Masovni egzodus građana Sarajeva srpske nacionalnosti koji su sa sobom ponijeli ekshumirane ostatke svojih najmilijih bio je događaj bez presedana u istoriji građanskih ratova, piše u Izvještaju Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu u periodu 1991-1995. godine.
Ako je referendum održan 29. februara 1992. godine bio povod za rat, Dejtonski mirovni sporazum, formalno potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine, bio je povod za veliki egzodus Srba iz Sarajeva, od januara do marta 1996. godine, piše u Izvještaju.
Nakon Dejtonskog sporazuma, Srbi u sarajevskim opštinama /Grbavica, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Ilidža, Rajlovac, između ostalih/ koje su, u skladu sa ovim sporazumom, pripale muslimansko-hrvatskoj federaciji, zbog stupanja na snagu tadašnje politike koja je imala za cilj potpuno uništenje srpske zajednice u dijelu Sarajeva pod kontrolom muslimana, jednoglasno su odlučili da napuste grad /svoje kuće, stanove i imanja/, jer nisu imali drugog izbora.
Takođe, sa sobom su ponijeli tijela svojih najmilijih, koja su izvadili iz lokalnih grobnica jer su se plašili da će njihovi grobovi biti oskrnavljeni.
Dvadeset osam godina nakon Dejtonskog sporazuma kojim je okončan sukob i prestanka neprijateljstava u BiH i dalje postoji istaknuti narativ koji karakteriše Srbe kao svojevoljne, okrutne agresore koji napadaju uglavnom nevine Bošnjake i u manjoj mjeri Hrvate.
Ova verzija je stvorila predrasudu i u zvaničnim agencijama, poput sudova, i u navodno neutralnim nevladinim i međunarodnim organizacijama, poput OEBS-a.
Dugoročne posljedice po dotične narode i države, po sile kojima je stalo da se miješaju u te poslove, kao i po svjetsko javno mnjenje u cjelini, dalekosežne su, a vjerovatno će se još više proširiti u budućnosti.
Vrlo je malo vjerovatno da će se bivše jugoslovenske države u bilo kom trenutku ponovo odlučiti za udruživanje u jedinstvenu ili konfederalnu/saveznu državu, smatraju članovi Komisije.
Oni navode da se srpskohrvatski jezik, koji je nekada postojao na jednom jedinstvenom komunikacijskom i kulturnom prostoru u većem dijelu Jugoslavije, podijelio na nekoliko „nacionalnih“ jezika /srpski, hrvatski, crnogorski i bošnjački/.
Svaki od ovih jezika ističe svoju originalnost, pa čak i da je potpuno različit od svih ostalih. Jezičko otuđenje proizvodi dugoročno etničko, kulturno, političko i otuđenje identiteta.
Teški ostaci neprijateljstva i sukobljenih narativa o prošlosti između različitih etno-vjerskih grupa bivše Jugoslavije dugoročno će sprečavati ne samo saradnju i prijateljske odnose između sada nezavisnih država, već će i produbiti nepovjerenje između njih, kao što to čine nerazumljive i apsurdne kontrole koje su podignute na njihovim granicama, na mjestima koja su prethodno bila otvorena i prijateljska, konstatuje se u Izvještaju.
