Zagrebački mediji svakog decembra, uporno izveštavaju o „obljetnici prosinačkih žrtava“ pritom naročito naglašeno ističući da je to bio „mirni prosvjed“ (protest).
„Uz molitvu, domobranska obilježja, zapaljene svijeće, položeno cvijeće, zvuke mirozova, domoljubne pjesme… i ove godine se ispod spomen ploče odala počast prvim hrvatskim žrtvama prve Jugoslavije“.
„Hrvatski vojnici i civili su bezumno pobijeni 1918. god. na ovome trgu, jer su voljeli Hrvatsku, cijenili slobodu, i mirnim prosvjedom se suprotstavili ulasku Hrvatske u Jugoslaviju“.
Danas hrvatski vojnici i civili opet prosvjeduju na zagrebačkim ulicama i trgovima, zbog ulaska Hrvatske u takozvani region. I mi kao i naši prethodnici vidimo, što se pokušava skriti od očiju javnosti, vidimo opasnost koja se nadvila nad našu domovinu.
Prava paralela, povučena u pravo vrijeme, na pravome mjestu, od pravih i istinskih slijednika hrvatskog domobranstva.“ (Zagreb, decembar 2014.godine.)
Međutim, Srbi imaju narodnu poslovicu koja glasi – „Ako laže koza, ne laže rog!“ – pa evo kako je te daleke 1918. godine Ivo Pernar u Radićevom časopisu „DOM“ izveštavao o *“prosvjedu“: „Oko tri sata i četvrt začuje se od strane Ilice klicanje „Živila republika!“
Dolazilo je najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške…
Ne znam, što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje izletilo 6 do 8 vojnika. Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom.
Sada počnu rikati mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice…
(izveštač Pernar pod „republikanska“ podrazumeva „goloruke demonstrante“ – naoružane hrvatske domobrane.)
Ovakav opis ne odgovara baš „mirnom prosvjedu“ hrvatskih domobrana, jer nije uobičajeno da vojnici kod izlaska u grad nose sobom i oružje i municiju, ali možda je to neko pravilo stečeno na frontu u Srbiji, Rusiji ili Italiji, gde su tokom četiri ratne godine bili na „domoljubnim“ zadacima za potrebe KuK monarhije, ostavljajući svugde tamo iza sebe zadah smrti, paljevine i zločina nad civilima!
U istinitost opisa događaja očevica ne treba nimalo sumnjati, jer skoro vek jedan nije ga demantovao niko a poznat je i kao jedan od poslanika HSS takozvanih „hrvatskih žrtava“, nakon njihove neprimerene „licitacije“ o ceni koštanja srpske kajmakčalanske krvi u Skupštini SHS i neprimerenog odgovora poslanika Puniše Račića, iz austro-ugarskog pištolja marke „Štajer“ što ga je kao mlad četnik zarobio u Kumanovskoj bitki!
Autor opisa „prosvjeda“nije objasnio zašto se i on sam sakrio u jednu od kuća u ILICI (ulica) da posmatra „mirne prosvjede“ hrvatskih domobrana, ako nisu možda planirani i kao nemirni?!
Pošto i zagrebačka štampa pominje „održivi ram mutti Angele“ kao budući jaram, da razjasnimo neke „sitnice“ iz događanja u tim dalekim ali još uvek prisutnim događajima.
Objašnjenje laži koje se prenose već skoro jedan vek, srpski istoričari duguju svom narodu jer nema više „viših ciljeva“ u interesu „jednorodnog troplemenog naroda jugoslovenskog“ ili komunističkog „bratstva-jedinstva“ katoličko-kominternovske proveniencije, da se mora ćutati na laži. Jedino ako nije stigla obavezujuća preporuka pod šljivu u dvorištu RKC nadbiskupije beogradske, a proeuropski ministri srbijanski okupiše se oko nje ko oko „sinije dahijske“ (za neupućene – stih iz junačke narodne pesme i to srpske).
Krajem oktobra 1918., posle napuštanja položaja u južnom Tirolu i povratka u Hrvatsku deo pripadnika 53., 25. pukovnije 42.hrvatske domobranske divizije i deo pripadnika 2. BH regimente, smešta se u zagrebačke kasarne čekajući dalji razvoj događaja. Aktivni i rezervni oficiri KuK uglavnom pristaše „frankovaca“ (dominantno krilo Hrvatske stranke prava) pokušavaju da ih ustroje u nekakvu „hrvatsku“ vojsku, a samoproglašeno Narodno vijeće (kao vlada) samoproglašene ali nepriznate „države Slovenaca, Hrvata i Srba“ želi da ih ustroji kao zajedničku vojsku nove države, na čemu insistira i dr Mate Drinković poverenik za narodnu odbranu u Narodnom vijeću. Oficiri na čelu sa generalom Sarkotićem, donedavno su predlagali bečkom carevinskom veću rešenje po modelu „trijalizma“ a sada pokušavaju da se organizuju kao corpus separattum i zajedno sa frankovcima nametnu političko rešenje na štetu Slovenaca i Srba. Oni zato dolaze u otvoreni preteći sukob sa Dalmatincima koji već vide talijansku vojsku na području cele pokrajine, ne mareći mnogo za „povijestne hrvatske županije“. Tada, zajednička komanda snaga Antante naređuje srpskoj komandi da vojnički posedne delove bivše Austro-Ugarske, a ne nepostojeće hrvatske države, kako bi se sprečile pojave pljačke privatne imovine, samovolje vojnih dezertera (zeleni kadar) i lokalnih kriminalaca, koje civilna vlast sa raspoloživom policijom ne može ili ne želi da obuzda. Istovremeni povratak bivših ratnih zarobljenika iz Rusije dodatno otežava funkcionisanje civilne vlasti, jer mnogi povratnici donose sobom ideje anarhije i samotumačećeg „komunizma“, koje brutalno provode na teritoriji bivše Austro-Ugarske.
Srpska vojska se neće uplitati u iznalaženje političkih rešenja na tim zaposednutim teritorijama, čak nije ni razoružala pripadnike poražene KuK soldateske okupljene u kasarnama, prihvatajući Narodno veće kao legalnog predstavnika samoproglašene države koja bi tek trebalo da se „rodi“ od teritorija nekadašnjih svojih gospodara.
Srpska vojska će postupati samo po naređenju svoje vrhovne komande koja izvršava naređenja komande snaga Antante na Balkanskom frontu, što hrvatski istoričari uporno „zaboravljaju“ da naglase jer skoro već jedan vek plasiraju lažnu tezu o „okupatorskoj srpskoj vojsci na povijestnim hrvatskim teritorijama“.
Ali, pritom izrazito negativno naglašavaju da nije bila zainteresovana za zaposedanje Prekomurja i svih delova Dalmacije, uprkos upućenih joj zahteva Narodnog veća!
Kao deo snaga Antante, izvršavala je srpska vojska naređenja kao njena oružana sila na tlu poražene KuK imperije, a ne lokalna najamnička družina „Trenkovih pandura“ koja je došla na nekakav sumnjivi poziv „šljivara“ (pogrdni mađarski izraz za hrvatsko plemstvo)!
Nakon prihvatanja molbe delegacije (u kojoj su legitimni predstavnici Hrvata, Slovenaca i Srba) Narodnog vijeća za ujedinjenje, i saopštenja o stvaranju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, pripremaju frankovci zajedno sa bivšim oficirima KuK soldateske pobunu protiv ujedinjenja i u listu „Hrvatska“ objavljuju 3. decembra „Proglas hrvatskom narodu“, a oficiri u kasarnama pobunjuju bivše učesnike „kaznene ekspedicije“ protiv Srbije, želeći krvoproliće i bunt kako bi isprovocirali srpsku vojsku za oružanu reakciju!
Komesar policije u „gradskom poglavarstvu“ (gradska vlada) Zagreba Grga Anđelinović, obraća se zato za pomoć delegatu srpske vrhovne komande tvrdeći u telefonskom razgovoru da on ne može da održi red u gradu, ali mu potpukovnik Dušan Simović (jugoslovenski general imenovan za predsednika vlade posle puča 27.marta 1941.godine!striktno odgovara – „Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovde u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata“ – odlučan da se nipošto ne meša u civilne nadležnosti gradske vlasti!
Policija grada Zagreba je angažovana da uspostavi javni red i mir, sprečavajući nasilničko ponašanje i pljačku radnji u ILICI, koja je već viđena ne tako davne 1914.godine kada su ti isti „frankovci“ upravo bili organizatori i predvodnici pogroma Srba u Zagrebu.
Nakon oružanog sukoba hrvatskih domobrana koji su pokušali da razoružaju civilnu policiju i vojsku lojalnu Narodnom vijeću, uz parole „Dolje srpska dinastija, Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam’“, izvestio je delegat srpske vojske zajedničku komandu Antante i tek po dobivenom naređenju za uspostavljanje mira, pristupio razoružavanju hrvatskih domobrana i kontroli javnog reda. Razoružavanje je izvršeno iste večeri bez ikakvog otpora, a organi policije su proveli civilnu istragu o pokušaju oružane pobune i nakon završene istrage podneta je krivična prijava protiv 23 učesnika pobune.
Sudio im je vojni sud koji je imenovalo Narodno vijeće a ne vojni sud srpske vojske, upravo zato što ona i nije bila okupatorska.
Proglašeni su krivima i osuđeni na vremenske kazne a evidentno je da među njima nije bilo starešina viših činova i istaknutih članova frankovaca, iako su upravo oni stvarni izazivači ovog hrvatsko-hrvatskog sukoba u kom srpska pobednička vojska nije nikako učestovala, niti ga je ičim izazvala.
Vreme je da se potomci hrvatsko-hrvatskih učesnika oružanog sukoba razjasne, ali ne preko srpskih nevinih leđa, koja su u dve zajedničke države nemilosrdno bičevana lažima.
Srpski istoričari moraju istine radi, da otresu prašinu sa onih spisa u vojnom arhivu koji opisuju sam događaj a bili su voljom poslušnika KuK štabsfeldvebela Josipa Broza (Tito) uklonjeni iz istraživačkog fundusa u cilju „viših interesa“. Vreme je da se rukovode objektivnim principom – svakome svoje – a ne prioritetnom EUnijatskom vizurom „održivog rama mutti ANGELE“ koji njihova bivša „braća“ barem otvoreno i hrabro nazivaju – jaram.
Kod Srba se ipak još uvek zna i ko nosi jaram, makar i da je u EU-nijatskoj radionici sačinjen, ali svakako ne kao srpska svetla budućnost!
Vitali Žučni
FSK
