Koleginica moje supruge je živela sama sa sinom, dečakom koji sada ide u četvrti razred osnovne škole. Pametan dečak, kompjuter i mobilni su mu bile igračke koje je savladao do detalja pa je i komšiluku pomagao kada im nešto zaglavi na tim uređajima.
Kako sudbina može da se umeša, u njihov život je nenadano ušao naš čovek koji živi i radi u Londonu. Ljubav je pokazala svoje najlepše lice i sada čekamo svadbu nakon koje će njih troje nastaviti život u Engleskoj.
Pre neki dan sve troje odoše na porodični ručak u jednu malu kafanu gde ih već svi znaju. Lepa, prisna i porodična atmosfera.
U nekom trenutku neko je našeg momka pitao kako će on da živi u stranoj zemlji, da li će moći da se prilagodi.
Dečak je ovako odgovorio:
– Lepo, ustanem ujutro, doručkujem i… nema Vučića!
Nastade lom, graja i opšti smeh…
Čitaocima ostavljam da dalje tumače ovu dogodovštinu.
Da li će da se čude, da se smeju ili da se zamisle?!
Zeka Popović
Naslov: Stanje stvari / www.zekaonica.blogspot.rs
G-đo Gordana da bi nam Gospod Bog pomogao moramo prvo svi mi, Srbi, da se potrudimo, da želimo, i na ostvarenju te želje marljivo i pametno da radimo, kako bi se i nama, srbima, ostvario san da ustanemo, doručkujemo, a nema vučića!! Dakle, nije dovoljna samo Božja volja i pomoć, nego i naš rad da ostvarimo to što nam je želja!
Daće Bog i nama u Srbiji da bude tako! Mislim, da svi imaju doručak i da….. nema Vučića.