebrojenim promjenama. Niski zidovi, jedini ostaci starijih građevina, prostiru se i u blizini istočnih zidova manastira. Odmah iznad maleno monaško groblje leži u tišini ispod nekolicine visokih borova bogate i moćne krošnje, iako u njemu ne počivaju samo monaške kosti.

Put u večnost vodi kroz Kosovo je prva misao koja mi pada na pamet dok posmatram asfalt koji kao da se uvija u samoga sebe što dalje odmiče ka horizontu

Crkve privlače svojim umjetničkim izrazom, dubokom grimiznom bojom, ukrasnim motivima slovenskog i romejskog porijekla te estetskim kvalitetom svoje forme, svojom ljepotom. Visoke kupole i savijeni krovovi iznad crvenih zidova, osvježeni kišom, pozivaju da se na njihovoj neprolaznoj divoti odmori oko umornoga putnika. Za okom kreću i lutanju sklone misli te čovjek i ne uoči kako se vrijeme iskralo dok je njegov pogled upijao dostojanstvo i vijekove Pećke, a njegove misli, vođene svetinjom u odrazu oka, hodile stazama prošlog, sadašnjeg, onoga što će tek biti i što bi moglo biti.

Ulazimo u pripratu. Nismo sami. Desetak stranaca je već unutra. Fotografisanje je zabranjeno. To je šteta, no razumljivo. Razumljiv je i poriv gostiju da fotografišu. Ljepota freski je neupitna. Sama priroda ove crkve zaokuplja um, ne samo njen materijalni izraz već i bogatstvo istorije skupljeno pod njenim drevnim krovovima i kupolama.

Jednu po jednu, obilazimo crkvu Svetih Apostola, Sv. Dimitrija i Bogorodice Odigitrije, svaka neponovljiva na sopstveni način, svaka nosilac istorijskog predanja samim svojim postojanjem. Veličine srpske istorije počivaju neposredno do nas. Hodim, jedva svjestan težine i visine trenutka, tamo gdje počivaju sidrišta koja srpski identitet oblikuju i održavaju. Teški sarkofazi od ukrašenog kamena ne čuvaju samo mošti svetačke, oni su svjetionici u tami vremena prošlih i sadašnjih. Referentne tačke Srpstvu.

Kako biti Srbin ako dijelom ili u potpunosti ne slijediš njihov put? Mišljenja sam da je taj put sasvim jasan. U skladu sa svojim mogućnostima uvijek raditi za rod i otadžbinu. U malim stvarima i velikim. U nauci, u poslu, u diplomatiji, u svemu. Služiti Srpstvu djelom i riječju. Svako na svoj način. Saborno iznad sebičnog. Zajedničkog iznad individualnog.

Posvećeni tom putu, prije ne tako mnogo ljeta, junaci Košara i Paštrika su svojim životima potvrdili zavjet između naroda i zemlje. Od nas ostalih se očekuje mnogo manje u svakodnevnom postojanju. Ne kradi državu, opominje Nikolaj Velimirović „jer je skupo plaćena. Braća tvoja izginula su u ratovima braneći državu. Oni su položili živote svoje za državu – kako se ti usuđuješ krasti i potkradati tu preskupu tekovinu? Ova je država i njihova koliko i tvoja, i više je njihova, jer su je platili više od tebe; više su uložili u nju nego ti. Ja kažem: država je svojina i onih koji leže u grobovima koliko i onih koji igraju po salonima, i još više… Groblja i oltari, to je tvoja zemlja, Srbine, to država tvoja. Bilo da orač ore po dolini ili po planini, izorava ljudske kosti. To su većinom kosti tvoraca i branioca države. I još tako često zavre plug za zidine pogrebenih crkava. To su zadužbine i svetilišta otaca tvojih. Cela ti je zemlja pokrivena grobljima i oltarima, više nego ma koja druga na ovom evropskom kontinentu. Šta predstavljaju ta groblja? Žrtvu ljudsku za Božiju pravdu. Šta predstavljaju ti oltari? Žrtvu Sina Božjeg za spasenje ljudi. Žrtvenik je, dakle, zemlja tvoja u dužinu i u širinu i u dubinu. Hoćeš li krasti sa tog žrtvenika?“[3]

Eto lanaca od nestvorenog svjetla koji niti jedna sila materijalnog univerzuma prekinuti ne može, eto spona koje povezuje blaženopočivše patrijarhe i crkvene vođe sa mladićima koji nikada ostariti neće. Njihovo djelo, to je žrtva koja jeste prinesena, koja je posvećena. Ona svjetli kroz tmine, oni svijetle kroz istoriju, živi putokazi odnosa prema narodu i državi, prošlosti i budućnosti.

Ta šta drugo mogu biti oni koji u Pećkoj počivaju, među njima episkop Arsenije I, patrijarh Joanikije II, patrijarh Makarije Sokolović, episkop Danilo II, patrijarsi Pajsije i Maksim, patrijarh Sava IV i ostali. Okom se njihov plamen uočiti ne da, on se osjeti srcem, prepozna umom.

Napolju počinje kiša. Skriveni od nje obilazimo četiri crkve preplavljeni utiscima i istorijom. Vrijeme sažima ono što možemo čuti i zapamtiti. Vrijeme će sa sobom odnijeti i mnoge detalje. Izlazim napolje i pravim nekoliko fotografija. Odlazimo na maleno monaško groblje.

Među usnulima nekoliko je grobova koji plijene pažnjom. Takav je i grob Marice Mirić, nepokretne djevojke iz Prizrena koju su Šiptari mučili i silovali – na oči njene majke – prije nego li su je ubili. U tragičnim danima Pogroma, tijelo ubijene djevojke je doneseno u Pećku i tu je pronašlo i finalni smiraj. [4] U blizini njenoga groba počiva mati Fevronija, [5][6] koja nas je sve zadužila svojom nepokolebljivom predanošću i hrabrošću odbivši da napusti Pećku patrijaršiju, uprkos insistiranjima italijanskog generala. Kada su Šiptari divljali neobuzdani, ona je svoj život podredila sudbini Pećke, upisavši se tako među uzore roda našeg, pravoslavnog i srpskog. [7]

Obilazak Severa

Odmah do manastirskog zida, ispod borovih zelenih grana, nad fragmentima starijih spomenika nadnosi se sarkofag od crnoga mramora, zajednički grob za posmrtne ostatke Srba koji su stradali tokom šiptarskog divljanja 2004. godine i koji su poput majke Fevronije i mlade Marice svoje posljednje počivalište pronašli upravo u Pećkoj.

Pod težinom utisaka krećemo put Kosovske Mitrovice gdje večeramo i bivamo ugošćeni kao najrođeniji. Razgovor i obrok prate veselje i pjesma. Nije svejedno, naprotiv, pomalo je neprijatno jesti bogatu trpezu koja nam je spremljena. Ništa nije nedostajalo gostoprimstvu naših domaćina, no gozbovati znajući muku Srba Kosova i Metohije ostavlja nelagodan osjećaj uzimanja od ljudi kojima je potrebno više. To nešto više, upravo ono što pojedinac ne može da im podari, jeste sloboda.

Pozdravljam se sa domaćinima iako ih i ne poznajem. Teško je nekoga i površno upoznati u tako kratkom vremenskom periodu, no to nije ni bitno toliko. Oni su moj narod. Za početak to je sasvim dovoljno. Svo njihovo stradanje i nadanje je i moje. Naše. Odugovlačimo sa odlaskom i sa pozdravima. Vođa puta nas upozorava da se krenuti mora, iako znamo svi da se nikome ne ide.

Jedan pogled na manastir Banjska (Foto: Ljubiša Malenica/Novi Standard)
Noć se uveliko spustila u trenu kada stižemo na prelaz sa okupiranog Kosova u nešto slobodniji ostatak Srbije. Šiptar u uniformi njihove granične službe ulazi u autobus da nas legitimiše. Kroz razgovor koji izgleda neobavezan i usputan raspituje se gdje smo bili i gdje smo noćili, šta smo obišli i koga, da li nam je bilo prijatno i da li ćemo doći opet? Čitavo vrijeme osmijeh je tu, lažan kao i bilo kakva ideja o suživotu. Janja Gaćeša to slikovitije opisuje kada ističe da se Šiptari mogu i među sobom zavaditi te sukobljavati po svim pitanjima no jedna stvar oko koje će uvijek biti jedinstveni jeste nasilje nad Srbima i uništenje onoga što je srpsko. [8][9]

Pohodite Kosovo
Putuje se kroz noć. Sa ranim jutrom se ulazi u Banjaluku. Pod utiscima i umorni, pozdravljamo se jedni sa drugima. Povratak u Republiku Srpsku nije prošao i bez razloga za slavlje. Jedan od putnika, još dok smo bili na Kosovu, je saznao da mu se rodio unuk. Malo je boljih razloga da se proslavi. Istovremeno i dobar znak.

Napuštajući banjalučku autobusku stanicu misli mi lutaju i opet se vraćaju Dečanima. Prije nego li smo napustili manastir razmišljao sam o tome kako bi Visoki Dečani izgledali kada bi naš narod mogao slobodno dolaziti na liturgije i proslave, kako bi izgledalo to drevno svetište kada bi njegovo vjekovno dostojanstvo bilo prožeto, na nekoliko sati, haotičnim ritmom života stotina i hiljada vjerujućih. Takvo nešto mi je izgledalo u ovim prilikama van sfere mogućega. Nije prošlo dugo prije nego li sam na jednoj od društvenih mreža pronašao objavu onoga što sam priželjkivao. U ovim vremenima okupacije i razdrobljenosti srpske države i naroda, Dečani ispunjeni vjernim narodom.

Nebo iznad Dečana (Foto: Ljubiša Malenica/Novi Standard)
Nedugo nakon našeg odlaska sa Kosova, 24. novembra u Dečanima je obilježena ktitorska slava manastira, Sveti kralj Stefan Dečanski. Dan prije nekoliko stotina osoba je prisustvovalo liturgiji [10] dok je na sam dan slave manastir pohodilo više od hiljadu vjernika, iz svih kutaka srpskog svijeta. [11]

Gledam prilog Radio Televizije Gračanice [12], posmatram ljude koji su se okupili unutar crkve i izvan nje, mlado i staro. Gledam narod svoj tamo gdje pripada i srce se ispuni radošću. Pri kraju kratkog priloga nepoznata žena govori „koliko ova energija utiče na mene, i koliko je divno, evo naježila sam se koliko je divno pripadati ovome narodu… Volim što sam sa svojim narodom, a naročito što sam na Kosovu i Metohiji“. Koliko je divno pripadati ovome narodu. I jeste. Dečani nadahnjuju uprkos sumornoj svakodnevnici. Čovjek se osjeća dobro. Duhom i tijelom. Kao Srbin, tu je gdje i treba biti.

Neposredno poslije povratka sa Kosova razgovaram sa prijateljem, iznosim svoje utiske, odgovaram na pitanja. Raspravljamo o političkim potezima Beograda i urušavanju zadnjih poluga srpske državnosti na Kosmetu. Sve se čini uzaludno i besmisleno. Sve se čini kao izdaja, duga, spora, iznuravajuća izdaja zarad sumanutog puta u sumanutu Evropu koja će sumanuta presuditi sama sebi. I pored svega, jedna misao me zaokuplja od kako smo se vratili i dok razgovaramo vrzma mi unutar uma. Traži da bude izgovorena, koliko god zvučala besmisleno u tom trenu.

Otiđite, pogledajte
Uprkos svemu, treba ići na Kosovo! Pohoditi ga. Njemu hodočastiti, koliko zbog prošlosti toliko i zbog budućnosti, koliko zbog počivših toliko i zbog živih.

Nedugo potom prisustvujem predavanju oca Darka Đoga koje je organizovao Fakultet bezbjednosnih nauka Univerziteta u Banjaluci, u saradnji sa studentima svog i Elektrotehničkog fakulteta. Tema je „Mladi i vrlinski život“.

U toku svoga izlaganja, otac Đogo se osvrće na srednjovjekovnu srpsku državu te ističe da „vi možete napraviti istoriju nemanjićke države u potpunosti od intriga. Ko je koga zbacio, smjenio, ko je oslijepio sina, ko je po naređenju oca udavljen, ko se s kime hrvo, ko se s kim borio, ali ima nešto što iskupljuje tu državu i zašto je na kraju ta država ostala mjera. Svi ti ljudi znaju da sve, uključujući i vlast koju vrše, služi nečemu većem od njih samih i od te same vlasti. Ti se ljudi monaše, prave zadužbine. Ne da prave neke sklepane zadužbine, nego otiđite samo u Dečane, u Ljevišku, u Gračanicu i pogledajte.“ [13]

Da, pogledajte Dečane i Ljevišku i Gračanicu. I mnogo toga još. Ono što sam ja osjećao tokom putovanja Kosovom i Metohijom otac Đogo artikuliše kroz dvije riječi: otiđite, pogledajte.

Privodeći kraju prvi dio svoga predavanja o vrlini i savremenom životu, Đogo nastavlja:

Kad god vam je teško u životu, kad god imate nedoumica u životu, kad god razmišljate šta sa sobom u životu, postoji ipak jedan put koji nije baš, rekli smo nema kratica za vrlinu, ali postoji jedan, ne mogu ga nazvati recept, postoji jedan put da se uputite ka vrlini. Vrlo jednostavan. Idite na Kosovo. Idite na Kosovo, i na Metohiju. Razmišljate o težini života, pravac u Orahovac i Veliku Hoču, da pričate sa onim ljudima što kada krene traktorom u svoju njivu ne zna hoće li mu neko dati, hoće li ga upucati, hoće li ga kada uzme ono grožđe neko zgaziti, oduzeti, šta će.

I pritom, ne da se ne žali, ne da ne peka, nego kada ono vino donese, on srećan, pa ti dođeš, pa on srećan. Otiđite u Ljevišku. Mislite da… Mi se vagamo uvijek jesmo li mi mali narod? Nikakvi, beznačajni. Često čujem „jao što bi se neko bavio nama, mi smo beznačajni“. Netačno. Tebe čovječe voli Bog… Razmišljaš da si mali? Otiđi bre u Pećku Patrijaršiju, Dečane, pa ćeš vidjeti da nisi mali.

Misliš da si veliki? Otiđi u Dečane pa da vidiš koliki je Sveti kralj, da si onda ipak mali. Razmišljaš „joj ja bih se oženio, ja bih se udala“. Muka je to, danas nekog naći. Otiđi malo u kosovsko Pomoravlje da vidiš kako je onim ljudima da žive i da nađu, pa se svi poudaše i poženiše. Ne sjećam se da sam vidio nekog neženju tamo po Kosovu i po Metohiji, nego svi po petoro-šestoro djece. Razmišljaš nije ovo baš kako bih. Moglo bi i bez države. Pa da smisliš kako je kad neko državu uzme iz Kosova i Metohije. Kad god ti je teško, a i kad ti nije teško, otiđi brate mili na Kosovo i Metohiju. [14]

Zanimljivo je to, fascinantno zapravo, koliko sam se puta, na ovaj ili onaj način, iznova susreo sa tom prostom porukom od povratka sa Kosova. Njoj se nema ništa dodati. Pohodite Kosovo i Metohiju.

Kosovo i Budućnost
Trebalo mi je dugo da ovaj tekst privedem kraju. U trenu nastanka ovih redova rat Izralea i Sjedinjenih Država protiv Irana je ušao u svoj četvrti dan. Stiče se utisak prelomnog trenutka. Obnova američke hegemonije ili uspon njenih alternativa. No takav utisak se sticao i sa ruskom vojnom operacijom u Ukrajini.

Za to vrijeme, Srbija, njena istinska suština, proživljava agoniju na Kosovu i Metohiji sa sve izglednijim gašenjem posljednjih ostataka svoje državnosti na okupiranoj teritoriji. Da se razumijemo, agonije nema među sadašnjim političkim akterima u Beogradu. Nikoga tu, po svemu sudeći i nije briga. Možda griješim.

Istovremeno, protesti poljoprivrednika opravdano potresaju Srbiju. [15][16] Kao razlog se navodi uvoznički lobi i prekomjeran uvoz strane robe nauštrb domaćih kapaciteta. Taker Karlson je davno istakao da suverenitet svake države počiva na kontroli prehrambenih, vodnih i energetskih kapaciteta. Kako je on to naveo, hrani, vodi i energiji.

Dozvoliti da se srpskom sektoru poljoprivrede i prehrane dogodi ono što su vlasti Srbije dozvolile, njegov prelazak u tuđe vlasništvo i neprivilegovanost u odnosu na vanjske aktere,[17][18][19] odraz je – u najboljem slučaju – političke neozbiljnosti. Da je bar to u pitanju.

Ima seljak i značaj koji prevazilazi puko pitanje cijene njegovih proizvoda. Ruralna populacija je ta koja nosi tradiciju, ta koja održava običaje. Tu je natalitet veći i tu se država obnavlja. Seljak osjeća državu kao svoju intimnije nego li savremeni stanovnik grada. Razmotrite ono što možemo nazvati „patologijom prestonice“. Strane ambasade su nam čak to i slikovito formulisale parolom „Beograd je svijet“. Da li je srpsko selo svijet? Nije, niti može, niti treba biti. Srbija se branila i vaskrsla na žrtvi srpskoga seljaka.

Dok traju protesti poljoprivrednika nastavljaju se „protesti studenata“. Gospodin Miša Đurković je iznio stav sa kojim se slažem. On argumentovano ističe da je snaga nacionalne opcije u protestu „apsolutno nikakva. Oni se ne pitaju ni za šta, nemaju novac, nemaju medije i bilo kakav uticaj na organizaciju i kreiranje liste. Imali ste dobar test, a to je pokušaj izbora članova REM. Od pet imena, naravno, nijedno jedino nije bilo nacionalno, nego je bila „hard kor“ ekipa Peščanika i Proglasa. Da skratim, sukob SNS i ‘studenata’ je sukob između dva krila ‘druge Srbije’ i u tome nacionalni ljudi ne učestvuju, niti bi trebalo da učestvuju. Naravno, ako neko misli drugačije, srećno mu bilo.“ [20]

Istovremeno, nosioci ovih studentskih protesta su isti oni koji su iznosili ideju da se uvede Krizni štab u Srpsku pravoslavnu crkvu (kao da je u pitanju puka firma) i smjeni Patrijarh. Jedna grupa aktivista okupljenih oko Dinka Gruhonjića (osvjedočenog srbomrsca) [21] mahom sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu je probala da na silu preuzme i Maticu srpsku. Napad na Svečanu akademiju povodom dva vijeka Matice srpske, 16. decembra, je ništa više do nastavak toga.

Zgrada Matice srpske u Novom Sadu (Foto: Wikimedia commons/Vanilica/CC BY-SA 4.0)
Na promociji filma „Svi za Kosmet ma gde bili“ organizovanoj od strane istoimene humanitarne organizacije iz Beograda petog marta 2026. u Banjaluci, prilikom obraćanja njenog presjednika, gospodina Zorana Ćirića, istaknuto je da će nakon gašenja zdravstva i obrazovanja na posljetku, kao konačni udarac opstanku i prisustvu Srba na Kosovu i Metohiji, doći nasrtaj na Srpsku pravoslavnu crkvu, njene hramove i manastire, naše svetinje. Time bi se simbolično i činjenično organizovano vjersko i državno prisustvo Srba na Kosmetu okončalo te otvorio put potpunom etničkom čišćenju i asimilaciji srpskog stanovništva koje je ostalo na okupiranoj teritoriji.

Srbija se naoružava. Prisustvovao sam vojnoj paradi u Beogradu prošle godine. Zaista impresivna demonstracija vojne tehnike, opremljenosti pješadijskih jedinica i oklopnih jedinica, usvojenosti naprednih sistema u različitim rodovima vojske i novih tehnologija poput bespilotnika, no pitanje se nameće samo od sebe. Čemu sve to?

Zašto se Srbija naoružava? Krajina je predata Hrvatskoj, Kosmet se postepeno već više od decenije predaje Šiptarima, problem je i Republika Srpska, ako je suditi po nekim skupinama unutar „studentskih“ protesta kojima je i sadašnja Srbija prevelika pa sanjaju dan kada će Vojvodina krenuti putem Kosova i kada će avnojevski autošovinisti konačno svesti Srbiju na granice pašaluka, sve u skladu sa vizijom „najvećeg sina naroda i narodnosti“. Čemu potreba za snažnom vojskom ako neće biti korištena u svrhu zaštite suvereniteta Srbije te opstanka njenih građana i srpske nacije?

Crno vrijeme. Srbija razapeta. Srpski narod podijeljen, degradiran i zatrovan decenijama promovisanja svih oblika dekadencije i devijantnosti, od kockarnica – kojih je poput vaški na psu – preko degenerika popularizovanih putem Jutuba – kao što su Baka Prase i njemu slični – pa sve do ogavnog televizijskog šunda poput „Farme“ i „Kuće velikog brata“. Narodna skupština Srbije tri puta odbija da raspravlja o Rezoluciji o Genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH. Valjda da se ne zamjerimo hrvatskim susjedima na našem evropskom putu. Nakon Tompsonovog koncerta u Zagrebu, hoćemo li se i dalje zamajavati fantazijom da je ustaštvo u Hrvatskoj marginalna pojava?

Na posljetku, vrijednost Kosova za Srbe je metafizička. U tome leži njegov značaj za budućnost, uprkos sadašnjici. Ona se ne ogleda u materijalnom već duhovnom. Mrak se ne spušta na one koje grije sunce Kosova. Kulturni, vjerski i civilizacijski obrazac i nasljeđe koje postoji samo na Kosmetu. Čak i da je pusto, jalovo i lišenog svega sem crkava i manastira, opet bi Kosovo imalo istu vrijednost za čitav srpski rod, za rasuto pleme moje.

Blaženopočivši patrijarh Pavle je to mnogo elokventnije formulisao: „I da nas proteraju sa Kosova i Metohije, i da nam unište sve manastire, ostaće kosti mučeničke, ostaće zavet Lazarev, ostaće Vidovdan, ostaće zemlja krvlju natopljena, ostaće reč Miloševa, ostaće Krst časni za koji vojevaše, koji će svedočiti da je Kosovo i Metohija zemlja Srbinova“.[22]

Postoji mural u Trebinju. Nalazi se neposredno do lijepih, visokih platana i ugostiteljskog objekat koji je po njima dobio ime. Na muralu dva prijatelja, prisno zagrljena posmatraju prolaznike radosnim očima. Na licima vrijeme je ostavilo svoj trag, no iz njihovih osmijeha isijava dječački nestašluk. To su lica sretnih ljudi. Vladika Amfilohije i vladika Atanasije u bratskom zagrljaju. Do njih, krasopisom ispisane riječi za vječnost: „Za vas se moli raspeto Kosovo“. Koliko mi trebamo Kosovu i Metohiji, ono više treba nama. Za nas, ovakve kakvi smo, i plemeniti i pali, ono se moli čak i u trenu svoga stradanja.

Stoga. Ugledati se na Svetog Savu.

Ne klonuti duhom. Nema predaje.

Kosovo i Metohija nisu samo pitanje Srbije. Ono je nasljeđe čitavoga roda.

Kosovo je srpsko.

U srcu svog srca pohranite, svagda, tu jednu istinu. Vjerujte i radite. U zdanju pobjede i najmanji kamen ima svoje mjesto.

U oslobođenju Kosova je i vaskrs Srbije.

Pohodite Kosovo i Metohiju. Vratite se kući.

Nastaniće se ono u vama. Zauvijek. To neka bude vaš otpor.

Dok se vojska na Kosovo ne vrati.

autor:Ljubiša Malenica je student doktorskih studija Fakulteta političkih nauka u Banjaluci.