Pretnja referendumom

0
822

b_141024145

Prijetnje oružjem zamijenjene su u Bosni i Hercegovini prijetnjama referendumom. Svaki čas, predsjednik Republike Srpske predlaže raspisivanje referenduma o različitim pitanjima. Ranije je to trebalo da bude referendum o otcjepljenju Republike Srpske, a sad je aktuelan referendum o neprihvatanju odluka Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Štaviše, Narodna skupština Republike Srpske je donijela odluku o raspisivanju referenduma i utvrdila je referendumsko pitanje. Istina, od 83 narodna poslanika, za odluku su glasala samo 45 poslanika. Protiv odluke su bili bošnjački poslanici, dok su poslanici opozicionih srpskih stranaka bili uzdržani.

Odluka o raspisivanju referenduma izazvala je buru reakcija u Bosni i Hercegovini, a morao je reagovati i srpski premijer Aleksandar Vučić, koji je „zamolio“ Milorada Dodika da još jednom razmisli o održavanju referenduma, nakon čega je ovaj drugi relativizovao svoj stav o tome da je referendum nužan i neizbježan. Klub delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske uložio je veto na odluku o raspisivanju referenduma, smatrajući je štetnom po vitalne interese bošnjačkog naroda. Slijedi procedura usaglašavanja, a ako ona ne uspije, što je izvjesno, odluku o ustavnosti raspisivanja referenduma donijeće Ustavni sud Republike Srpske.

Namjera predsjednika Republike da raspiše referendum izazvala je oštre reakcije u diplomatskim krugovima, koji su istakli da bi održavanje referenduma bio antidejtonski čin, dok su pojedini intelektualci u Federaciji Bosne i Hercegovine, poput Suada Kurtćehajića, profesora Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, istakli da u Federaciji treba organizovati referendum o ukidanju Republike Srpske.

Ovo su političke činjenice. Šta stoji u osnovi ove inicijative i kakav je njen pravni osnov? Bošnjački delegati u Vijeću naroda Republike Srpske istakli su da je odluka o raspisivanju referenduma neustavna, jer Ustav Republike Srpske poznaje mogućnost raspisivanja referenduma samo u jednom slučaju – postizanja sporazuma o promjeni međuentitetske linije razgraničenja, kako je predviđeno u čl. 2, st. 2. Ovo mišljenje nije osnovano. Naime, Ustav predviđa mogućnost raspisivanja referenduma o bilo kom pitanju iz nadležnosti Narodne skupštine Republike Srpske, kako je to propisano čl. 77 Ustava. Međutim, osnivanje i rad Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine nisu u nadležnosti Narodne skupštine Republike Srpske. Oni su osnovani zakonima koje je donijela Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine (prethodno je visoki predstavnik nametnuo te zakone svojom odlukom).

Da Vas podsetimo:  Krađa imanja na Kosovu: Albanac porodici Dujović oteo dedovinu falsifikovanim papirima

Drugim riječima, Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine osnovani su tako što je došlo do prenosa dijela nadležnosti sa entiteta na državu u oblasti pravosudnog sistema. Promjene koje se odnose na organizaciju, nadležnosti i rad ovih institucija mogu biti izvršene samo zakonima koje donese Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine.

Istina je da od 2002. godine (kada je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donijela Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine) traju sporovi o tome da li je osnivanje ovog suda u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, u Ustavu nema izričite ustavne norme o tome da će Bosna i Hercegovina vršiti sudsku vlast i politička elita u Republici Srpskoj se poziva na tu činjenicu kad tvrdi da je osnivanje Suda (a potom i Tužilaštva) neustavno. Međutim, o ovom pitanju je odlučivao Ustavni sud Bosne i Hercegovine, nakon što su poslanici iz Republike Srpske pokrenuli postupak za ocjenu ustavnosti Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, i odlučio da donošenje ovog zakona nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Argument je nađen u dodatnim nadležnostima iz čl. III 5 Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđa da do prenosa nadležnosti sa entiteta na državu može doći ako je to potrebno radi odbrane suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine.

Pošto je Republika Srpska jedna od federalnih jedinica u federalnoj Bosni i Hercegovini, ona ne može odbiti da primjenjuje federalno pravo. Međunarodni činioci to ne mogu dopustiti iz dva razloga. Prvi je taj što bi bio stvoren opasan presedan, pa bi jedan od entiteta mogao da odbije primjenjivati bilo koji zakon. Drugo, bila bi dovedena ideja stvaranja pravosudnog sistema Bosne i Hercegovine, na kojoj je OHR svojevremeno insistirao.

Istina je da postoje krupni problemi u funkcionisanju pravosuđa u Bosni i Hercegovini. Međutim, nije problem samo u državnom pravosuđu već i pravosudnim institucijama na nižim nivoima. Otuda je prije nekoliko godina započeo proces pregovora nazvan dijalog o strukturalnoj reformi pravosuđa, koji je, kako se moglo očekivati, došao u ćorsokak. S druge strane, pravosudne institucije u više navrata nisu adekvatno reagovale kad su u pitanju osumnjičeni za ratne zločine iz reda bošnjačkog naroda, što je na srpskoj strani izazvalo nove negativne reakcije. Izgleda da problem nije samo u neobjektivnom i neuravnoteženom pristupu suđenju za ratne zločine, već i u tome što je državno pravosuđe nadležno za krivična djela iz oblasti privrednog i organizovanog kriminala i korupcije, što smeta političkim elitama. Tako se istina, kad je riječ o funkcionisanju državnog pravosuđa, nalazi negdje na sredini. Ono se nije pokazalo doraslim za rješavanje slučajeva ratnih zločina, ali je ono istovremeno potencijalno snažna poluga za kažnjavanje nosilaca korupcije i privrednog kriminala, koji se najviše i najčešće nalaze u redovima političkih elita.

Da Vas podsetimo:  Budućnost Srpske

I samo referendumsko pitanje je formulisano tendenciozno, tako da će svako na njega odgovoriti onako kako vlast želi. Ko još može pozitivno reagovati na odluke koje donose neustavni i nelegitimni organi, koji su nametnuti Republici Srpskoj? Međutim, čak i kad bi referendum bio održan, što je i dalje pod velikim znakom pitanja, on ne bi mogao imati efekat kakav vlast priželjkuje. Prvo, zato što entitetski referendum ne može rješavati o pitanjima za koja je nadležna država. Drugo, zbog toga što je, po Ustavu Republike Srpske i Zakonu o referendumu i građanskoj inicijativi Republike Srpske, referendum savjetodavni i prethodni. On, dakle, pravno ne obavezuje i, čak i kad bi građani dali odgovor kakav politička elita želi, to još uvijek ne znači ništa. Vladajuća koalicija bi morala donijeti odgovarajuće odluke nakon referenduma, a kakve bi one bile, to u ovom trenutku ne znaju ni oni koji su osmislili održavanje referenduma.

Ishod referenduma bi mogao predstavljati jednu vrstu pritiska na međunarodne činioce i na druge nacionalne političke elite u Bosni i Hercegovini da ozbiljnije pristupe pregovorima o reformi pravosudnog sistema. Međutim, to bi bilo moguće samo kad bi održavanje referenduma bilo dopušteno. Da ponovimo, kako bi njegovo održavanje, o pitanju koje je u nadležnosti države, bilo presedan, skoro je sigurno da do njega neće ni doći. Zauzvrat, Dodik bi mogao dobiti obećanje da će proces pregovaranja o reformi pravosudnog sistema biti ubrzan i da će dati neke rezultate.

Goran Marković

Autor je docent na Pravnom fakultetu u Istočnom Sarajevu i član Srpskog pravničkog kluba.

NSPM

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime