Građanska pobuna protiv predrasuda ili nepoimanje realne opasnosti

0
1063

Dole, u nastavku, prenosimo tekst izvesne gospođe Karalejić, koja uistinu veruje da ljudima koji dolaze u Srbiju sa severa Afrike, Bliskog istoka, Avganistana treba pružiti veću humanitarnu pomoć u Srbiji. Cenzolovka, portal koji je preneo pismo ove Fejsbuk humanitarke, namerno bira sliku na kojoj se nalaze žene i deca, čime svesno krši osnovni postulat slobodnog novinarstva, da objektivno informiše svoju čitalačku publiku. Patnja žena i dece izaziva saosećanje i sažaljenje, to je jasno. Otuda, ako neko ima cilj da kod ljudi pobudi čovekoljubivi sentiment, tada sigurno neće slikati onu masu dobro obučenih mladih muškaraca u brendiranoj odeći i obući, sa najsavremenijim mobilnim aparatima u rukama. Naime, građani Beograda, a i oni ljudi koji ovih dana nekim poslom svrate u Beograd, jasno vide da se ovaj „azilantsko-izbeglički“ karavan sastoji u preko 90% od mladića u najboljoj fizičkoj formi i snazi. To što se među njima ponegde može pronaći po koja žena ili dete, samo potvrđuje pravilo.

azilanti-u-srbiji-zive-u-sumi-dolazi-zima-bojimo-se-smrti-504x335-20131147-20131127214234-b7daab844f4220453f0c810d45f604bbKako je moglo da se desi da iz svojih zemalja beže mladići sposobni za vojnu službu? To je ključno pitanje, na koje srpska vlast i mediji treba da se potrude da javnosti pruže nedvosmislen odgovor. Zanemarimo i pitanje, zašto su ti lažni azilanti krenuli na tako dugačak put, kada su mogli samo da se presele u susedstvo, kod svojih enormno bogatih rođaka. Zamislimo da su Srbi tokom rata iz devedesetih godina prošlog veka bežali masovno u Mađarsku, umesto u Srbiju? Teško zamislivo, zar ne? Takođe, podsetimo se da su u Srbiji utočište dobijali uglavnom žene, deca i nemoćni, dok su vojnosposobni ljudi ostajali da se bore i brane svoja ognjišta. Uostalom, srpska vlast je takve, sposobne za ratovanje, vraćala i silom na front, zar smo to zaboravili?

Otuda, sva ta masa islamskih mladića nema nikakvog prava da ovde u Srbiji dobije bilo azil ili bilo kakvu humanitarnu pomoć, osim da im se omogući da se vrate tamo odakle su „pobegli“. Oni su dužni da se bore za slobodu svoje zemlje, to jeste, dužni su da brane svoje porodice, koje su ostavili tamo, odakle su krenuli na parazitsko putovanje po Evropi. Srbija nikako ne bi smela da ih ohrabruje tako što će im pružati uslove za život na srpskoj zemlji. Svi ti muslimanski mladići, kojih u Srbiji trenutno ima na desetine hiljada i čiji pravi broj niko tačno ne zna, potencijalni su džihad ratnici – to Srbija ne bi smela da smetne s uma. Zar sutra srpska deca treba da ginu na svom rođenom pragu u borbi s ovim pridošlicama i nezvanim gostima? Humanizam je jedna stvar, ali Srbija je najpre dužna da vodi brigu o svojim građanima i vlastitom potomstvu. Humanizam kojim će se građanima Srbije donositi opasnost pred kućni prag nije humanizam – to je odraz krajnje nebrige i neodgovornosti koja bi se mogla uporediti jedino s  ludošću!

Da Vas podsetimo:  Bezbednost Novinar(Stv)A U Svetu I Srbiji

D.G.
_________________________________

Građanska pobuna protiv medija koji podgrevaju predrasude o izbeglicama

izbeglice_u_beogradu_cenzolovka_snezana_nikolicDok najveći mediji ćute, manipulišu informacijama ili ne pružaju potpune odgovore o izbeglicama u Srbiji, građani i društvene mreže preuzimaju njihovu ulogu. Postovi Ivane Karalejić na Fejsbuk profilu o nekim aspektima izbegličke krize, bez obzira na to što ona nije novinarka, ne samo što su postali čitani i šerovani već nas informišu kvalitetnije nego što to rade pojedine redakcije najvećih medija. Karalejićeva za Cenzolovku piše o tome šta ju je motivisalo da tako ozbiljno pristupi ovim temama

Poslednjih nekoliko nedelja otkako su moji tekstovi „Provela sam noć na Keleti stanici i shvatila zašto je važno biti čovek” i „Pre nego što počneš suditi o meni i mom životu, obuj moje cipele i koračaj mojim putem” postali prilično čitani na društvenim mrežama, dobijam brojne poruke i od poznatih i od nepoznatih ljudi.

Neki pišu sa željom da mi se zahvale i daju mi podršku, drugi da me upozore: „možeš da se zameriš bitnim ljudima”, treći da me vređaju i pokušaju da me zastraše ne bih li prestala sa „izdajničkim tekstovima i aktivnostima”.

Dok pišem ovaj tekst, u Beogradu seva i lije kiša. Pitam se da li će neko od novinara postaviti pitanje na nekoj konferenciji ili pozvati nekog ko bi trebalo da ima plan i pitati: „Izvinite, da li znate da su juče stotine izbeglica sa malom decom spavale pod kišnim nebom Beograda?”
Ja znam da hoću.

A strah i odbojnost jednog dela našeg naroda od izbeglica sa Bliskog istoka upravo i jesu razlog mojih tekstova na Fejsbuku. Ljudi se plaše nepoznatog i stranog, boje se da to strano ne postane dominantno i sruši utvrđeni poredak i vrednosti.

Jedini način da se razbiju strah i predrasude jesu tačne informacije. Mediji treba da budu odgovorni za prenošenje tih tačnih informacija, odabirom relevantnih sagovornika i izvora, ali i odabirom pravih pitanja, a ne pitanja koja odgovaraju nečijim interesima.

Možda mi je promaklo, ali nisam videla nijednu emisiju ili tekst u srpskim medijima u kojima su sagovornici bili politikolozi koji bi objasnili zašto je uspostavljena upravo ova ruta Turska–Grčka–Makedonija–Srbija–Mađarska i zašto se baš ove godine očekuje vrh talasa izbeglica.

Nisam videla ni kulturologe koji bi pojasnili da li će i kako novi stanovnici Evrope uticati na evropsku kulturu i vrednosti, nigde mišljenja i pojašnjenja sociologa i drugih stručnjaka zašto viđamo „arapske mladiće i muškarce u najboljim godinama” koji nekim ljudima tako bodu oči.

Da Vas podsetimo:  Dopunske delatnosti – manje vremena za novinarski rad ili „slamka spasa“ za kvalitet sadržaja

A objašnjenja postoje, ali je neko nemaran da nam ih pruži.

U današnje vreme mnogobrojnih izvora informacija, što proverenih, što, sve više, neproverenih, ljudi su zbunjeni i skloni da poveruju u najcrnje moguće verzije pojedinih priča i informacija.

Sve češće mi se čini da pojedini mediji upravo i podgrevaju ovakve stavove naslovima kao što je „Težak život migranata u Britaniji: voze se taksijem, spavaju u hotelima i imaju i džeparac”.

Ili tekstovima u kojima se navodi da u Srbiji izbeglice dnevno potroše oko šest miliona evra jer im trostruko naplaćuju hranu, što opet sugeriše da su to ljudi koji imaju prilično novca, da podmićuju policiju sa 30 evra, i sve je to podgrejano rečima „skandalozno”, „šokiraće vas”, „rasplakaće vas”…

Da li se neko od naših novinara maskirao u izbeglicu i pokušao da kupi neki proizvod, pozvao tržišnu inspekciju da pita kontroliše li neko objekte za prodaju hrane i pića u blizini mesta gde se okupljaju izbeglice?

I dobro, kada nas sve to šokira, zaprepasti, rasplače… šta ostaje, osim brojnih klikova?

Da li se neko od naših novinara maskirao u izbeglicu i pokušao da kupi neki proizvod, pozvao tržišnu inspekciju da pita kontroliše li neko objekte za prodaju hrane i pića u blizini mesta gde se okupljaju izbeglice?

Da li je neko pozvao Ministarstvo unutrašnjih poslova i raspitao se o insinuacijama da policajci primaju mito?

Ljudi su iznenađeni što ja kao obična građanka zovem ministarstva, Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), Mešihat, Islamsku zajednicu Srbije, a meni to nije čudno jer to vidim kao svoju ljudsku dužnost – da pozovem sve one koji mogu, treba i moraju da pomognu i imaju plan za ove unesrećene ljude.

Smatram da je to dužnost i svakog novinara, jer to jesu neke od mnogobrojnih adresa na koje treba da se uputi pitanje: „Koji je plan pomoći i zbrinjavanja ovih ljudi?”

Jer, novinari su ti koji imaju broj telefona muftije Zukorlića, muftije Jusufspahića, članova Vlade Republike Srbije, članova Sinoda SPC-a.

Često viđam te ljude kada gostuju na televizijama ili daju izjave u medijima, samo sada ne čujem toliko često novinarsko pitanje: „Izvinite, a šta je urađeno i šta planirate da uradite za izbeglice?”

Neka odgovor i bude „nemam komentar”, ali hajde da ga čujemo, jer na osnovu njega ćemo moći da sudimo o prošlim i budućim postupcima i rečima ljudi koji su na čelu svojih organizacija ili državnih organa.

Jedini način da se razbiju strah i predrasude jesu tačne informacije. Mediji treba da budu odgovorni za prenošenje tih tačnih informacija

Ali hajde da ne osuđujem u potpunosti novinare što ne postavljaju ova pitanja uticajnim ljudima. Novinarska plata je teško zarađena i najčešće mala. To su ljudi koji hrane svoje porodice i opravdano strahuju da ne dođu na „uredničku crnu listu” i zatvore sebi vrata za neki budući honorar.

Da Vas podsetimo:  Novinari NIN-a pokreću novi nedeljnik: Ovo su članovi redakcije koji su dali otkaze

Ipak, ono za šta nemam opravdanje jeste manipulacija i želja za senzacionalizmom koju nameću pojedini portali. Zvala sam svaki portal koji je objavio moj prvi tekst i pitala da li je dobio dozvolu za to (a nijedan nije, osim jedne organizacije i jednog portala o putovanjima) i čemu objavljivanje izmišljenih i pogrešnih informacija.

I svi do jednog su preneli isti tekst sa istim greškama, jer se nijedan novinar i urednik nisu potrudili da pročitaju moj izvorni tekst.

Ali najviše me je u vezi sa odnosom medija prema izbeglicama pogodilo to što su i novine koje su predstavljale stub odbrane građanskih prava i sloboda objavile tekst u kome se izbeglice predstavljaju kao bogataši koji su zaposeli Vračar i kao potencijalna pretnja po bezbednost građana Beograda, bez bilo kakve sredine.

Ljudi su iznenađeni što ja kao obična građanka zovem ministarstva, Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), Mešihat, Islamsku zajednicu Srbije, a meni to nije čudno jer to vidim kao svoju ljudsku dužnost – da pozovem sve one koji mogu, treba i moraju da pomognu i imaju plan za ove unesrećene ljude

Ili si bogati Arapin, ili si neka zatucana sirotinja koja je peške prešla pola sveta da bi uznemiravala vračarske gospođe i njihove kučiće.

I nemam opravdanja za izvinjenja tipa „mi nemamo veze s ovim, ona tako tu piše, mi to objavimo, i tako” i „izvinite što ste me zlonamerno protumačili”.

Da, ljudi imaju pravo na svoj stav, koliko god se meni taj stav ne sviđao, ali novinarstvo treba i mora da bude odgovoran posao, posao od javnog značaja.

I baš zato što verujem da je ovo tema od javnog značaja, rešila sam da koristim društvene mreže, i koristiću ih i dalje, za sva pitanja koje smatram važnim.

Jer, ljudi su željni naslova bez reči „skandalozno”, „oduševiće vas”, „šokiraće vas”… Ljudi samo žele činjenice i tačne informacije, i nema potrebe da im mediji nameću reakciju.

Dok pišem ovaj tekst, u Beogradu seva i lije kiša. Pitam se da li će neko od novinara postaviti pitanje na nekoj konferenciji ili pozvati nekog ko bi trebalo da ima plan i pitati: „Izvinite, da li znate da su juče na stotine izbeglica sa malom decom spavale pod kišnim nebom Beograda?”

Ja znam da hoću.

Napomena: Autorka teksta nije profesionalni novinar i ne radi ni u jednom mediju, ali su njeni tekstovi o izbeglicama izazvali veliku pažnju na društvenim mrežama zbog njenih stavova, ali i zbog izrazito profesionalnog pristupa ovako složenoj temi.

Cenzolovka

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime