Posvetivši joj najljepšu srpsku ljubavnu pjesmu “Santa Maria della Salute” Laza Kostić je Lenku učinio vječnom. Ostarjeli somborski poeta tako joj je podigao neprolazni i veličanstven spomenik. Za onaj prolazni, zemaljski, pobrinula se njena porodica…
Jelena Lenka Dunđerski bila je ćerka Lazara Dunđerskog, ponos svoje bogate i ugledne porodice, a krasila je izuzetna ljepota i pamet.
Dvadesetdevet godina starijeg i već proslavljenog pjesnika Lazu Kostića prvi put je srela u Čelarevu, 1891. godine. Njoj je bila 21, a njemu 50. Naredne četiri godine Laza i Lenka često su provodili vrijeme zajedno.
Između njih se rodila ljubav, ali je Kostić, smatrajući se nedoličnim i prestarim za Lenku, odlučio da se povuče. Prvo je boravio u manastiru Krušedol, a zatim se, na prijedlog Lenkinog oca, oženio Julijanom Julčom Palanački iz Sombora. Dva mjeseca kasnije, Lenka je iznenada umrla 8. novembra 1895. godine u Beču, na svoj 25. rođendan, zvanično od “tifusne groznice”, mada postoje indicije i da se otrovala.
Onaj prolazniji, zemaljski, vječni dom Lenke nalazi se na groblju u današnjem Srbobranu. Tu je Lenkin otac, Lazar, podigao Kapelu Svetog Georgija, u spomen na svog oca Gedeona, ali je sticajem nesrećnih okolnosti, tu još za svog života sahranio i svoju mezimicu i najmlađu ćerku Lenku.
Kapela Svetog Georgija podignuta je 1884. ima jedan toranj, duga je petnaest, a široka osam metara. Ikonostas crkve je 1885. godine uradio poznati srpski slikar Stevan Todorović.
Iznad ulaza se nalazi freska Svetog Georgija i spomen-ploča sa sljedećim tekstom: “1807-1881. Zadahnut verom praotaca mojih potkrepljen svetim arhijerejskim blagoslovom Vasaliana Petrovića vladike bačkog, podigoh ovaj sveti hram radi večne pravoslavne božje nad grobom nikad nezaboravljenog oca moga Gedeona Dunđerskog, nekadašnjeg skromnog zemljodelca i viteza Franc Josifovog ordena, kao i znamenje moje sinovljeve ljubavi i večne blagonaklonosti. U Sentomašu 8. septembra 1884. godine, Lazar Dunđerski, sin sa suprugom svojom Sofijom, rođenom Đorđević“.
U kripti ove crkve su sahranjeni Gedeon i njegovi potomci, prvo njegova prerano umrla Lenka, pa sin Lazar, snaja Sofija, unuci Gedeon i Đorđe… ukupno 13 članova velike i moćne vojvođanske porodice Dunđerski.
Jedna od najpotresnijih i najdirljivijih ljubavnih priča za koje je Srbija čula, ona između velikog Laze Kostića i ljepotice Lenke Dunđerski, sve ostavlja suznih očiju i uskomešanih osjećanja. Silina i tragedija ljubavi ovdje se prepliću u punom jeku, na površinu “izbacivši” sve strahove, nade, unutrašnje bitke i čežnje zaljubljenog para.
Plod ove velike i dramatične romanse sa kobnim krajem je i najljepša srpska ljubavna pjesma “Santa Maria della Salute”, kojom je tada već ostarjeli somborski poeta zapravo podigao Lenki neprolazni i veličanstven spomenik.
Jelena Lenka Dunđerski bila je ćerka Lazara Dunđerskog, imućnog Srbina u Vojvodini, velikog proizvođača i trgovca žitom i Lazarevog kuma i dobrotvora. Bila je mezimica i ponos svoje bogate i ugledne porodice, a krasila ju je izuzetna lepota, plave oči, vitak stas i izuzetna pamet – govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, putovala…
Danas sam ga videla prvi put. Ima gibak, ponosit hod, prinčevsko držanje. Razbarušene je kose, uzvinutih brkova koji više odaju neki teatarski efekat, očiju okruglih i ispupčenih, u kojima se ogleda velika umnost i duševna dubina…
* Gospodin Laza je sve dame šarmirao, a meni je udelio komplimente na pet jezika. Čini mi se da je svoje oči upirao najviše u mom pravcu. Kasnije mi je rekao da ne postoji klavirska kompozicija koja bi izrazila nezemljasko plavilo mojih očiju. Da, baš se tako izrazio i još, da će ovo letnje popodne uneti trajni nemir u njegovo srce…”
— Ljeta gospodnjeg 1891. godine
Naredne četiri godine Laza i Lenka često su provodili vrijeme zajedno. Pjesnik je po dolasku sa Cetinja često odsjedao u porodičnom dvorcu Dunđerskom i Hotelu “Kraljica Jelisaveta“.
“Dani mi neizmerno brzo teku u društvu sa gdinom Lazom. Tek u njemu vidim šta je život. S njim nikada ne može biti dosadno!”
— Na Ognjenu Mariju 1891. godine
“ Zar ima godinu dana kako smo se sreli? Celo veče sam provela u društvu g. Laze, zabavljao me je, plesao sa mnom. ”
— O Duhovima 1892. godine
“Kamo ona bezgranična vera u našu ljubav, u njega? Da li sam ja volela iluziju? Ali to ne može biti. Ja volim pesnika, i živog čoveka, hoću ga takvog kakav je, ništa mi njegove mane što je ispisao ne znače, one su meni vrline. Te umoran, te star, te nije za mene… Toliko sam mu puta pisala, ponavljala, ne vredi. Ali boriću se i izboriti za njega. Njemu treba pomoći. Moramo da se sastanemo.
* Susreli smo se juče. Vidno propao i iscrpljen nekom duševnom borbom, razbrušeniji i nemarniji nego inače. Vodili smo ozbilje i mučne razgovore.
– Udajte se, udajte gospođice Lenka, oslobodite i mene i moju patnju i čežnju.
– Ali, g. Lazo, zašto se ne bih udala za vas?
– Ja sam star i nedostojan Vas. Ni po čemu Vas nisam dostojan – ponavljao je.
– Kad žena voli, na sve je spremna i u svojoj ljubavi i sve će da okrene za svoju sreću. Vi se nečeg bojite, g. Lazo?”
— Oko Božića 1893. godine
Prvo je boravio u manastiru Krušedol, a zatim se, na predlog Lenkinog oca, oženio Julijanom Julčom Palanački iz Sombora.
“Gotovo je sve. On se oženio! Da li je mogao da bude svirepiji? Za kuma je pozvao mog oca! Savršen zločin, bez traga. Ali zašto? Šta sam nažao učinila? Zašto se oženio za bogatstvo i samo zbog toga? Čujem, nije ni lepa, ni mlada, samo miraždžika. Zar na to spade moj veliki pesnik i svi njegovi, i moji ideali? Otišla je moja sreća. Našto sada i život?”
— O Maloj Gospojini 1895. godine
Dva mjeseca kasnije, dok je Laza bio na medenom mjesecu sa svojom novopečenom suprugom, Lenka je iznenada umrla 8. novembra 1895. godine u Beču, na svoj 25. rođendan.
“Sutra je moj dvadeset šesti rođendan. Što sam proživela za ovih pet godina? Samo patnju. Ljubav je patnja i više ne bih mogla da volim. A čemu onda život bez nje? Da, sutra mi je rođendan. Darivaću sebe i njega najskupocenijim darom: koji je večan i koji se ne zaboravlja. Bar dok on bude živ. Znaće on. Razumeće sve…”
— 7. novembar po starom kalendaru 1895. godine (posljednji zapis u Lenkinom dnevniku)
Uprkos zvaničnoj verziji njene porodice koja kazuje da je Lenka umrla od “tifusne groznice” njen dnevnik (čija autentičnost nikada nije potvrđena) daje nagovještaje da se djevojka otrovala zbor neostvarene ljubavi. Možda bi najtačnije bilo reći da je od tuge “svisnula” kako to i sam Kostić govori u svojoj poemi.
Vijest o smrti nesuđene drage Laza Kostić je primio u Veneciji. Poslije toga otišao je u crkvu Gospe od Spasa – Santa Maria della Salute da se moli i traži oproštaj. Vjerovatno su se još tada, u njegovoj izmučenoj duši javili prvi stihovi pjesme koju će uobličiti punih 14 godina poslije Lenkine smrti i nepunu godinu prije nego što će joj se i sam pridružiti.
I tako je nastala “Santa Maria della Salute” – najlepša ljubavna pjesma napisana na srpskom jeziku, krik i očajnički vapaj za izgubljenom ljubavlju Laze Kostića i Lenke Dunđerski.
“…Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve ko u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al nežežene,
strast nam se bliži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.
A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag,
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je u raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute…“
