Privatizacija medija – poslednji put?

0
1042

mediji Dva suprotna pogleda na medijsku reformu u Srbiji – Sindikat i NUNS.

Radoica Milosavljević, Kruševljanin koji se bavi proizvodnjom plastične ambalaže i bio je dugogodišnji funkcioner SPS-a, izlicitirao je u prvom krugu ovogodišnje privatizacije u Srbiji osam lokalnih medija (RTV “Pančevo”, RTV “Kruševac”, RTV Kragujevac, RTV Caribrod, RTV Brus, TV Požega, TV Pirot i Centar za informisanje novi Kneževac), supruga jednog fudbalera kupuje novosadsku televiziju “Apolo”, Autor-servis “Zoki” kupio je list “Pančevac”. Niko se nije javio da po ponuđenoj ceni kupi TANJUG i novosadski “Dnevnik”, koji idu po nižoj ceni u drugi krug privatizacije.

Ovo su samo neki od rezultata poslednjeg ciklusa privatizacije medija u Srbiji. Sindikat novinara Srbije (SINOS) imao je suprotne stavove o privatizaciji od Asocijacije medija i novinarskih udruženja okupljenih u Medijsku koaliciju (Udruženje novinara Srbije, Nezavisno udruženje novinara, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Asocijacija nezavisnih elektronskih medija – ANEM i Lokal pres).

Za media.ba svoje ocene medijske reforme iznose Dragana Čabarkapa, predsednica SINOS-a i Vukašin Obradović, predsednik NUNS-a.

Jedna od najupornijih protivnica privatizacije medija u Srbiji je Dragana Čabarkapa, predsednica Sindikata Novinara Srbije, inače novinarka “Večernjih novosti”. U razgovoru za Media.ba predsednica ovog
sindikata ocenjuje da se se događa ono na šta je SINOS upozoravao tokom javne raprave koja je prethodila donošenju seta medijskih zakona – masovna otpuštanja novinara, tajkunizacija i tabloidizacija medija, opšti sunovrat profesije.

Ovo je rezultat dogovora sa sastanka oktobra 2012. godine koji je u organizaciji Ministarstva kulture i informisanja, OEBS-a i Medijske zajednice održan u Arandjelovcu. Iako smo insistirali da prisustvujemo
skupu, organizatori su nas obavestili da naše učešće nije predviđeno.

Nisu, takođe, pozvani ni predstavnici lokalnih medija mada se dogovarala njihova sudbina. Još tada smo rekli da zakon koji se priprema u nedemokratskoj atmosferi ne može biti demokratski. Danas je, verujem,
svima ili bar ogromnoj većini, jasno da cilj donošenja ovih zakona nije sloboda medija uveć upravo suprotno – potpuna kontrola.

Dugo čekate na odgovor Ustavnog suda o proceni ustavnosti Zakona o informisanju. Letos ste organizovali i protest ispred Ustavnog suda tim povodom. Zašto ste podneli tu inicijativu i da li je nakon vašeg protesta bilo nekakvog zvaničnog odgovora?

Ustav Srbije, član 50, precizira da svako u Srbiji može da bude osnivač medija. Zakon o javnom informisanju ukinuo je to pravo državi i lokalnoj samoupravi. Nemamo dilemu da će Ustavni sud morati da uvaži naše argumente. Presuda će verovatno stići kada se završi privatizacija. To pokazuje da je sudstvo u Srbiji slobodno baš koliko i mediji. A prema izveštavanju beogradskih medija protest pred zgradom Ustavnog suda, “nije se ni dogodio”.

Mi smo se obratili Ustavnom sudu kada smo iscrpeli sve druge mogućnosti. Prethodno smo pisali vladi, premijeru, šefovima poslaničkih grupa, predsedniku države. Podsećali ih na posledice prethodne katastrofalne privatizacije, na obećanje da će otvoriti Izveštaj pokojne Verice Barać, predsednice Saveta za borbu protiv korupcije, o problemima i korupciji u medijima. Niko nam nije odgovorio.

Argument koji se potezao u prilog ideji za privatizaciju medija, bio je da svi akteri na tržištu nisu u jednakom položaju, i da je cilj privatizacije medija upravo da se obezbedi jednakost. Ukoliko biste pošteno hteli da pokrenete svoj medij zbilja biste bili u nezavidnoj situaciji, praktično diskvalifikovani da radite isključivo na tržištu, a da vam je konkurencija donirani državni medij. Kakvo bi bilo vaše rešenje za tu situaciju?

U Srbiji postoje nacionalni i pokrajinski javni servisi. Javni servisi imaju pravo na 6 minuta EPP programa u sat vremena programa, a komercijalni emiteri 12 minuta. To je jedan od vidova zaštite interesa komercijalnih emitera na nacionalnom i regionalnom medijskom tržištu u Vojvodini, pa zašto to ne bi moglo da važi i u Šumadiji ili u južnoj Srbiji?

Koncept regionalnih javnih servisa predviđenih Medijskom strategijom je isti kao i za nacionalni i pokrajinski. Uz to, ne treba smetnuti sa uma i činjenicu da javni servisi moraju da imaju potpuno drugačiju uređivačku politiku od komercijalnih emitera.

U Srbiji od 12. aprila 2006. godine postoji i Komisija za zaštitu konkurencije koja ima obavezu da po prijavama i službenoj dužnosti interveniše ako je narušavanje fer tržišne utakmice, pa bi to bila i još
jedna zakonska garancija da regionalni javni servisi ne bi mogli da ugrožavaju konkurenciju na tržištu. Logikom da javni servisi ugrožavaju komercijalne emitere moguće je dovesti u pitanje i državne univerzitete
jer ugrožavaju poslovanje privatnih, državnih bolnica jer ugrožavaju privatne… Tom logikom, dovodi se u
pitanjekompletan javni sektor.

Zašto se po Vašem mišljenju u Srbiji desila ovakva vrsta privatizacije i lokalnih medija, uprkos tome što su u Evropskim zemljama, i u našem komšiluku u Hrvatskoj, ostali lokalni javni servisi?

Osim što je neustavna i štetna, privatizacija medija je suprotna preporukama ministara Saveta Evrope iz 2007. godine, Medijskoj studiji koju su uradili eksperti Evropske komisije i, kao što sam navela, aktuelnoj Medijskoj strategiji. Interesi političko-finansijsko-medijskog lobija bili su jači od svega.

Znamo da je cilj svake vlasti da kontroliše medije. U tom smislu je aktuelna vlast i videla privatizaciju medija. Za nju je posao odradila Medijska koalicija, zbog svog interesa. Treba imati u vidu da su pojedini
čelnici Medijske koalicije i sami vlasnici medija. Medijska koalicija preuzima ulogu Ministarstva kulture i informisanja i regulatornih tela. Ona putem projektnih komisija, deli novac građana Srbije čak i
udruženjima u svom sastavu, ona opominje opštine i gradove šta i kako da rade, ona je jedini ovlašćeni tumač medijskih zakona, ona upozorava koji konkursi nisu dobri i traži da se usaglase sa kriterijumima Medijske koalicije. To potvrđuje i izjava Saše Mirkovića, nekada prvog čoveka B92 i ANEMA, a danas državnog sekretara u Ministarstvu kulture i informisanja. Mirković je za TV N1 potvrdio da politiku Ministarstva kulture i informisanja sprovodi Medijska koalicija.

Da Vas podsetimo:  Cenzura uživo: Voditeljka „Prve“ čitala naslovne strane, a kad je stigla do lista „Danas“ – obnevidela

U vašem najnovijem saopštenju kažete da: Ministarstvo kulture i informisanja nije obezbedilo ravnopravnost svih građana Srbije u oblasti informisanja pa su žitelji južno od Beograda evidentno diskriminisani. Na koji način su diskriminisani?

Nišlije, s pravom, strahuju da bi Niška televizija, nakon privatizacije, mogla biti ugašena, kao što je pre nekoliko godina to zadesilo Radio Niš. Jasno je da postoji interes vlasnika drugih televizija da NTV prestane sa radom. Na drugoj strani u Novom Sadu postoji šest kanala koje finansiraju građani Srbije.

Medijskom strategijom, koju Vlada Srbije nikada nije revidirala, predviđeno je šest regionalnih javnih servisa u centralnoj Srbiji. Za to je bilo potrebno izdvojiti tri posto od pretplate za Javni servis. Od toga
se odustalo posle agresivne kampanje Medijske zajednice, čiji su predstavnici nadzirali pisanje seta medijskih zakona.

Na šta zakon obavezuje nove vlasnike? Da li moraju i koliko dugo da zadrže osnovnu delatnost medija koje su kupili? Da li i kakvu obavezu imaju prema zaposlenima?

Zakon ih obavezuje da zadrže delatnost pet godina, ali ih to neće sprečiti da firmu oteraju u stečaj ili nađu rupe u zakonu. Ono što je evidentno je da se srpsko novinarstvo naglo urušava. Medijska reforma, za koju se Medijska koalicija tako snažno i beskompromisno zalagala, već posle godinu dana pokazuje prave“rezultate“: pad Srbije na svim relevantim međunarodnim listama kada je u pitanju sloboda medija, gašenje medija sa višedecenijskom tradicijom, bujanje rijaliti programa, šunda i kiča. Ubeđena sam da će javnost dići svoj glas, kao što to već čine mladi ljudi okupljeni oko grupe studenata sa simboličnim nazivom „Sistem vrednosti“.

Kad je reč o našim aktivnostima u ovoj situciji mi smo stupili u kontakt sa pojedinim potencijalnim vlasnicima medija u kojima SINOS ima svoje podružnice i dobili obećanje da će osvojene sindikalne slobode biti zadržane. O svemu smo obavestili Evropsku i Svetsku fedeaciju novinara čiji smo članovi. Naš problem je što u Srbiji pri Ministarstu rada nema registrovane poslodavačke organizacije, a u privatnim medijima vlasnici ne dozvoljavaju sindikalno organizovanje. Ne čine to javno, ali svako ko i pomene sindikat može da računa na momentalni otkaz, u skladu sa Zakonom o radu. Podsećam da je ovaj, takođe „reformski“ zakon, donet prošle godine neposredno uoči izglasavanja medijskih zakona. Ova dva zakona čine potpuno
nesigurnim položaj medijskih radnika i umesto istraživačkog novinastva Srbija je dobila prekarne radnike u medijima koji ne smeju da brane svoja, kamoli prava javnosti. U ovakvim uslovima bede, straha i korupcije, svaka priča o slobodnim medijima je besmislena.

Vukašin Obradović, predsednik NUNS-a i vlasnik, po kritičkom stavu prema vlastima poznatih “Vranjskih novina”, bio je deo Medijske koalicije koja je bila za privatizaciju. Govoreći o rezultatima prvog kruga privatizacije i on ocenjuje da se “ništa neočekivano nije dogodilo“.

Ljudi poput čuvenog Radojice koji je kupio šest lokalnih televizija, ne znaju kakvo je stanje u medijskom biznisu, ali računaju na to da će informisanje i dalje ostati u sivoj zoni poslovanja, da će i dalje postojati tajni izvori finansiranja medija i da će na taj način
obezbeđivati sredstva za finansiranje medija. Stanje u medijima u Srbiji, bar ovaj deo koji se do sada odvijao i završio, odslikava šire stanje u medijskom prostoru. Mediji se i dalje posmatraju kao instrument politike vlasti, a ne kao deo demokratskog
procesa, stvaranja kritičkog javnog mnjenja ili informisanja građana. Kad imate takvu atmosferu, onda ne možete očekivati u privatizaciji ozbiljne ulagače. Činjenica je i da je srpsko medijsko tržište prebukirano. Imamo oko 400 registrovanih javnih glasila. Države sa mnogo jačom ekonomijom ne bi mogle da izdrže taj broj medija, a sa druge strane marketinški budžet koji se deli na sve medije je spao sa 170 miliona evra na 130 miliona evra godišnje. Ono što se sada desilo u prvom krugu privatizacije je
logična posledica svih ovih zbivanja na medijskoj i političkoj sceni u Srbiji, plašim se da ishod neće biti i bitno drugačiji ni u drugom krugu.

U prvom ciklusu privatizacije medija u Srbiji koji se odvijao od 2002. do 2007. rezultati su bili veoma loši, gotovo porazni. Zašto je NUNS sada bio za privatizaciju?

U Srbiji su postojale dve vrste medija, jedni koji su ostvarivali zarade na medijskom tržištu kakvo god ono bilo i borili se grčevito kako bi se očuvali i sa druge strane smo imali državne medije koji se finansiraju novcem građana, a u najvećoj meri su bili u vlasti političkih stranaka, vlasti ili izdvojenih centara moći. Mi smo smatrali da je takva situacija neodrživa na duži period jer se nije radilo samo o sredstvima koja se dobijaju iz budžeta, nego o kupovini uticaja. Sve vlasti su parama građana kupovali politički uticaj u tim medijima. Da nije došlo do privatizacije, na kraju bi u toj situaciji na tržištu ostali samo državni mediji, koji su pod uticajem vlasti.

Da Vas podsetimo:  Novinarka KRIK-a na sudu: Sigurna sam da čitaoce interesuje sve u vezi sa Nikolom Petrovićem

Mi smo tražili privatizaciju jer želimo da se na tržištu izjednače pozicije i da se prirodnom selekcijom dođe do optimalnog broja medija koji će moći da opstanu na tržištu, ali gde će presudni faktor biti kvalitet, a ne politička odluka, što bi se desilo nesporno da je ostao stari način finansiranja medija.

Mediji koji su na budžetu države jesu vrlo često pod pritiskom vlasti, ali možda tu imamo bar neku mogućnost da kontrolišemo medijski rad. Ovako kod privatnih, nemamo apsolutno nikakvu?

Pravimo njaveću grešku kad privatizaciju istrgnemo iz medijskog konteksta reformi koja bi trebalo da usledi na osnovu Zakona donetih 2014. godine. Ono što će opredeliti celu medijsku reformu nije čak ni pitanje vlasništva nego kontrola finansijskih tokova. Sve do onog trenutka dok mi ne budemo uspostavili transparentnu i jasnu kontrolu finansijskih tokova u institucijama koje raspolažu javnim sredstvima, dakle, sredstvima građana, nikakva reforma, ni privatizacija, ni projektno sufinansiranje neće dati
rezultate.

Privatizacija ima efekta samo ako ciklus privatizacije prati doslovno sprovođenje projektnog sufinansiranja i potpuna transparentnost u trošenju javnih sredstava. Podsećam na obavezu državnih organa da obelodane sva svoja davanja prema medijima. Tek kad posmatramo reformu sa ta tri stuba, mi možemo da govorimo o efektima privatizacije i kontrole medija. Sredstva koja se izdvajaju iz države, moraju da budu potpuno javna. Ne govorim samo o projektnom sufinansiranju, nego i o svim drugim kanalima – preko agencija, preko oglašavanja. Uređivačka politika, na primer, Pinka je takva kakva jeste i ona nije sporna za nas sve do onog trenutka dok ne krši profesionalne i entičke kodekse i dok se ne finansira tajno ili javno sredstvima građana. Nigde nije u svetu sporna bliskost određenih medija nekoj političkoj opciji. New York Times je blizak demokratama, Washington
Post republikancima.

Zašto niste bili za to da se prvo obezbedi provera kanala novca, nego smo sad opet u situaciji da je neko poput Radojice, koji je van medijskog konteksta i o čijoj se imovini i poslovanju nedovoljno zna, kupio medije?

Proces privatizacije je određen opštim kontekstom i Zakonom o privatizaciji. Postoje dve bitne razlike koje Zakon o javnom informisanju propisuje, a kojih nema u Zakonu o privatizaciji medija – da se pet godina ne menja delatnost i da sledi besplatna podela akcija u slučaju neuspele privatizacije. Mi smo uspeli da se izborimo da svaki medij mora u Registru medija da prijavi državnu pomoć.

Dalje od tog konteksta nismo mogli da idemo, jer to nije domen medijskih zakona. Ali, to nije specifikum privatizacije medija, to je problem koji se javlja generalno u sistemu privatizacije u Srbiji. To je van našeg domašaja. Mi smo tražili i dobili smo ove dve stvari, a jedna nam nije prošla – tražili smo da svaki medij prijavljuje prihode veće od 5 % u ukupnim prihodima jer smo mislili da je to efikasan način da se vidi ko su vlasnici medija. Kamo sreće da je sistemski postavljena privatizacija u Srbiji u kojoj bi preduslov za kupovinu bilo kog preduzeća bila prethodna provera boniteta, poslovanja. Mi to nismo mogli da dobijemo jer to važi za ceo proces privatizacije u Srbiji.

Na primedbe Dragane Čabarkape, predsednice Sindikata novinara Srbije da je medijska koalicija imala svoje posebne interese u ovakvom vidu privatizacije te da SINOS nije uključen u razgovore o medijskoj reformi sa Ministarstvom i OEBS-om, Vukašin Obradović odgovara da ne može da govori u ime OEBS-a, organizatora tih razgovora, zašto sindikat nije bio pozvan.
Dalje iznosi odgovor na optužbe iz SINOS-a:

Mi možemo da razgovaramo zašto novinari spadaju među profesije koje su najslabije zaštićene kad su u pitanju njihova prava. Ja bih kad je u pitanju SINOS skrenuo pažnju na to da se bavi pitanjima koja jesu povezana sa statusom novinara, ali zalaze u prostor profesionalnih prava. Ja bih voleo da deo žara i energije koje Dragana Čabarkapa koristi kad govori o medijskoj strategiji, usmeri na formiranje sindikata i sindikalnu borbu, na ono što je njihova osnovna delatnost. Sa druge strane sindikat i druge organizacije nisu imale drugu platformu osim stava da nisu za privatizacije i da treba da ostanu državni mediji. Ali, šta posle?

Napravljena je velika šteta upravo novinarima, jer je bila otvorena ponuda od strane Medijske koalicije da razgovaramo. Mi smo rekli: Vi tvrdite da neće biti privatizacije, a mi da hoće. Predložili smo da razgovaramo kako da pomognemo zaposlenima, ali do tih razgovora nikad nije došlo, jer se sva argumentacija SINOS-a i PROUNS-a svodila samo na protivljenje privatizaciji. Mislim da je najveća greška SINOS-a i svih onih koji su se zalagali protiv privatizacije, to što nisu obratili pažnju na činjenicu koju često spominju. Oni kažu da ne postoji standard u Evropi kad je u pitanju vlasništvo i to je tačno. Niko ne zabranjuje u Evropi neki tip vlasništva. Ali, ono što je tamo strogi standard je kontrola državne pomoći. Vi nigde u Evropi ne možete da pomažete bilo kom mediju na taj

Da Vas podsetimo:  Ivana Jasnić: Duže se sudi meni za povredu Jutkinog ugleda, nego njemu za seksualno uznemiravanje

način što ćete ga dovesti u privilegovan položaj na tržištu. Upravo se zato i radi o kontroli državne pomoći – država ne sme da pomogne vama, ako će to da dovede mene u podređen položaj. Stvar je trebalo da se razvija dalje i da se ide ka varijanti – OK, govorimo o vlasništvu, hajde da govorimo o načinu finansiranja. U Slovačkoj postoji državna i privatna agencija. Ali, državna agencija obavlja one poslove koji predstavljaju javni interes, a on nije pokriven delatnošću druge agencije. Nije ključno pitanje vlasništva. Ključno pitanje reforme je finansiranje medija. To nikad nisu prihvatili i shvatili protivnici privatizacije medija.

Ja čak mislim da ćemo za nekoliko godina ponovo razgovorati o uvođenju regionalnih javnih servisa, ali imaćemo čistu situaciju, definisaćemo – šta znači regionalni javni servis, kako se finansira i da li ugrožava interes komercijalnih emitera. To je nešto što nas sasvim sigurno čeka.

SINOS optužuje Medijsku koaliciju za sukob interesa – tvrdeći da njeni članovi sede u komisiji za dodelu sredstava?

Sistem projektnog finansiranja funkcioniše na sledeći način – Opštine gradovi i republike raspisuju javne konkurse. Medijska koalicija kao i sva druga udruženja registrovana najmanje pre tri godine predlažu kandidate za te komisije i te komisije imenuju državni organi u zavisnosti o kom nivou se radi i te komisije odlučuju o projektima. Upravo zbog toga da ne bi u istom gradu sedeli u komisijama ljudi koji će odlučivati o projektima i biti u direktnom sukobu interesa išlo se na rešenje da medijska koalicija
predlaže iz Beograda ljude koji idu u Surdulicu i tamo razmatraju medijske konkurse. Samo na republičkom konkursu je moguće govoriti, uslovno rečeno o sukobu interesa, jer su medijska udruženja konkurisala na tom konkursu – ali, zato je, ako je u komisiji bio naš član, on bio izuziman iz rada komisije kad se odlučivalo o tome. Prosto je nemoguće danas naći dovoljan broj novinara koji će u 160 opština ići, uglavnom, sasvim besplatno da rade u tim projektnim komisijama, a da nisu članovi nekog udruženja. Postavljam kontrapitanje – ako su članovi SINOS-a u nekoj od komisija da li su i oni u sukobu interesa ako se odlučuje o nekom mediju čiji je neki član u SINOS-u?

U ovom ternutku ne postoji bolji način rada. Kad budemo došli do tog načina izbora konkursnih komisija, mi ćemo biti najsrećniji. Jer ovo niti je lak, niti je plaćen niti je zahvalan posao – treba odlučivati, a zbog teške ekonomske situacije postoji jedna vrsta pritiska na članove komisije. Postoje precizni kriterijumi na osnovu kojih se odlučuje. Ja ne vidim način na koji bi se prevazišao ovaj način rada. Ja bih voleo da Dragana Čabarkapa predloži kakav bi to sastav komisija trebalo da bude, a da niko nije u indirektnom sukobu interesa?

Konkretno, Čabarkapa kaže da su neki od vas iz novinarskih udruženja vlasnici novina i da ste otud u sukobu interesa?

Ja mogu da govorim za „Vranjske novine“. Mi smo aplicirali i prošli sa projektom na republičkom konkursu. To nije prvi put. Mi redovno dobijamo sredstva na republičkom konkursu. Konkurisaćemo u Vranju i u susednim opštinama. Ko će biti u komisijama niti znam, niti mogu da pretpostavim, ali jednostavno i sami projekti i samo odlučivanje biće na uvid javnosti, pa neka javnost proceni da li ima sukoba intersa. Ali, ja ne znam, pošto sam trenutno predsednik NUNS-a, da li to znači da ja ne treba da konkurišem na konkursima za sufinansiranje da ne bih bio u sukobu interesa? Mora da postoji minimum poverenja u profesionalnu čestitost i
moral .

Predviđen je prelazak sa direktnog budžetskog finansiranja pojedinih medija na sistem projektnog, konkursnog sufinasiranja, za sve medije, odnosno izdavače medija koji su upisani u registar medija, pravna lica, odnosno preduzetnike koji su registrovani za proizvodnju medijskih sadržaja, kao i druga pravnih lica odnosno preduzetnika.

Sindikat se bavi radnim pravom. Nemamo ništa protiv, naprotiv. Mislimo da je najveća slabost na medijskoj sceni nepostojanje reprezentativnog sindikata jer smo svesni da bez radnih prava budu ugrožena i profesionalna prava. Ta optužba nije tačna, ali mi ne možemo da razgovaramo sa SINOS-om o profesionalnim pravima.

SINOS / media.ba

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime