Predsednički kandidati (2)

1
1091

Dragan Šutanovac – kandidatura koja predstavlja veliki test za novog lidera DS

Novi predsednik DS Dragan Šutanovac se nalazi pred ključnom političkom odlukom – da li da samostalno nastupi na izborima ili podrži nekog od kandidata pod floskulom „zajednički opozicioni kandidat“.

2016-11-23_045439Obzirom da od „zajedničkog kandidata“ opozicije neće biti ništa – ako ništa drugo, Boško Obradović sigurno nastupa samostalno. Takođe, male su šanse da sve ostale parlamentarne stranke jedinstveno podrže bilo Jankovića bilo Jeremića bilo nekog trećeg kandidata, za Šutanovca se nameće jedino moguće rešenje da samostalno učestvuje na izborima.

DS kao organizaciono najveća i najjača opoziciona stranka teško sebi može da dozvoli da podrži bilo koga od trećih lica za kandidata. Logično je očekivati – ako eventualno pobedi, ili ostvari jako dobar rezultat u drugom krugu (posebno ako je to neko ko je na pravdi Boga izbačen iz DS-a kao Jeremić), „zajednički kandidat“ ili osnuje novu stranku ili „preuzme“ DS. Ako bi novi predsednik osnovao stranku – sigurno je da bi najviše kadrova upravo povukao iz DS. Sve to je sigurno više nego jasno rukovodstvu DS-a.

Upravo zato treba očekivati da će se i Dragan Šutanovac kandidovati za predsednika. Izbori će biti i test njegovog rejtinga kao novog predsednika stranke. Svaki rezultat koji bi doneo njemu više od 6% (koliko su imali kao koalicija na izborima ove godine) predstavljao bi uspeh – i opravdao odluku da se izađe samostalno na predsedničke izbore. Sve ispod toga, dovelo bi u pitanje ostanak Šutanovca na mestu predsednika DS. Ali i učešće u trci je bolje nego pasivan nastup stranke, tako da je kandidatura Šutanovca više nego realna.

Ivica Dačić – večiti učesnik

Kod Ivice Dačića se postavlja samo pitanje da li će mu eventualno Aleksandar Vučić „blokirati“ kandidaturu za predsednika. Njegova politička pozicija je jasna, na prethodnim izborima lako je preživao dezertiranje PUPS-a, ima i relativno stabilno biračko telo a jaka organizacija u stranci mu omogućava da relativno lagodno izađe na izbore.

Otežavajuća okolnost za Dačića će biti pre svega finansiranje kampanje – pošto se SPS nalazi u teškoh materijalnoj situaciji. Pored toga, sredstva iz budžeta se ne dele proporcionalno uspehu kandidata, već pobednik dobija 80% sredstava a svi ostali učesnici dele 20%. Taj Tadićev izum upropastio je upravo sopstvenog tvorca, a u velikoj besparici u kojoj se nalaze stranke, uključujući i SPS može da bude veliki destimulativni faktor. Na parlamentarnim izborima stranke nemaju taj problem, pošto se novac deli proporcionalno, pa se dobar deo troškova može pokriti na taj način.

Ukoliko Vučić oceni da će učešće Dačića smetati njegovom kandidatu, sigurno je da ima instrumente da Dačića „odvrati“ od kandidovanja i natera da podrži u kampanji kandidata vladajuće stranke. Takav potez bi značio da je Vučić veoma zabrinut za ishod izbora.

Da Vas podsetimo:  Draža Mihailović ponovo među Srbima

Vojislav Šešelj-nepoznanica

Ne postoji ni najmanja dilema da li će se na izborima kandidovati Vojislav Šešelj. Ako ne bude imao velikih zdravstvenih problema, Šešelj će iskoristiti priliku da protiv sebe ima slabijeg kandidata (ako Vučić sam ne odluči da se kandiduje) a to je za njega velika šansa da znatno popravi rezultat sa parlamentarnih izbora.

Šešelju u prilog ide i pobeda Trampa – koja može da posluži kao nauk i srpskim biračima da slobodno glasaju za „politički nekorektnog“ kandidata bez straha od rata i haosa. Da ne govorimo da je Šešelj od početka jasno podržavao upravo Trampa.

Ipak, da bi Šešelj ostvario bolji rezultat, morao bi da se okrene i protiv Vučića lično, jer za animiranje birača neće biti dovoljni samo brutalni napadi na Nikolića, NATO i EU. Takođe, njegovo ponašanje u Skupštini Srbije bi moralo da bude oštrije, jer sada kao paradoks imamo situaciju da su poslanici pokreta DJB preuzeli ponašanje koje je karakterisalo Šešeljeve radikale. Jedina prilika kada su radikali pokazali svoje „staro lice“ bilo je prilikom pokušaja predstavljanja izveštaja EK kada je beskrupulozno napadan Majkl Davenport.

Pored toga, na tom delu političkog spektra (beskompromisno protiv EU i NATO) ali i dodatno beskomporisno protiv Vučića, nastupa i Boško Obradović.

U slučaju podele glasova između velikog broja kandidata (sa obe strane političkog spektra), Šešelju se pruža prilika da prođe u drugi krug izbora. Njegovo ponašanje je teško predvidivo – moguće je da će oštrim kursom protiv vlasti SNS u kampanji uspeti da dosta popravi svoj rezultat sa parlamentarnih izbora i na taj način dođe do drugog kruga.

Boško Obradović – velika šansa za promociju

Nikakvih dilema oko kandidature nema ni Boško Obradović. Nakon krajnje nategnutog ulaska u skupštinu, Obradović je iskoristio priliku da se promoviše više nego dobrim nastupima u parlamentu.

Za razliku od Šešelja, Obradović nema nikakvog obzira prema Vučiću i kao takav može da privuče dobar deo nacionalno čvrsto opredeljenih birača – koji su razočarani u kolaboraciju Šešelja sa Vučićem, a i kojima Šešelj deluje ostarelo i zdravstveno problematičan za predsednika.

Obradović će skoro sigurno uzeti sve glasove koje je imao u koaliciji sa DSS-om i tako u potpunosti osigurati političku perspektivu za Dveri. Njegova pozicija je zato mnogo lagodnija od ostalih učesnika u trci.

Miloš Jovanović i DSS pred raspadom

Kao koalicioni partneri Dveri, DSS-a se nalaze u izuzetno teškoj situaciji. Podele nastale u stranci oko učešća na vlasti na Vračaru došle su u veoma nezgodnoj situaciji za stranku, koja tek treba da promoviše novog lidera Miloša Jovanovića.

Ukoliko Jovanović ne učestvuje na izborima stranka će praktično prestati da postoji, pošto će Dveri da preuzmu sve njihove birače, a Jovanović je izgubiti jedinstvenu priliku da sebe promoviše kao novi predsednik stranke. Sa druge strane, teško je očekivati da će sa relativno kratkim učešćem u političkom životu Jovanović moći da bilo šta ozbiljnije uradi, a posebno kada su se odbori stranke na Kosovu i Metohiji distancirali od njega.

Da Vas podsetimo:  Suština stvaranja Jugoslavije: ujedinjenje Srbije sa NARODIMA iz SHS

Manjinski kandidati promovišu svoje zajednice a Ljajić će biti kao poseban biser

Do sada su od manjina za predsednika kandidovali uglavnom samo Mađari, uz bivšeg muftiju Zukorlića.

Na ovim izborima najverovatnije će se kandidovati i Rasim Ljajić. Zanimljivo je da Rasim Ljajić ima 2 stranke sa istim inicijalima SDP (Socijal-demokratska partija i Sandžačka demokratska partija). Izlazak na predsedničke izbore za njega će predstavljati i test kako stoji u opštinama gde su Bošnjaci u značajnom procentu.

Kampanja će se po svemu sudeći u Sandžaku pretvoriti u rat bez milosti sa Zukorlićem. Istovremeno, izbori će pokazati i realnu snagu Ljajića na nacionalnom nivou. Pošto je u okviru koalicione liste, potpuno neshvatljivo, Vučić dao Ljajiću čak 10 mandata, da bi se „opravdao“ Ljajić bi trebalo da skupi bar 3,5% glasova. Svaki rezultat ispod toga samo će da oslabi njegove pozicije, a eventualno bolji rezultat Zukorlića u Sandžaku bi definitivno doveo Ljajićeve pozicije u koaliciji na vlasti na niske grane.

Čini se da će njegov ekperiment predstavljati fijasko od koga će se teško oporaviti. Ne treba očekivati da će od Vučića dobiti bilo kakvu podršku. Naprotiv, ovaj će iskoristiti priliku da Ljajiću spusti očekivanja, pošto verovatno procenjuje da spada u onaj deo koalicije koji će pre poslušati „savete“ zapadnih centara moći nego premijera.

Egzotični kandidati

Na svakim predsedničkim izborima pojavljivali su se razni egzotični kandidati. Ponekad su to „igrači“ vladajuće garniture, koji treba da „zbune“ odnosno otmu deo birača glavnog opozicionog kandidata. Njima, po pravilu, vladajuća stranka obezbeđuje podršku i medijski prostor. Ali često su se pojavljivali i potpuno autentični „gubitnici“, koji bez ikakvih šansi nekako uspeju da sakupe potpise.

Za sada u tu kategoriju možemo uvrstiti Miroslavu Milenović i Jelenu Milić (po najavama da su spremne da se kandiduju a da nemaju nikakvu ozbiljnu podršku). Zanimljivo je da je Milenovićeva ostavkom na članstvo u Savetu za borbu protiv korupcije upravo pokazala Saši Jankoviću da u nameri da se kandiduje ne treba da opterećuje članstvom u nezavisnom telu.

Nervoza i animozitet koju pokazuje Aleksandar Vučić prema kandidatima ipak govore da izbori predstavljaju problem za vlast

Prošle godine Aleksandar Vučić je imao politički idealnu situaciju. Parlament sa skoro 200 poslanika vladajuće koalicije i slabom proevropskom opozicijom, bez para i teško posvađanom. Politički kurs i vlasti i opozicije bio je manje-više isti, odnosno, usmerenje ka članstvu u EU bez velikih dilema.

Vučić je mogao veoma opušteno da krene u postupak izmena Ustava, kojima bi, pored raznih „usklađivanja sa EU standardima“, ukinuo direktne predsedničke izbore. Sve to bi mogao da pravda „uštedama“, a uz smanjivanje broja poslanika na 150, bez ikakvih dilema bi ustavne promene prošle i referendumsku potvrdu.

Umesto toga, u želji da se ostvari potpuna kontrola na lokalnim izborima, Vučić se opredelio za vanredne parlamentarne izbore. Šansa za promenu Ustava je propuštena – sada je mnogo teže obezbediti podršku za takav čin, a i izgubljeno je dragoceno vreme.

Da Vas podsetimo:  FK Partizan u ambisu neuspeha

Zato se pred nastupajuće predsedničke izbore Vučić ne oseća previše lagodno. Oslabljeni Tomislav Nikolić je za njega najbolje moguće rešenje, ali ne i idealno. Naime, postoji mogućnost da Nikolić izgubi te izbore, odgovornost bi snosio upravo Vučić, jer ga je bez imalo racionalnih razloga potpuno marginalizovao i urušavao preko tabloida. Nikoliću je pobeda izvesna samo ako bi se suočio sa Dačićem u drugom krugu, dok bi duel sa Jeremićem bio veoma neprijatan i neizvestan po vlast (samo nije verovatno da će Jeremić ući u drugi krug). Nije izvesno ni kako bi se Nikolić proveo sa Šešeljem, mada u tom slučaju ipak može očekivati lakšu pobedu, dok bi ostali kandidati teško mogli da očekuju bilo šta ako uđu u drugi krug.

Ako bi umesto Nikolića promovisao nekog od stranačkih lidera kao kandidata, to bi tek predstavljalo hazarderski potez. Tako je Vojislav Koštunica lansirao Borisa Tadića na nacionalnom planu, jer je kandidovao krajnje neubedljivog Dragana Maršićanina – koji nije ni ušao u drugi krug.

Usled te svoje političke greške, Vučić pokazuje određenu nervozu koja se manifestuje učestalim napadima na eventualne kandidate opozicije.

Vučić kao kandidat – siguran pobednik na kratke staze ali suštinski gubitnik

Nema nikakve dileme da bi eventualna kandidatura Aleksandra Vučića dovela do ubedljive pobede na predsedničkim izborima.

U tom slučaju bi Vučić bi trebalo da pronađe svog Mirka Cvetkovića. Međutim, upravo loše iskustvo Borisa Tadića sa slabim i bezličnim premijerom predstavlja i kočnicu koja odvraća Vučića od kandidature.

Ne samo što bi rad vlade bio izmešten na Andrićev venac, uz nemogućnost potpune kontrole velikog broja odluka koje se svakodnevno donose u Vladi, nego bi se Vučić lišio prilike da koristi skupštinsku govornicu kao dobar poligon za ličnu promociju i borbu da opozicijom.

Da ne govorimo da bi u modelu ponašanja koji je razvio Vučić – da je on upravo ličnost koja se bori sa svim problemima i sve rešava, pojava „tehničkog“ premijera delovala komično i dugoročno bi otvorila čitav niz poteškoća.

Sigurno je da Vučić namerava ne samo da iskoristi četvorogodišnji mandat ove Vlade, već i da nastavi vladavinu po ugledu na svog „omiljenog“ lidera spolja Angelu Merkel.

Napuštanjem premijeske pozicije, Vučić bi doveo u pitanje svoju vlast na narednim parlamentarnim izborima. Tu ne bi pomoglo ni Tadićevo „skraćivanje“ mandata, jer bi teško bez njega SNS mogao da ostvari više od 30 do 35% glasova.

Ipak, uzimajući u obzir relativno nepredvidljivo ponašanje premijera (dva puta vanredni izbori za 4 godine), sve do samog trenutka raspisivanja izbora ne može se isključiti mogućnost Vučićeve kandidature. I to uprkos svim javnim zaricanjima da mu to ne pada na pamet.

Bogdan Petrović

https://bogdanpetrovicblog.wordpress.com

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime