Prepoznajmo prave, oni su među nama

0
904

BG-BOSNA-PKG-19-EMK-1-20170105-164731291-.mxf_.Still001-700x394Srbin nikada nije razmišljao samo o sebi. Kada se čovek ponaša onako kako treba i ne misli da je sam i najvažniji na planeti, živi možda na prvi pogled teže, ali sigurno živi ispunjenije, srećnije, ponosnije, hrabrije… Takav čovek kroz život shvati suštinu svog postojanja, i može sutra ponosno da kaže da svoj život nije potrošio uzalud.

Kada bi ljudi ispunili duše verom vrlo brzo bi im zdrav razum pokazao put. Iz istorije i prošlosti lako bi normalnim rasuđivanjem zaključili ono nepobitno. Bilo bi im potpuno jasno da čovek može da bude uzrok raznih dešavanja, ali da ishod većine, a onih najvećih sigurno, nije u njegovim rukama. Bog je taj koji odlučuje ko je kad i u kom momentu zaslužio pobedu, slavu, mir, sreću, spasenje… One će biti dodeljenje uvek onima iza kojih stoji vera, istina, smirenje, iskrena želja i istrajnost.

Ono što nismo spremni sami da menjamo ne možemo očekivati ni od drugih. Pokažimo veru, volju, snagu i hrabrost. Postanimo bolji, pokažimo svetu svoje pravo svetosavsko lice. Onda će i oni u kojima još ima ljudskosti krenuti da nas prate. Zajedno ćemo biti dovoljno jači da odnesemo pobedu nad zlom. Da bi zavredili tu pobedu, da bi dobri ljudi poželeli da budu poput nas, mi moramo to pokazati delima. Moramo duši pomoći da se ispovedi i otarasi lanaca materijalnog, tako ćemo naći spas. Spašeni krenućemo putem naših predaka i vratiti Otadžbini ponos.

Vodimo se primerima onih najboljih. Njih je u srpskom narodu uvek bilo i biće. Nosili su oni oduvek svaki segment srpskog društva. Ne smemo ih zato prepustiti zaboravu. Upravo to bi učinili kada bi se ponašali nedostojno njihovih dela. Kada dolazi do onih najtežih kriznih ili ratnih dešavanja, jasno i brzo dolazi i do razgraničenja između onih pravih i onih drugih. U takvim situacijama nemoguće je skrivati svoje pravo lice.

Tada nema ni vremena ni mesta za politikanstvo i folirante. Zbog toga oni najbolji jasno isplivaju na vrh. Ali zar treba da čekamo muku da bi ih prepoznali? Moramo li baš uvek da tek kroz probleme uočimo pravi put? Naučimo da prepoznajemo one prave i u miru. Oni su i tada prepoznatljivi. Naše je samo da izbrišemo svoju sujetu da bi ih lakše prepoznali, i da im se onda pridružimo u onom pravom svetosavskom putu. Vreme je da onim vernim, časnim i poštenim ukažemo svoje poverenje.

„Još kao vrlo mlad slikar, Ljuba Popović je služio vojsku u Bileći, gde mu je prvi pretpostavljeni bio Dušan Stamenković, tada mladi vodnik, na početku vojničke karijere. Ljubu su od početka vojnog roka rasporedili za njemu svojstvene poslove: vodio je crtačku školu, organizovao razne manifestacije u domu JNA.

Na kraju vojnog roka, pri razduživanju, mladi slikar, izgleda već tada svestan visina na koje će se brzo uspeti, bio je vrlo nezadovoljan. „Kakva je to vojska?“, govorio je, „ja sam za svoje pare morao da kupujem boje i pribor“.

Da Vas podsetimo:  U NJIHOVU KAFANU DOLAZI CELA SRBIJA: Porodica Milosavljević sa četvoro dece otišla na selo i pokrenula biznis!

Mladi vodnik ne želeći da padne ljaga na vojsku, izvadio je iz svog džepa dva puta više nego što mu je Ljuba rekao da je potrošio. Sutradan, međutim, već u civilnom odelu, Ljuba ga je našao u kasarni, i doneo mu dve slike na poklon.

Mladi slikar i vodnik više se nikada nisu sreli. Putevi su im se razišli. Slikar je otišao u Pariz, za svojom zvezdom, odakle su stizale vesti da su ga muze, čije su miljenici bili Sezan, Mone, Dega, povele njihovim stazama.

Mladi vodnik nije imao takve muze. Na kraju svoje karijere, vihorom rata nošen iz kraja u kraj, iz mesta u mesto, delio je sudbinu svoje zemlje, za koju je krvario. Kraj rata je dočekao u Skoplju. Ali, povlačeći se pred ratnim požarom, u onom najnužnijem, na brzinu skupljenom prtljagu, bile su dve Ljubine slike. Nekada su bile na dnu prtljaga u nekom vojnom kamionu, nekad su mesecima stajale u nekom podrumu, pa odatle ponovo u kamion…

Sredinom prošle godine, Ljuba Popović je primljen na Kliniku za hirurgiju KBC „Dr. Dragiša Mišović“ u Beogradu. Već star i bolestan ali vrlo bistar i kočoperan. Svi smo se trudili da mu što više pomognemo, a on je prihvatao samo onoliko koliko je to njemu odgovaralo. Odbijao je nastojanje osiguravajućeg društva da ga avionom prebace za Pariz. Nije imao poverenja u francusku medicinu, kod nas mu se više sviđalo. I u tim godinama, bolestan, zadržao je duh i bistrinu. Slučaj je hteo da sestra na odelenju na kome je ležao Ljuba bude snaja onog mladog vodnika, sada već penzionisanog oficira.

Ispričala mi je ovu priču, na jednom dežurstvu, i ja sam joj rekao da obavezno to ispriča Ljubi. Sestra Kristina je to i uradila. Izvinila se što mu oduzima vreme i počela je priču: „Vi se verovatno ne sećate, ali ste svojevremeno poklonili slike mom svekru“.

On je pažljivo slušao, i kada je završila, dugo je ćuteći posmatrao. Posle određenog vremena je rekao: „Dobro se sećam svega. Samo, vi niste u pravu. Ja mu nisam poklonio slike. On ih je platio. I to ih je dobro platio.“…

… Žarko je želeo da ponovo vidi te slike i da ih potpiše. Nekoliko dana pred smrt, ta želja mu se i ispunila. Tada već nesigurnom rukom, potpisao je slike koje je svojevremeno poklonio vodniku…

… Ne znam na kraju, da li ova priča više govori o časnom, mladom oficiru koji nije dozvolio da na vojsku padne ljaga, ili o slikaru koji je dodirnuo zvezde, ali nije zaboravio mladog vodnika, od koga je izgleda naučio nešto o životu.

U stvari to je priča o obojici, ali i o nekoj kosmičkoj pravdi.“

Prim. dr Ivan Pavlović (Beograd) (1)

Ova životna priča je još jedan dokaz da moral u srpskom narodu ne umire. Istina je da oni koji ga nemaju ustvari uopšte i ne pripadaju srpskom narodu. Oni koji ga imaju pokazuju ga u svakoj prilici, ponosno sledeći put predaka. Takvi će i u onim najtežim momentima svojim stavom, verom odlučnošću i hrabrošću odvojiti se od okoline i kukolja. Oni su ona prava zvezda vodilja onim manje sigurnim, nedovoljno hrabrim. Vera, patriotizam, čast i ponos je ono što je duboko urezano u svakog svetosavca. Pitanje je samo momenta kada će i u kom obliku te vrline u potpunom sjaju izaći na svetlost i obasjati nas.

Da Vas podsetimo:  Priče malih naprednjaka o đubrivu za laku noć

Pravi Srbi nikada ne dozvoljavaju da bilo kakva sumnja padne na njihov narod, vojsku, Otadžbinu. Baš onako kako to nije dozvolio ni mladi vodnik Dušan Stamenković. Mi danas treba samo da poučeni njegovim kao i mnogim drugim časnim primerima iz srpske prošlosti nastavimo čvrstim korakom tom jedinom mogućom stazom. Ne dozvoljavajući više nikad i nikom da baca ljagu na srpski rod.

Trudeći se da ostvarimo zamisao svojih đedova imaćemo ponosnu domovinu. Tek tada možemo biti sigurni da će naša deca služiti svoju vojsku u svojoj Otadžbini na svom jeziku, u uniformama sa srpskim oznakama. Onako kako smo i vekovima unazad, uvek na službi Gospodu, pravdi, narodu i Otadžbini. Nikad sluge sili, zlu, nepravdi i nečijoj oholosti. Upravo tu veru i snagu je pokazao i naš LJuba Popović, odbijajući da ode u Francusku na lečenje, verujući u srpske lekare i Božju volju. Ne verujući u nalickanu Evropu već u svoju Srbiju.

Takav ponosan, veran i hrabar Srbin nikada neće dozvoliti da mu neko oduzima ili deli srce. Srce se ne deli, ne pozajmljuje, ono se uvek brani i čuva. A dobro se zna da je duša Srbinova i Krajina i Srpska, da je Kosovo i Metohija srce srpskog bića. Nema svetosavca koji može da podeli srpske manastire i crkve na one koje su njegove i one koje će da da neprijatelju. Onaj ko bi to učinio gazio bi po humkama naših predaka. Onaj ko bi to i pomislio obezvredio bi krv hiljade srpskih heroja i junaka, a to niko nema prava i ne sme.

Srpskim duhovnim i kulturnim blagom, teritorijom, svetinjama i žrtvama položenim za njih raspolaže samo srpski narod. Svetosavac se toga nikad ne odriče i nikad se i neće odreći. Onaj kome to padne na pamet ustvari pameti nema. Takav mora da zna da neće moći sutra da stane pred pretke a potomke mu je bolje i da ne dočeka. Oduvek se znalo da imovinu đedova i očeva mogu deliti samo braća. Ne verujem da i jedan Srbin Albance, Hrvate, Turke oseća ili doživljava kao braću. Ko sme onda bilo šta srpsko sa njima da deli?

Ako dozvolimo da naša sreća isključivo zavisi od volje i postupaka drugih onda zasigurno nećemo moći da se ljutimo što nismo srećni. Za sreću je potrebno izboriti se i zaslužiti je, a ne samo je očekivati kao nešto što je za nas predodređeno. Kako izgleda odluka pokazala nam je i naša Banja Luka 9.januara 2017. Dan Republike Srpske pokazao je sav ponos naroda koga nikakve nedaće nisu odvojile od vere i Otadžbine. Na dan Svetog Prvomučenika i Arhiđakona Stefana oni pravi Srbi su svi zajedno i prkosno u srpskoj Banja Luci zapevali „Pukni Zoro“.

Da Vas podsetimo:  Do Požege auto-putem ni 2024. godine?

Upravo pesma je pokazala koliko se neprijatelj plaši srpske sloge. Pojavili su se novinski natpisi sa poređenjem policajaca Republike Srpske sa ponosnim Gvozdenim Pukom, jer, kako su naveli, tu pesmu pevali su i srpski junaci u Prvom svetskom ratu. Nije to tačno, pesma je nastala mnogo kasnije. Ali bez obzira na tu činjenicu snaga i odlučnost sa kojom su stajali srpski policajci u Banja Luci je pokazala da duh srpskih heroja nije iščezao, da je on tu možda i prisutniji nego što mislimo. Pesma je bila dovoljna da neprijatelj to oseti. Znaju oni da kada su Srbi složni, kada svi stanu kao jedan, da su nepobedivi. Jer onaj uz koga je istina ne može izgubiti.

Mnogi se pitaju zašto ne možemo da oprostimo i da zaboravimo zločine koje su nam učinili neki koje smo greškom zvali braćom… Odgovor je jednostavan. Šta misliti i kako oprostiti onima koji su, kad smo ih primili i spasli, gledali samo kako mogu da nas ujedu. Očito je da u takvima ne postoji ni ljubav, ni zahvalnost, o humanosti da i ne govorimo. Očito je da se ne radi o ljudima već o zverima. Očito je da su za njih i psi po vrlinama nedostižni. Zašto bi onda traćili svoje vreme da uzaludno zveri pokušavamo da preobratimo u ljude.

„Ako si dobar u nečemu ili će te kopirati, ili će ti zavideti, ili će te mrzeti.“

Fjodor Mihailovič Dostojevski

Srbe ne mogu da kopiraju. Naravno, jer to nije stvar napretka, industrije, novca, tehnologije već stvar vere, a nju moraš nositi u sebi. Dok su nam zavideli, samo su još u svojim ispraznim dušama sve više patili, to je i stvorilo taj poslednji i najgori oblik osećanja ka nama. Počeli su da nas mrze. Poznato je da su oni koji mrze spremni na sve, pa nas otuda njihovi napadi ne smeju čuditi. Treba samo da naučimo kako od njih da se odbranimo a da pri tome ne izgubimo upravo ono zbog čega nas napadaju i mrze.

Vidimo da postoji problem, i znamo da budućnost koju ostavljamo potomcima nije ono što bi želeli za sebe. Sigurno je da onda to ne smemo ostaviti tako našoj deci. Kada to znamo i već smo svesni toga, onda to moramo da promenimo. Ako nas ubeđuju da ne možemo da promenimo, rećićemo im onda da moramo. Nema za prave Srbe nemoguće, ne postoji „ne mogu“, to nije ono što će svetosavci prihvatiti. Kada su u pitanju naša deca i njihova budućnost odgovori moraju biti samo „moram“, „mogu“ i „znam kako“. Samo oni koji nose takvu veru i stav u sebi smeju stajati na našem čelu. Prepoznajmo one prave među nama, ne dozvolimo više pajacima da nas predstavljaju.

Nenad Blagojević

www.fsksrb.ru

________________

(1) Dnevni list POLITIKA, izdanje od 7.januara 2017. 29. strana, rubrika „Pogledi“, tekst: „Priča o slikaru i vodniku“.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime