Pravoslavlje: O srpsko-ruskim odnosima

0
1165

ikonaPrijateljskim bratskim vekovnim vezama Srba i Rusa bavili su se mnogi autori, ali ta tema ni izdaleka nije iscrpljena. Pogotovo ako imamo u vidu period naše komunističke istorije, kada se ta tema svesno gurala pod tepih. Na žalost, po tom pitanju ni evrounijatska Srbija ne zaostaje puno za Titovom Jugoslavijom. Danas istorija sve manje liči na nauku a sve više na sistem ocena koji zavisi prevashodno od političke konjukture. Globalna vlast prekrajanjem istorije pokušava da je iskoristi kao instrument kako bi svima nametnula svoj pogled na svet. U ovom tekstu pišemo o nekim momentima iz rusko-srpske istorije o kojima se u našoj javnosti veoma malo zna ili su tumačenja određenih događaja prilično protivurečna. I da pojasnimo reči iz naslova – kada kažemo kroz prizmu Pravoslavlja, to nipošto ne znači ogrešenje o istorijsku istinu, već naprotiv – to samo znači da smo svesni da je poslednjih hiljadu godina naše istorije Pravoslavna religija predstavljala glavnu stvaralačku društvenu snagu kako ruskog, tako i srpskog naroda.

PEĆKA IKONA MAJKE BOŽIJE

Ulogu Promisli Gospodnje u odnosima između Srba i Rusa potencirao sam lično u više tekstova. Međutim, jedna od najupečatljivijih istorija o Promisliteljskim vezama naših naroda, malo je poznata široj javnosti. Radi se o istorijatu ikone Pećke Majke Božije, iz koga se vidi da je Sama Presveta Bogorodica blagoslovila neraskidive duhovne veze srpskog i ruskog naroda. Prema predanju, ikonu je slikao apostol Luka u Gestimaniji, pokraj groba Presvete Bogorodice, 48. godine po Roždestvu Hristovom. U Carigrad je preneo u V veku Car Lav Mudri gde je boravila do pred kraj IX veka, kada je odneta u Herson na Krimu. Tamo je ikonu dočekao ruski knez Vladimir, kasniji Krstitelj Rusije i pred njom se krstio. Zabeleženo je da je krajem H veka ikona bila u Velikom Novgorodu, odakle je prebačena u Nikeju. Tu je Carigradski Patrijarh daruje na blagoslov Svetom Savi Srpskom prilikom njegovog hirotonisanja i Sveti Sava ikonu donosi u Srbiju. Posle prenosa Patrijaršije u Peć, ova čudotvorna ikona se tamo smešta i dobija današnji naziv – Pećka ikona Majke Božije. Dakle, Vladimira Velikog, Krstitelja Rusije i Svetog Savu srpskoga, našeg duhovnog sveroditelja, a samim tim i ruski i srpski narod, duhovno je sjedinila pod svojim omoforom Sama Presveta Bogorodica.

O PROTEŽIRANjU BUGARSKE

Naravno, bilo je momenata kada je dolazilo i do izvesnih nesuglasica u rusko-srpskim odnosima i to naši neprijatelji obilato koriste i naduvavaju, a pojedini neznaveni Srbi iz toga znaju da izvuku frazu koja se na žalost često može čuti – “A kad su nam Rusi pomogli”? Sa današnje istorijske distance može se reći da je ruska spoljna politika pogrešila izvesnim protežiranjem Bugarske posle oslobođenja balkanskih naroda od turskog jarma. Po mom skromnom mišljenju, dva su ključna činioca uticala na tu pogrešku. Prvi činilac je da ruska diplomatija tada nije shvatala da jedino Srbi kao narod, poput Rusa, imaju IMPERIJSKI a ne IMPERIJALISTIČKI mentalitet. Ruski imperijski mentalitet nije smatrao “smrtno” važnim pitanje teritorijalnog razgraničenja dva slovenska pravoslavna naroda, računajući na njihove, kako slovenske, tako i religiozne veze. Međutim, kod Srba kao i kod Rusa, nacionalne manjine u njihovim državama se osećaju slobodno, dok kod Bugara odmah počinje žestoka bugarizacija stanovništva. Drugi činilac “bugarofilstva” u ruskoj diplomatiji s kraja HIH i početka HH veka, bila je veoma jaka probugarska propaganda u Rusiji (da pomenemo samo zlobnog bugarofila Miljukova koji se nije ustezao od otvorenih spletki i laganja protiv Srbije – o tome piše i sam Štrandman u svojim “Balkanskim uspomenama”), potpomognuta ne samo bugarskim elementom, nego i mnogim zapadnim mešetarima, a kasnije i organizacijama i fondovima. Svakako da Soroševi fondovi kao peta kolona u pojedinim zemljama, nisu nikakav izum novijeg vremena. Ulogu smutljivaca u Carskoj Rusiji su pored pojedinaca igrale i pojedine zapadne institucije poput moskovskog Karnegi fonda i sličnih. Dok prosrpske propagande praktično nije ni bilo. I samo zahvaljujući takvim istinskim zaljubljenicima u srpski narod poput ruskog poslanika u Beogradu Nikolaja Hartviga, srpska stvar na ruskom dvoru je uoči Balkanskih ratova postala mnogo poznatija, bolje osvetljena i zastupljena.

Da Vas podsetimo:  Srbi sa severa Kosova najviše veruju KFOR-u

PITANjE MOREUZA

Međutim, čak i mnogi istoričari često previđaju jednu drugu stvar – često neshvatanje položaja Rusije, pa i sebičluk, od strane pravoslavnih država na Balkanu. Recimo, pitanje moreuza bilo je prilično nejasno kako srpskim, tako i svim balkanskim političarima. To pitanje je i danas nejasno ogromnom delu srpske i ne samo srpske inteligencije, čak i nekim geopolitičkim analitičarima. Kada je 1912. godine došlo do kratkotrajnog italijansko-turskog rata, došlo je i do tronedeljne zabrane prolaza brodova kroz moreuze od strane Turske i svakako najpogođenija tom odlukom je bila Rusija koja je samo za par nedelja izgubila silne milione. Bugarski car Ferdinand (koji često nije skrivao ni rusofobiju ni srbofobiju) smatrao je, ni manje ni više, nego da moreuzi treba da pripadnu Bugarskoj. Grčka se pozivala na Vizantiju i istorijsko pravo. Rumuni zbog problema u Besarabiji nisu gledali blagonaklono na rusko zauzimanje moreuza. Pa i iz Srbije su se čula neozbiljna mišljenja da bi srpskim zauzimanjem Soluna taj problem bio rešen. Dakle, kada je bilo u pitanju oslobođenje od Turaka, svi balkanski pravoslavni narodi su to smatrali (s pravom) svetom dužnošću pravoslavne Rusije. Ali kada je bio u pitanju VITALNI državni interes i vekovni san Rusije o kome je pisao i veliki Dostojevski, sve balkanske pravoslavne države su bile manje-više protiv ruskog zauzimanja moreuza. I zaista treba biti pošten, u mnogim situacijama su balkanske države zarad svojih makar i opravdanih ali ne i životnih interesa, često prenebregavale ruske životne interese i često precenjivale snagu Rusije. To se posebno odnosi na period uoči Balkanskih ratova, kada su balkanske zemlje, naročito Bugarska, uprkos upozorenjima Rusije da se sačeka, da posle iscrpljujućeg rata sa Japanom Rusija još nije spremna da ratuje sa udruženim neprijateljem, razbuktale ratni požar. Rusija je bila duboko svesna da se Vatikan i germanski faktor neće tek tako pomiriti sa značajnim proširenjem pravoslavne državnosti na Balkanu i da će dok se Rusija potpuno ne oporavi, pokrenuti veliki ratni požar. Iako je pitanje moreuza predstavljao najvažniji mogući interes za Rusiju, ona taj zadatak nije htela rešavati na silu i samo sopstvenom inicijativom, ali je bila svesna da ukoliko taj momenat dođe na red, Rusija mora biti za to spremna.

Hteli mi to priznati ili ne, Balkanski ratovi protiv Turske nisu bili dobri za ruske interese, jer se ostvarilo ono od čega je Rusija i strahovala – veliki požar koji će posle Balkanskih ratova izazvati Austro-Ugarska i Nemačka ratom protiv Srbije kao najodanijeg ruskog saveznika. Rusija je svoje balkanske saveznice upozoravala da bi Rusija tek 1916-1917. godine mogla biti spremna za takav rat, ali joj nije dato vremena. I premda je Hartvig bio najomiljeniji diplomata u istoriji srpske državnosti, u samoj Rusiji mnogi smatraju da je zbog svoje ogromne ljubavi prema Srbima ponekad prenebregavao vitalne ruske interese.

Očekivanja od Rusije i sa srpske strane često su bila preterana, međutim, treba reći da od svih balkanskih država (ovo ne pišem samo zbog toga što je “košulja bliža od džempera”, nego zato što je tako bilo) Srbija u ključnim istorijskim trenucima nikada nije išla protiv interesa Rusije i bila je spremna na maksimalna popuštanja sa svoje strane. Uostalom, Srbija je u četiri rata bila ruski saveznik, nikada u ratu nisu bili na suprotnim stranama, a po pitanju nesrećnog Drugog Balkanskog rata – Srbija je tražila arbitražu Cara Nikolaja II, ali je to Bugarska odbila. Na žalost, evo već celih vek i po, skoro da se samo germanska melodija može čuti u svirci političke elite Bugarske. Danas tu melodiju sviraju i pojedini srpski vlastodršci, ne dao Bog da ta melodija ikada postane ugodna za slušni aparat srpskog pravoslavnog roda.

Da Vas podsetimo:  Kako smo upali i možemo li se izvući iz mreže kosovske "nezavisnosti"

NEZAHVALNOST

Slava Bogu da je stotu godišnjicu od početka Prvog svetskog rata, Srbija obeležila i podizanjem divnog spomenika Caru Nikolaju II u Beogradu, koji su zajedno osveštali ruski i srpski Patrijarh. Ovde nije zgoreg prisetiti se i jednog sramnog postupka srpske političke i crkvene elite od pre 76 godina. Nakon 25 godina od početka rata, na proslavi jubileja srpske pobede, 1939. godine, zarad dodvoravanja boljševicima nisu pozvani ni jedan Vasilij Štrandman koji je imao zvanični status, niti general Artamanov koji je bio zvanični ruski carski vojni ataše uoči i za vreme Prvog svetskog rata. Da podsetimo, na toj proslavi su govorili predsednik vlade Dragiša Cvetković, Patrijarh Gavrilo Dožić i general Dušan Trifunović i ni jednom rečju nisu pomenuti ni Car Nikolaj II, ni Carska Rusija uopšte! U svom pismu od 19. novembra 1929. godine, kralj Aleksandar je pisao Štrandmanu: “Uveravam Vas da se moja osećanja prema zemlji, kojoj moj narod i ja dugujemo večnu zahvalnost, nikada neće promeniti i ništa ih ne može oslabiti. Vi ćete za mene uvek ostati predstavnik te Rusije”. Međutim, kao da je posle ubistva kralja Aleksandra, srpska politička i crkvena elita počela da zaboravlja spasilačku ruku Carske Rusije koja je pružena Srbiji u jednom od najtežih momenata njene istorije. Dao Gospod da se tako nešto nikada više ne ponovi, jer žrtva Cara Nikolaja II danas kao sunce obasjava celokupni ruski i srpski rod.

SOVJETSKI PERIOD RUSKE ISTORIJE

Znamo koliko je štete srpskom i ruskom nacionalnom korpusu doneo komunistički period, ali treba biti svestan da istorijskim procesima upravlja Promisao Gospodnja i ona svakako nije bila.bezdejstvena ni u sovjetskoj epohi ruske istorije. Život nije stao sa nestankom ruskog i srpskog monarhizma, a u tom periodu smo imali takođe mnoštvo mučenika, patriotskih delatnika, državotvornih ljudi… Takođe, rusko-srpske bratske veze ni u tom periodu nisu prekidane. Srbi nikada ne smeju zaboraviti herojstvo sovjetskih vojnika prilikom oslobađanja Beograda 1944. godine. Tada je preko 5 hiljada sovjetskih vojnika dalo svoj život za oslobođenje srpske prestonice od naci-fašizma.

ULOGA PROMISLI U POBEDI NAD TREĆIM RAJHOM

Pošto ovo pišemo 2015. godine, na sedamdesetu godišnjicu velike pobede nad fašizmom koji se danas povampiruje, da kažemo par reči i o ulozi Promisli u toj pobedi. Pravoslavni Srbin treba da zna da se upravo na praznik Vakrsenja Hristovog 6. maja 1945. godine, na zgradi okultističkog Rajhstaga zavijorila pobednička zastava ruskog vojinstva. Zastavu su postavila dvojica predstavnika pravoslavnih naroda – Rus Mihail Jegorov i Gruzijac Meliton Kantarij. Dakle, na dan Vaskrsenja Hristovog, na dan pobede života nad smrću, ruska vojska je pobednički ušla u Berlin koji je tada predstavljao vidljivo ovaploćenje satanističkih antihrišćanskih sila zla, sila smrti. Pravoslavni Srbin treba da zna da je predvodnik te vojske koja je 6. maja ušla u Berlin bio Georgije Žukov, čiji je nebeski pokrovitelj bio Sveti Georgije Pobedonosac. Treba da zna da se zbog Vaskrsenja Hristovog svi ostali praznici pomeraju za tri dana, pa je Sveti Georgije te godine obeležen 9. maja, kada je okultistički Treći Rajh potpisao kapitulaciju. Dakle, sile zla su potpisale kapitulaciju na praznik svetog Georgija Pobedonosca, svetitelja koji se nalazi na grbu ruske države, svetitelja koji predstavlja simbol nepobedivosti ruskog pravoslavnog vojinstva. Pa zar mogu pravoslavni ljudi ne videti veliku simboliku u svemu ovome i ne poštovati Dan Pobede kao uistinu veliki i svetli praznik?

STALjIN I TITO

Oko ličnosti J.V. Staljina i u samoj Rusiji još uvek se vode velike polemike u intelektualnim pa i crkvenim krugovima. Lično sam o tome pisao u više navrata, u ovom tekstu samo par kratkih zaključaka koji se iz te ogromne literature mogu izvući. Pre svega treba reći da u isključivo negativnom kontekstu o Staljinu pišu isključivo proliberalni duhovi i rusofobi svih boja. Kada je u pitanju ruska tradicionalna konzervativna misao, odnos prema Staljinu je mnogo uravnoteženiji. Moram reći da mi je bilo veoma čudno da o Staljinu u najmračnijim tonovima pišu svi rusofobi i srbofobi ovog sveta, pa je to i bio razlog da uđem u malo podrobnije izučavanje te epohe ruske državnosti. Ono o čemu se u Srbiji malo zna, jeste činjenica da srbofoba Tita kao novog jugoslovenskog vladara uopšte nije forsirao “komunista Staljin” nego “demokrata Čerčil”. Čak je Staljin za vreme samog rata pokušavao da pomogne i Jugoslovenskoj vladi u izbeglištvu, dok nije postao svestan da je ona u potpunosti u kandžama anglosaksonaca. Gledajući iz današnje perspektive, iz perspektive srpskih nacionalnih interesa, postavljam jednostavno pitanje. Da li neko zaista misli da bi bila moguća tako razorna antisrpska politika unutar Jugoslavije da je ona, da se slikovito izrazimo, ostala pod “Staljinovim kišobranom”? Da li bi u takvoj Jugoslaviji uopšte bile moguće svakojake operacije po živom srpskom organizmu, da li bi bilo moguće takvo čerečenje srpskih istorijskih teritorija, stvaranje pokrajina-država, naseljavanje Albanaca, progon Srba sa svojih istorijskih teritorija, stvaranje veštačkih naroda, veštačkih jezika, veštačkih crkava, borba protiv ćirilice, antisrpska istoriografija, prećutkivanje genocida, prećutkivanje srpsko-ruskog prijateljstva, itd., itd.,…?

Da Vas podsetimo:  Ponižavaju, maltretiraju, zajebavaju…3

Staljin nije bio svetac, ali nije bio ni olicetvorenje đavola. Staljin nije bio Pravoslavni Car, ali jeste bio državnik koji je sačuvao nezavisnost i državnost rusku. Ojačao je moć te države i dobio rat protiv okultističkog Trećeg Rajha koji je bio pokorio čitavu Evropu, čime je odbranio pravo na život velikom ruskom narodu i nastavak njegove istorije. Dakle, danas zaista nema potrebe za isključivošću, nema potrebe ni za pohvalama, ni za kritikama po svaku cenu. Međutim, hteli mi to priznati ili ne – ruska državnost se posle revolucionarne pošasti morala spasavati željeznom rukom, kako bi se ogromno evroazijsko prostranstvo spasilo od potpune propasti i totalnog raspada. I današnje jačanje Putinove Rusije ne bi bilo moguće bez Staljinove pobede, prvo nad Lenjinom i Trockim, a onda i nad okultističkim Trećim Rajhom.

RUSKI DOBROVOLjCI U POSLEDNjIM RATOVIMA NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE

Ne smemo zaboraviti ni ruske dobrovoljce u Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj iz perioda raspada Jugoslavije. Na žalost, i o njima se veoma malo zna u srpskoj javnosti. Mnogi od njih su dali svoje živote za slobodu srpskog naroda i stvaranje Republike Srpske i njihova imena ne smemo zaboraviti. U Višegradu i Bileći, srpski narod im je podigao dostojne spomenike. Da pomenemo Vladimira Bakova, koji je poginuo u Bilećkoj brigadi i čiji je otac, vojni pilot Rusije, zaveštao da posle smrti takođe bude sahranjen pokraj sina u svetosavskoj Hercegovini.Neka je slava ruskoj braći koja su svoju krv dala za slobodu srpskog roda, a po rečima velikog Dostojevskog – iz ruske krvi prolivene za srpsku slobodu, nići će i srpska slava.

SRPSKA BORBA ZA RUSKO BUĐENjE

Srpski narod je u vreme raspada Jugoslavije predstavljao svojevrsnog usamljenog viteza u borbi protiv planetarnog zla. Međutim, ta borba je bila izuzetno značajna, imala je ulogu sličnu onoj iz 1941. godine, kada je srpski ustanak na Balkanu odložio napad Nemaca na SSSR za nekoliko meseci. Divljačko bombardovanje zapadnih neonacista 1999. godine kao da je razbudilo velikog ruskog medveda iz zimskog sna, Jeljcina je zamenio Putin i – usledila je već drugačija i lepša istorija. Prekinut je proces rastakanja ruske državnosti i započet je proces ponovnog prikuljanja ruskih zemalja. Pomoć ruske države u očuvanju vitalnih srpskih nacionalnih interesa u periodu vladavine Vladimira Vladimiroviča Putina, jednostavno je nemerljiva. I ne samo ruske države, nego i Ruske Pravoslavne Crkve. Nadamo se u Boga da će uskoro početi i proces ponovnog prikupljanja srpskih zemalja. Dakle, kao što vidimo, Promisliteljska uloga rusko-srpskih bratskih veza ne prekida se ni u naše dane…

Ranko

Ranko Gojković

Fond strateške kulture

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime