„Prijatelji“ koji hoće da ruše Vučića

0
913

zicerMnogo je manje bitno ono što govore – da hoće da ruše Vučića, a mnogo bitnije ono što rade – da ruše Srbiju.

Dobro, priznajem, licemeran sam – ako je greh, sudite. Zapravo, toliko sam licemeran, da i kada ovo kažem „sudite“, nadam se da to zaista nećete uraditi, već da ću se izvući na kakvu patetiku ili demagogiju, iako javno i glasno velim suprotno. U duhu te moje osobine (koje se ne odričem, kao Čanak prijatelja narko dilera), dešavalo se povremeno da ljude koje ne tumačim kao prijatelje, ne doživljavam ih ni blizu tog statusa niti su bilo šta značajno učinili da bi ga stekli, upravo tako oslovljavam. I po drugi put u svega par redova, ispravljam samog sebe – povremeno, znači gotovo svakodnevno. Tako je epitet „prijatelja“, u recimo, prethodnih 48 časova, stekao trafikant koji je posle višeminutnog ubeđivanja dozvolio da mu ostanem dužan dvadeset dinara za paklicu cigareta, jer bih bez nikotinske doze verovatno preminuo; alkos u lokalnoj kafani koji mi je ničim izazvan nazdravio, verovatno me smatrajući za nekog drugog; taksista koji je pričao o svojim ljubavnim problemima, nevernoj ženi i želji da upozna „zamenika“; policajac koji me je tokom rutinske kontrole gledao ispod oka i više puta, nimalo opušteno, ubeđivao da mu delujem sumnjivo i poznato; komšija čiju devojku nekoliko dana zaredom pozivam na kafu, praveći se da ne znam za njega (što ona logično odbija); niz je dug….

Istovremeno, kao što je poznata moja urođena hipokrizija, koju sam godinama nadograđivao, šminkao i dovodio što je bliže perfekciji moguće, tako je poznato i da nisam naročiti ljubitelj ove vlasti, SNS-a, a neretko imam što šta prigovoriti i samom premijeru. Ponekad javno, ponekad vulgarno – zapravo, uglavnom javno i uglavnom vulgarno. Logično, a u tom duhu, mogao bih se rukovoditi onom tezom da je svaki „neprijatelj tvog neprijatelja, istovremeno tvoj prijatelj“. Ako ćemo sada pratiti postavljenu logičku matricu, onda bi bilo prirodno da sada, umesto što se bakćem sa ovim tekstom, negde nazdravljam sa, recimo, Radulovićevcima, Kandićkama, ovim što ne bi da se udavi Beograd i sličnima, gostim se na njihov račun i čekam kada će od ostatka, naprimer, „stečajnih honorara“, na astal izaći i nešto da se pored utrobe, počaste i nozdrve. Sve je to za ljude!

Da Vas podsetimo:  Dva dana pred izbore Zapad servira Srbiji konačnu ucenu – „Ohridski sporazum“ postaje sastavni deo tzv. pregovaračkog okvira i poglavlja 35

Uprkos evidentnim rupama u mom obrazovanju, i formalnom i neformalnom, nekim čudom, uspevam pronaći neke „sitne“ nedostatke u toj logici i nešto manje sitne nedostatke u ponuđenom mi društvu, zbog čega se valja držati one narodne „ponuđen, ko počašćen“. Odnosno, ako ćemo njihovu ulogu (da ih ne nabrajamo sada opet, jer su sve to rukavci istog izvora) definisati kroz jednu rečenicu onda je mnogo manje bitno ono što govore – da hoće da ruše Vučića, a mnogo bitnije ono što rade – da ruše Srbiju.

I, da, može mi biti „prijatelj“ i trafikant koji će se smilovati, i taksista čija žena ima nezajažljive seksualne apetite i alkoholičar koji se pretura po džepovima za još jedan vinjak i preterano rigorozan policajac kojeg (nadam se) nikad više neću videti, ali mi ni prijatelji ni „prijatelji“ ne mogu biti oni kojima je savest u Briselu, um u Vašingtonu, planer u Sarajevu/Zagrebu, a ideologija u novčaniku. Ne mogu mi nikada i nikako, dok meni smeta što Vučić ne brani dovoljno nacionalne interese, biti oni kojima smeta što ih, po njihovom ukusu brani previše. A, za njihov ukus, bilo koliko je previše.

Sve te vesnike demokratije, branioce ljudskih prava, zabrinute za nas, zabrinute za Srbiju, moderne i progresivne, već smo jednom videli. Ustvari, videli smo ih više puta, a poslednji put beše onomad kada je demokratija sa tomahavk projektila, laserski navođena, sletela direktno ispred skupštine – onda kada je taj progresivnost uveče uterana u tu skupštinu jednim bagerom, a već ujutru nacionalni interesi izvoženi hiljadama virtuelnih bagera.

Zahvaljujući tim i takvim, vampirima koji se na kratko povuku u senku, a onda se vrate u drugom vremenu, sa istim nagonima i istim očnjacima, tražeći od nas da im za naše dobro sami namestimo vrat i uživamo u procesu „demokratizacije“, u Srbiji vlada opasno stanje. Kada to kažem, ne mislim na atentate, prave ili lažne, time će se baviti taj kome je to posao, a meni nije (da jeste, završio bih bezbednost i pokušavao šarmirati komšinicu koju zovem na kafu značkom BIA, a ne jefitnim šarmom).13445680_10208454176024204_4103738091012621924_nNe, mislim na nešto drugo. Mislim da je, šta god i kako god ja mislio o njemu, Vučić postao kriv za sve. Baš za sve. Vučić je kriv što je Arsenal izvukao samo bod kući, iako je kvota na keca bila 1,30. Vučić je kriv što je zanosna plavuša sto pored odbila da vam da broj telefona uz prekoran pogled. Vučić je kriv što „on“ neće da radi, bez obzira na vešto sastavljen miks Potencijala, Afričke šljive i čudotvornih kapi sa sela. Vučić je kriv što je burazer popio pare za ratu kredita, pa ova dosadna Ana sve sa ljubaznim glasom malo-malo zove iz banke. Vučić je kriv što je žena kupila ugaonu garnituru koja ne ide uz parket, pa je sada valja menjati, a ovi iz salona nameštaja neće baš oberučke da je prihvate i gurnu opet u magacin, gde ste je i zatekli.

Da Vas podsetimo:  Srbi nisu deo Zapada, kada to shvatimo – pobedili smo

Jebiga, kako da kažem, nije baš. Tačnije, nije uopšte. Takav kontekst vodi daljem ludilu. Dalje ludilo, logično vodi daljem ludilo. A dalje ludilo – pitajte braću Ukrajince. NJima se njihov „Ne davimo Beograd“ pretvorio u „Majdan“, a „Majdan“ u….eh.

Baš zato, dragi Radulovićevci, nismo prijatelji. Nećemo nikada ni biti. Ne možemo da budemo. Ali, možemo nešto drugo. Zapravo, brate, moramo. Svim tim „zabrinutim“, odgovoriti upravo njihovom parolom: Vala, stvarno, DOSTA JE BILO!

lovre

Tomislav LOVREKOVIĆ

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime