Priča o ljubavi i smrti

0
700
Ilustracija / Foto: pixabay.com

Ne mora mene niko poučavati šta je to ljubav i poštovanje. Imao sam to u svom djetinjstvu u našoj kući. Otac mi je oženio lijepu i sirotu iz susjednog sela. Rodila mu je zdravog sina, mog starijeg brata i oslijepila. Čuo sam da neke žene nakon poroda imaju problema sa mokrenjem, zubima, venama, hemeroidima, depresijom, ali da oslijepe to nikada nisam čuo, ali postadoh svjedokom i toga.

Jedna preambiciozna seljanka je opsjedala moga oca, uzornog i vrijednog domaćina, sa idejom da se riješe moje majke, pošto ionako od nje nema koristi, da je gurnu u bunar i da sve izgleda kao nesrećan slučaj. A da onda njih dvoje jakih i zdravih nastave zajednički život i izrode djecu svoju djecu. Moj otac ju je bez trena razmišljanja glatko odbio uz prijekor da joj je ideja sumanuta, pošto je ona majka njihove djece. U međuvremeno sam se rodio i ja. Moja majka je nakon ovoga još više zavoljela moga oca. Progledala je nakon godinu i po i izrodila još dvojicu sinova. Niti smo saznali zbog čega je oslijepila, niti kako je naglo progledala. A nismo se ni nešto posebno trudili da zasnamo, nije se imalo kada od borbe za goli opstanak. Podveli smo to pod ono narodno, božije uzimanje i božije davanje.

Otac dobivši petoricu sinova, se našao u problemu kako da za sve nas obezbjedi dovoljno zemlje za preživljavanje i izvede nas djecu na put. Postojeće imanje nije bilo dovoljno veliko da se odvoji pet dijelova za svakoga od nas.

Zbog toga je otac otišao na rad u Francusku i ostao tamo nekoliko godina. Redovno nam je slao dio zarađenog novca. Kada je dovoljno zaradio da proširi imanje, odlučio je da nam se vrati. Prije povratka u rodni kraj je svratio na obale Sene da se osvježi vodom iz rijeke i svečano pozdravi sa Francuskom, ali ona ne htjede da se razdvoji tako lako od moga oca i njegovog pošteno zarađenog novca. Sredila je da dok se umivao mu ispadne iz džepa novčanik pun novca i upadne rijeku. Moj otac, neplivač, je užasnuto gledao kako mu matica odnosi sve što je krvavo stekao. Trčao je obalom uporedo sa plivajućim novčanikom. Razmišljao je da ako ga se ne dokopa, ne preostaje mu ništa drugo nego da se ubije. Bilo bi ga sramota da se pojavi u selu nakon višegodišnjeg odsustva bez ikakvog novca. Šta da kaže djeci, kako ženi svojoj da pogleda u oči. Da li će mu vjerovati da nije prokockao i propio zarađeni novac kao njegov rođak što je uradio. Nekim čudom nakon kilometar trčanja neka struja skrenu novčanik ka obali i nasuka ga. Nije mi pričao da li je zaplakao od sreće, ali ja bih sigurno.

Da Vas podsetimo:  Intimna, dirljiva i umjetnička priča o bolničkim danima

Svako od braće je dobio komad zemlje, a on je našu rodnu kuću proširio i napravio novi krov, a i krave su dobile bolji i veći krov nad glavom. Krave su bile naše blago, pa kako da ih zapostavi, kada su se svi ponovili nečim.

Ne sjećam se baš najbolje drugog svjetskog rata, ali sam ovaj minuli sam veoma dobro zapamtio. Jedva sam izvukao živu glavu. Nije lako biti Srbin u neprijateljskom okruženju, jer te gledaju i tretiraju kao agresora iako si iz istog kraja kao i ovi koji govore o našoj agresiji. Čak su nam i predci iz istog kraja. I vjere su nam iz istog kraja, ali se zna koja je zadnja došla među nas.

Podpisan je mirovni sporazum, 1995. je godina, završena su ratna dejstva, ali se vojske još nisu sve povukle u kasarne niti bile demobilisale. Razne jedinice Armije RBiH su prolazile našim selom koje je odvajkada bilo srbsko, ali je podjelom pripalo u Federaciju BiH. Znalo se da su Srbi dobri domaćini i da svaka kuća ima rakije, pa su se tako trojica ratnika pojavila ispred naše rodne kuće i zatekli moga oca i majku kako sjede na klupi. Tražili su rakiju, i dobili su je. Majka je rekla da slobodno uzmu sve što mogu da ponesu, jer je po tonu i riječnuku obraćanja shvatila je nisu baš dobronamjerni. Zamolila ih je da ih ne tuku, stari su.

Mi braća smo dobili poruku da su nam roditelji umrli, da je urađena obdukcija i da je smrt nastupila prirodnim putem. Skupili smo nekako novac i sahranili roditelje dostojanstveno na seoskom groblju. Na sahrani mi je prišao nekadašnji susjed i rekao da mi mora neke stvari objasniti. Osjetio sam da nešto nije u redu sa cijelim slučajem, jer smo zatekli kuću bez krova, a znamo da je svo vrijeme rata bio. Rekao mi je da je lažiran obukcijski nalaz, vještak je konstatovao prelom rebara i kod oca i kod majke, ali se taj podatak nije unio na završni dokument o smrti. Savjest mu nije dala da ove činjenice prešuti i da ne dođu do onih kojima je bitno da to saznaju.

Da Vas podsetimo:  U Tami Blago – Sveta gora nadomak Beograda

Sva petorica samo bili na suđenju vojnicima za ubistvo. Uvjerili smo se da naša stara izreka „dvojica loših, jedan bez glave“ i te kako ima smisla. Dvojica vojnika su imala istu priču i optužili su trećeg za ubistvo, koji je svo vrijeme suđenja negirao da je ubica i pričao mnogo ubjedljivije. Na kraju je presuđeno da je kriv. Pravo je zadovoljeno, ali ne i pravda, sudija je presudio na osnovu pravila koje su sami pravnici donijeli i smatraju da su dovoljna da se nečija sudbina odredi, Svi su uradili svoj dio posla kako je propisano, i svi bi kao trebali biti zadovoljni presudom i živi su, ali moji roditelji su nestali, na veoma ružan i nasilan način.

Nisam nikada bio vjernik, odrastao sam pod komunističkom vladavinomm gdje vjera nije bila u prvom planu, ali mi ni danas ni jedan duhovnik nije dao dovoljno ubjedljiv odgovor, kako to bog dozvoljava da nam ubice hodaju ulicama, a nevini stradaju i bivaju kažnjeni, jer se nađu na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Nije izgleda stvar ni u ljudima ni vremenu ni prostoru nego u neusaglašenosti ovoga troje. Nekako je previše problema i nesreće za jedan uređen svijet kakvog tvrde da je bog napravio.

Ako ga je pravio iz haosa, nije daleko dogurao u njegovom sređivanju. A ni ljudi mu ne pomažu svojski da to izdobri.

Duško Bošković

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime