Puca albanska računica: Koliko para, toliko države

0
1531

Novac u diplomatiji može da pomogne, ali ne igra presudnu ulogu. Ono što je važnije je politička odluka i politički stav. Kosovski Albanci mogu da lobiraju, ali lobiranje podrazumeva borbu argumenata, a primer Interpola pokazuje da argumenti mogu da budu jači od novca.

Opšte je poznata činjenica da kosovski Albanci koriste usluge vašingtonskih lobističkih kuća još od osamdesetih godina prošlog veka kako bi promovisali svoje interese. Stoga i ne bi trebalo da začudi izjava srpskog predsednika Aleksandra Vučića da je Hašim Tači kupio svoja mesta na obeležavanju stogodišnjice Dana primirja i na sahrani bivšeg američkog predsednika Džordža Buša Starijeg.

O tome da politička elita kosovskih Albanaca ne žali novce za plaćanje lobista u Vašingtonu govori i podatak da su prištinske institucije lobističkoj kući „Balard partners“ u prošloj godini isplatile više od milion evra. Sa tom kućom privremene kosovske institucije imaju ugovor od prošle godine.

Na spisku zagovornika kosovske nezavisnosti u Vašingtonu, zahvaljujući dugotrajnom lobiranju, nalaze se mnoga zvučna imena američkog političkog života. Prvo na tom spisku je ime nekadašnjeg uticajnog republikanskog senatora i predsedničkog kandidata Boba Dola.

Trenutno za najzagriženijeg i najagilnijeg promotera kosovske nezavisnosti na Kapitol Hilu važi kongresmen Eliot Engel, najozbiljniji kandidat za predsedavajućeg Odbora Predstavničkog doma za spoljne poslove. I sam Engel napominje kako je kruna njegovog političkog rada promovisanje američko-kosovskih odnosa.

Kada se pogledaju sve lobističke aktivnosti kosovskih Albanaca, stiče se utisak da je novcem moguće kupiti državu, da novac uložen na pravi način i u pravo vreme donosi rezultat u vidu nezavisnosti, da je dovoljno samo pitati: „Pošto?“, dobiti odgovor i, posle nekog vremena i isplate ugovorene sume, država je vaša.

Međutim, prema rečima nekadašnjeg jugoslovenskog diplomate Zorana Milivojevića, nije novac taj koji igra odlučujuću ulogu u diplomatskim igrama oko priznavanja nečije nezavisnosti.

Da Vas podsetimo:  U svakoj uređenoj zemlji Helez bi morao podneti ostavku ili bi bio smenjen

Na primeru Kosova i toga gde je Hašim Tači sedeo u Parizu i Vašingtonu, Milivojević plastično objašnjava da je bez političkog stava i političke odluke novac nedelotvoran. Politika, a ne novac, delotvorna je u diplomatiji i političkim situacijama u kakvoj se Tači našao u Parizu i Vašingtonu, kaže on.

„Ako već govorimo o učešću Tačija u Parizu ili na Bušovoj sahrani, tu je, pre svega, politička pozadina i politička osnova u prvom planu. Vi možete, na osnovu političke pozadine i političkog konteksta parama da to samo malo pojačate. Dakle, ako je reč o sedenju, da sedite nešto bliže nego što bi sedeli, ali je politička odluka da vi budete tu gde ste“, objašnjava Milivojević.

Tome gde će Tači sedeti prethodi politička odluka i politički stav, prvo, da bude pozvan, drugo, da bude prisutan u svojstvu u kojem je pozvan, i treće, da prisutan u blizini najvećih državnika sveta, dodaje on.

„Ne možete parama obezbediti tako nešto ukoliko ne postoje političke pretpostavke. Da oni nisu hteli da uvaže Kosovo kao državu, da njega pozovu kao predsednika, da on već nije politički aktuelan u tom svojstvu, ne bi se to moglo kupiti parama na neviđeno, bez političke podloge i političke osnove“, kategoričan je Milivojević.

Slično razmišlja i predsednik Udruženja lobista Srbije Nenad Vuković. Novac igra određenu ulogu i u diplomatiji, i u lobiranju, kaže on, ali sa jednim velikim „ali“.

„Svi ti paketi koje nude velike lobističke kuće, ali i individualni lobisti, bilo da su registrovani ili ne, uvek podrazumevaju kontakt sa važnim zvaničnicima i to predstavlja demonstraciju uticaja i moći, kako tih lobista, tako i agende za koju se zalažu. Ali kod lobiranja se uvek radi o borbi argumenata dve strane. Na primer, u priči oko Interpola videli smo da argumenti mogu da odnesu pobedu nad velikim uloženim novcem, ali smatram da treba biti prisutan i na lobističkom tržištu“, kaže on.

Da Vas podsetimo:  Strašna izjava austrijskog NATO lobiste: Felinger poziva na bombardovanje Beograda

A kada uporedimo prisustvo Srbije i kosovskih Albanaca na lobističkom tržištu, zapazićemo da su kosovski Albanci na njemu daleko prisutniji, pogotovo u Vašingtonu.

Pokušaji da se unajmi neka lobistička kuća koja bi zastupala srpske interese bili su sporadični i kratkoročni. Prvi srpski pokušaj da lobiranjem utiče na političare dogodio se početkom devedesetih godina prošlog veka u Velikoj Britaniji. Tada su, navodno, srpske vlasti platile oko 100.000 funti jednoj londonskoj PR agenciji kako bi uticala na Vladu tadašnjeg britanskog premijera Džona Mejdžora da promeni stav prema Republici Srpskoj.

Posle toga, srpske vlasti nisu imale kontakta sa lobiranjem do petooktobarskih promena, od kada se stalno govori o potrebi za angažovanjem lobističkih kuća, ali lobiranje u korist Srbije nikada nije rađeno kontinuirano i sa uspehom.

Vuković, po profesiji advokat, kaže da praksa pokazuje da se onaj ko je u pravu po običaju najslabije brani.

„U ovom slučaju, mi smo mislili da će istorijska istina i pravni argumenti, po prirodi stvari, odneti prevagu. I tu smo bili u zabludi. Drugo, u prošlosti nismo na vreme prepoznali značaj lobiranja kao presudnog faktora kada se radi o uticaju na donosioce odluka. Tačno je da su se Albanci tome potpuno posvetili i naravno da im iskustvo koje imaju i veze koje su izgradili daju odrešenu prednost, pogotovo što oni od donosilaca odluka često prave svoje konsultante, a vrlo često i akcionare u svojoj privredi“, kaže Vuković.

Iako je Srbija zakasnila da se uključi u trku lobiranja, nije kasno da joj se priključi i sada, smatra Vuković. Primer pokušaja da se Kosovo priključi Interpolu upravo to i pokazuje, zaključuje on.

Nikola Joksimović
Izvor: sputniknews.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime