Put ka društvenoj imploziji

0
452

Zašto se donosi „Američki program spasavanja“? Čemu on služi? Ovaj akt, u najboljem slučaju, pružiće samo trenutni predah od „spirale smrti“ u koju su upale Sjedinjene Države

Omar Hak nije nikakav socijalista, ni propagandista neke „strane sile“. On je Amerikanac – Amerikanac do srži, koji, i kad govori o „svetu“, ima u vidu isključivo „zapadni svet“. On smatra da glasno izgovara ono što drugi prećutkuju. To je, u stvari, „teška istina“: Amerika i Britanija ne propadaju „iz dana u dan“, čak više i ne odlučuju o tome. Zapravo, ova društva već su „ušla u spiralu smrti, iz koje verovatno nema povratka“. Ne može biti slučajnost da se oba društva ruše u isto vreme i na sličan način.

Ona ponavljaju sudbinu Sovjetskog Saveza: društva koje je postalo isuviše sklerotično ne primećujući da je stupilo na put sopstvenog samouništenja. I politika postaje sklerotična (ona pre svega), baš kao i u Sovjetskom Savezu: „Čini se da čitava naša klasa koja se bavi razmišljanjem i rukovođenjem nije to ni primetila, poput idiota koji se cerekaju i plešu dok pale sopstvenu kuću. Elite nastavljaju da se pretvaraju da se to ne događa – da svet engleskog govornog područja ubrzano ne postaje nešto poput novog Sovjetskog Saveza.“ I to je gola, „empirijska stvarnost“: „Sovjetski Savez je stagnirao trideset, Amerika je stagnirala pedeset, a Britanija dvadeset godina.“

„Smrtonosna stvarnost“

Socijalni kolaps ima svoje duboke razloge i svoje simptome. Kada kolumnista zamoli svoje evropske prijatelje da opišu Angloamerikance, dobija uvek isti odgovor: „Kažu da smo nepromišljeni. Kažu da smo sebični i arogantni. I da smo okrutni i brutalni.“ Osnove za pristojan život ubrzano nestaju. U Americi „ljudi mole jedni druge da im daju novac za insulin ili antibiotike, pristojna hrana više nije dostupna u ogromnim delovima zemlje, a penzionisanje i otplata dugova postaju nemogući“. Isto je i u Britaniji, u kojoj 20 odsto dece živi u siromaštvu; srednja klasa je implodirala, a socijalna mobilnost, mogućnost da se uspinje socijalnom lestvicom gotovo je iščezla.

Iza suvoparne statistike krije se „smrtonosna stvarnost“: ljudi, kao posledica toga, doslovno umiru. Bajden sada može da govori o demokratiji. Njegove reči ostaju bez odjeka. I državni sekretar Entoni Blinken može da ponavlja obećanje da sadašnje američko rukovodstvo „neće prestati da podržava demokratiju“. Ali „demokratija“ je postala samo prazna reč, u koju, čak ni na Zapadu, više niko ne veruje: „Angloamerička društva više zapravo nisu demokratije ni u jednom razumnom značenju te reči.“ Vode ih elite, koje su postale „bizarna koterija“: s jedne strane, oni koji se pretvaraju da su „strašni dobri dečaci“ (poput Toma Kruza), s druge, „dobročinitelji“ (poput Zaka i ostalih iz Silicijumske doline), ali i jedni i drugi imaju nešto zajedničko: njima je doslovce svejedno da li prosečna osoba živi ili umire.

Beskućnici spavaju na ulici u centru Portlanda (Oregon), 18. septembar 2017. (Foto: printscreen)

Zapanjuju arogancija i neukost elita. „Hibris“ (drskost) je neodgovarajuća reč, reč koja potcenjuje suštinu problema. Možda „samosvesna glupost“ najpribližnije opisuje „ovu čudnu, fatalnu kombinaciju arogancije i neznanja“.

Takve elite su ipak uspele u jednom vitalnom zadatku: onom što bi Emil Dirkem nazvao „društvenom reprodukcijom“. „Uspele su da reprodukuju društvo po svojoj slici i prilici.“ Šta prosečni Amerikanac želi da ima ili šta želi da bude? „Želi da bude bogat, moćan, bezosećajan, sebičan i glup“, i to većinom, baš poput njih, sopstvenih elita: „Prosečna osoba postala je mikrokosmos težnji i normi elita – nije radoznala, empatična, pristojna, humana, plemenita, ljubazna, u potrazi za mudrošću, istinom, lepotom, značenjem, svrhom. Postali smo svirepi, nepristojni, opsceni, komično plitki i zapanjujuće glupi ljudi.“

Ambis društvene implozije

Zastanimo ovde na trenutak. Da li smo im i mi postali slični? Nije li nekakav „prosek“ i kod nas postao upravo takav, da li je počeo da im nalikuje, sledeći iste uzore: zvezde rijaliti programa s televizije ili proračunate, hladne i nadasve uspešne poslovne ljude i političare? Ne u svemu. „Ko još uskraćuje susedima zdravstvenu zaštitu i penziju? Niko. Ko još negira obrazovanje sopstvene dece? Niko. Ko još negira brigu o deci i brigu o starima? Ko ne želi (socijalne) zaštitne mreže, mogućnosti, mobilnost, bezbednost, štednju, veća primanja?“

Angloameričke elite su u tome otišle korak ispred svih. Da li nam je ovo što se događa opomena koju ćemo razumeti i usvojiti? To zavisi isključivo od nas samih. Za sada, „bukvalno niko na planeti ne priziva gori život osim nas (Amerikanaca). Mi smo jedini ljudi na planeti koji iznova i iznova sprečavaju svoj sopstveni društveni napredak – i ne prestaju da za to navijaju“.

Da Vas podsetimo:  Albanska golgota najveća je podvala Srbima koja je do danas proslavljena kroz udžbenike.

Amerika i Britanija bile su uzori koji smo sledili, kopirajući njihov životni stil. To je ono što se, uostalom, dešava posvuda u Evropi, koja je lakomisleno prihvatila da se amerikanizuje, anglicizira, i koja već ima jednu generaciju vođa koje su „dovoljno glupe da slede naše (američke) vođe“. Neprijatelj nije američki narod; neprijatelj je „životni stil“, „amerikanizam“, a on je, tokom proteklih decenija, postao norma, uzor koji je nužno slediti, u iluzornoj nadi da će nam taj životni stil obezbediti „društveni napredak“.

Taj „stil života“ učinio nas je, između ostalog, neosetljivim za društvenu solidarnost, za socijalnu pravdu, za saosećanje prema obespravljenima i siromašnima. Sad imamo priliku da vidimo kuda taj „stil“ vodi. A vodi pravo u ambis društvene implozije. To nije učinila nikakva korona kriza, nikakav virus ni pandemija. I pre toga propast se osećala u atmosferi, bila je u vazduhu, visila je kao giljotina nad ispruženom glavom.

Gladijatorska borba

Konačno, pita se kolumnista, kako smo postali takvi ljudi? „Kako smo postali sićušni mikrokosmos naše arogantne, neuke, glupe elite, od čega zastaje dah?“ Život je postao vrsta brutalne borbe, do smrti: Amerikanci su neprestano bore da ostanu na površini. „Bore se za posao, za zdravstveno osiguranje, za novac, za najmanji delić resursa neophodnih za život. Budimo se i borimo se jedni protiv drugih, iznova i iznova. U to su se sada pretvorili naši životi – u gladijatorske borbe. U međuvremenu, elite i milijarderi sede zavaljeni u svojim foteljama i uživaju, ne samo u spektaklu – već i u dobitku.“ Ako smo i sami postali takvi, to je zato što kopiramo isti, amerikanocentrični, neoliberalni životni stil, koji život pretvara u gladijatorsku borbu, isključuje svaku društvenu solidarnost i empatiju, i oduzima nam, deo po deo, sve ono što čini normu pristojnog, civilizovanog života.

Upravo činjenica da „prosečna osoba živi na ivici“ onemogućava društvenu solidarnost i snaži takve društvene elite. To više nije ivica na kojoj živi „srednja klasa“, koja može da teži ka boljem. To je rub na kojem se obični ljudi „muče da plate osnovne račune i nikad ne sastavljaju kraj s krajem“. Ako se prosečna osoba iscrpljuje u borbi za puko preživljavanje u kojoj nema garancija, kako se može pobrinuti za nekog drugog?

Policajac tokom sprovođenja iseljavanja porodice iz stana zbog neplaćanja kirije, Finiks, 30. septembar 2020. (Foto: peintscreen)

Više tehnički, više formalan način da se to kaže jeste: „Naša društva sada su postala presiromašna da bi sebi priuštila javna dobra i društvene sisteme.“ Nema više novca da se obnovi infrastruktura, kao ni mnoge druge, možda i preče stvari: „Javna dobra i socijalni sistemi su ono što čini moderno, bogato društvo. Šta je društvo bez pristojne zdravstvene zaštite, škola, univerziteta, biblioteka, obrazovanja, parkova, prevoza, medija – dostupnog svima, bez životnog ’duga’?“ Živi se na kredit, u dugovima do grla, od „duga za ručak“ do onog studentskog, bez ikakve socijalne sigurnosti. Želimo li i mi da postanemo takvi?

Konačno, postoji li izlaz iz svega? To je „začarani krug, iz kojeg verovatno nema bega“: „Prosečna osoba postala je suviše siromašna da bi finansirala one stvari – zapravo, jedine stvari – koje joj mogu ponuditi bolji život: zdravstvo, obrazovanje, brigu o deci, zdravstvenu zaštitu itd. Prosečna osoba je suviše siromašna da bi finansirala javna dobra i socijalne sisteme. Prosečna osoba postala je suviše siromašna da bi mogla, bilo kome, dati bilo šta, da bi bilo šta uložila u nekog drugog“ – osim dugova, po svoj prilici nenaplativih, koji je sada prate čitav životni vek, dugova u kojima se živi i – umire.

Takvo društvo mora da „jede“ i javna dobra i socijalne sisteme, samo da bi preživelo, postajući sve siromašnije i siromašnije. To je ključ socijalne implozije. Nema ni govora o planiranju, najmanje dugoročnom, ni o razvoju ili spasavanju – osim ako pod „spasavanjem“ ne podrazumevamo plan Bajdena i ekipe, poznat i kao „Američki plan spasavanja“ (APR).

Vrteška kazino kapitalizma

O tom „planu spasavanja“ i o istoj „spirali smrti“ govori i Kris Hedžis, dobitnik Pulicerove nagrade i nekadašnji dopisnik Njujork tajmsa, u tekstu Previjanje leša. Za početak, američke političke elite postale su svesne postajanja krize, i čak su se dogovorile da na to, „barem privremeno, bace 1,9 hiljada milijardi dolara“ helikopterskog novca.

Da Vas podsetimo:  Patrijarh Pavle i mudrost pobožnog sveta

Ali ARP, to je savršeno jasno, „neće promeniti strukturne nejednakosti ni podizanjem minimalne zarade na 15 dolara na sat, ni nametanjem poreza i propisa korporacijama ili klasi milijardera, koji su videli da se njeno bogatstvo povećalo za vrtoglavih 1,1 hiljadu milijardi dolara od početka pandemije“.

Zdravstveni sistem će i dalje ostati privatizovan, što znači da će „osiguravajuće i farmaceutske korporacije sa ARP-om požnjeti desetine milijardi dolara, i to u trenutku kada već ostvaruju rekordnu dobit“. Nastaviće se i beskrajni ratovi, ne samo na Bliskom istoku, kao i prenaduvani vojni budžet iz kojeg se oni finansiraju – ratovi koje je Tramp, stidljivo i neodlučno, „pokušavao da zaustavi“ (istovremeno povećavajući vojni budžet).

Zaštitna maska za lice okačena na ogradu ispred Njujorške berze na Volstritu, Njujork, 26. maj 2020. (Foto: printscreen)

I najvažnije od svega: svemoćni Volstrit i „predatorski globalni špekulanti“, oni koji profitiraju od masovnog duga nametnutog potplaćenoj radničkoj klasi, i dalje će usmeravati ovaj novac u „ruke male, oligarhijske družine“, omogućavajući da se vrteška „kazino kapitalizma“ i dalje okreće. Barem još neko vreme.

Neće biti nikakve reforme finansiranja kampanja kojom bi se promenio sistem legalizovane korupcije. Gigantski tehnološki monopoli ostaće netaknuti. Naftne kompanije nastaviće da pustoše ekosisteme. Militarizovana policija, koja u svemu podseća na vojsku, cenzura koju nameću digitalne medijske platforme (a one, kao što smo videli, mogu da cenzurišu i predsednika SAD), predimenzionirani zatvorski sistem, sve stroži i stroži zakoni, čiji je cilj „borba protiv domaćeg terorizma“, odnosno utišavanje neslaganja, ostaju, kao i do sada, primarni instrumenti kontrole.

Predah od „spirale smrti“

Zašto se onda uopšte donosi „Američki program spasavanja“? Čemu on služi? Ovaj akt, u najboljem slučaju, pružiće samo trenutni predah od „spirale smrti“ zemlji, i to slanjem jednokratnih čekova od 1.400 dolara za približno 280 miliona Amerikanaca, produžavanjem isplate nedeljnih naknada za nezaposlenost od 300 dolara do kraja avgusta, te podelom poreskih kredita od 3.600 dolara za mlađe od 22 godine… Sve to u uslovima kada „više od 18 miliona Amerikanaca zavisi od naknada za nezaposlene. I kada se gotovo 81 milion Amerikanaca bori da podmiri osnovne troškove domaćinstva, 22 miliona nema dovoljno hrane, a 11 miliona kaže da ne može platiti sledeću ratu za stanovanje“.

Nije potrebna velika pamet da bismo shvatili da će „najveći deo te pomoći progutati stanodavci i zajmodavci, lekari i kompanije s kreditnim karticama“. „Ali šta će se desiti s većinom Amerikanaca, koji će pomoć dobijati samo nekoliko meseci?“ Da li će vlada doneti još jedan paket pomoći, i potom još jedan? Naravno da neće, tvrdi ovaj autor: za (današnje) Amerikance pojam socijalizma je najveća kletva.

Sa sistemom je, zapravo, sve u „savršenom redu“. Reč je, jednostavno, o odbijanju da se uhvati ukoštac s osnovnim uzrocima krize, a to su duboka socijalna i ekonomska nejednakost, koja teško pogađa najmanje polovinu zemlje. Bez toga, „američko carstvo neće zaustaviti svoj raspad. Politički deformiteti će metastazirati“.

Vladajuće elite veruju da je Tramp bio samo anomalija, kratkotrajno odstupanje od norme: „Oni naivno veruju da mogu da učine da Tramp i njegove najglasnije pristalice nestanu proterivanjem s društvenih mreža. Ancien régime će se vratiti dekoru svog imperijalnog predsedavanja, poštovanjem proceduralnih normi, detaljno koreografisanim izborima, i ostaće veran neoliberalnoj i imperijalnoj politici.“

Kredibilitet starog poretka je, međutim, mrtav. Umro je, i to zvanično, 6. januara, u jurišu Trampovih pristalica na Kapitol hil. Ko može „demokratskim institucijama“ udahnuti novi život? „Američka demokratija“ je sada takođe mrtva; iako će se zvaničnici nastaviti pozivati na nju, ona je sada samo instrument pritiska koji se bez velikog efekta koristi u spoljnoj politici. Trampizam, ako ne i sam Tramp, predstavlja budućnost ove zemlje. „Vladajuće elite, koje oličavaju Bajden i Demokratska stranka i uljudno krilo Republikanske stranke, koje predstavljaju Džeb Buš i Mit Romni, zaputile su se prema smetlištu istorije.“ Sada ulazimo u epohu američkog cezarizma.

Put u „protofašizam“

Istini za volju: nije Tramp odgovoran za ovaj pad. Propadanje ima svoju dugu (pred)istoriju. Elite su kolektivno rasprodale američku javnost korporativnoj moći, i to mnogo pre Trampa: demontiranjem mehanizama socijalne zaštite, nametanjem mera štednje, deregulacijom Volstrita, donošenjem drakonskih zakona o kriminalu, pokretanjem beskrajnih ratova, pružanjem pomoći velikim bankama i finansijskim firmama umesto žrtvama njihovih prevara…

Da Vas podsetimo:  Politička stabilnost kao glavni adut SNS

„Sve te laži bile su daleko štetnije od svih onih koje je izrekao Tramp. Ove elite su sada razotkrivene. I postale su omražene. I zaslužile su da budu omrznute.“ Upravo je Bajden, uostalom, podseća Hedžis, „bio jedan od glavnih arhitekata politike koja je bežala od radničke klase i ratovala protiv siromašnih“.

Novoizabrani američki predsednik Džo Bajden neposredno uoči govora pred Elektorskim koledžom nakon potvrđivanja njegove pobede, Vilimngton (Delaver), 14. decembar 2020. (Foto: printscreen)

Postoji li nešto što još može spasti Ameriku? Samo duboke strukturne reforme tipa Nju dila, ali za Ameriku to je omraženi „socijalizam“. Ona se, uostalom, i oblikovala u takvoj atmosferi, najmanje od 1945. Ove stvarne promene su, zapravo, „anatema korporativnoj državi i Bajdenovoj administraciji“. Istorija je već pokazala šta se dešava kada razlike u prihodima ovih razmera pogađaju zemlju: „A mi nećemo biti izuzetak. U nedostatku jake levice, Sjedinjene Države će u očajanju prigrliti autoritarnost, ako ne i protofašizam. Bojim se da će to biti stvarno nasleđe Bajdena i Demokratske stranke.“

Amerika je društvo koje klizi u fašizam. I taj put sada omogućava Demokratska stranka. To je stvarna poruka ere koju su obeležili i Tramp i Bajden. Korporativni interesi, a ne interesi naroda, ili radničke klase, odlučuju o svemu. I nastaviće da suvereno odlučuju o svemu.

„Mitski datum“

Kakve to veze ima s nama? Ključni datum bio je 5. oktobar 2000. godine – datum kada smo se odrekli suvereniteta, u nadi, očigledno lažnoj, da ćemo „postati kao sav normalan svet“ i „pridružiti se Evropskoj uniji“.

„Van propagandnog carstva aktuelnog režima, u Srbiji se ekonomski model nije menjao od 5. oktobra 2000. godine“, uočava novinar Aleksandar Đokić, kada je državni kapitalizam zamenjen neoliberalnim korporativizmom u kome glavnu reč imaju zapadne međunarodne kompanije. „Neoliberalizam ni u teoriji, a kamoli u praksi, ne dozvoljava državi da trasira razvoj svoje privrede, za šta je potrebna ne samo srednjoročna razvojna strategija već i sloboda delovanja u datom sektoru. Aktuelni model srpske ekonomije dozvoljava državi jedino da pravi ’privlačnu atmosferu’ za inostrane investitore, to jest da ulaže novac od poreskih obveznika u zapadne korporacije, tako što će isplaćivati direktne subvencije za svako radno mesto, oslobađati privatnike poreza i dažbina na određeni period, predavati im građevinsko zemljište bez bilo kakve nadoknade, u nadi da će određeni proizvodni objekat biti izgrađen.“

Ipak, Slobodan Reljić s pravom primećuje: „Iako su i u Srbiji od 5. oktobra 2000, na početku novog milenijuma, na vlast došle elite spremne da slušaju Vašington i ’slede politiku Brisela’, odnos Zapada prema Srbima bio je sumnjičav i toliko uslovljavajući i nefer da zapadni geopolitički pristup nikad nije prihvaćen u narodu.“

Peti oktobar je bio i prošao. Iako s teškim posledicama. Više od dvadeset godina deli nas od tog „mitskog datuma“. Danas Srbija obnavlja svoju suverenitet okrećući se, još stidljivo, ka Istoku. Ali njene nade vezane za Zapad su definitivno sahranjene.

Slobodan Reljić citira reči francuskog profesora Aleksisa Truda, koji možda više vidi iz Pariza, sa svoje osmatračnice u Versaju, od pojedinih domaćih „analitičara“. Primetimo da ni Francuska nije suverena zemlja, čak ni u domenu zdravstvene politike i proizvodnje vakcina: „Postepeno napuštajući svoju neoliberalnu politiku, Srbija sada uspeva da kontroliše svoju zdravstvenu politiku. Po prestanku proizvodnje i rada svog Naučnog instituta u oblasti virusologije, Srbija obnavlja suverenitet u proizvodnji vakcina… Uz pomoć nacionalne proizvodnje vakcina, srpska vlada želi da prevaziđe buduće pandemije i održi svoj ekonomski razvoj. Srbi ne žele da njihovo zdravlje zavisi od interesa različitih farmaceutskih kompanija ili briselske administracije.“

Demonstranti sa zastavama Otpora i raznih drugih pokreta i političkih stranaka tokom demonstracija ispred Narodne skupštine, 05. oktobar 2020. (Foto: printscreen)

Ključna reč za opstanak i blagostanje je (politički i ekonomski) suverenitet. Da li je nastupilo vreme da Srbija radikalno promeni svoju politiku? Politiku koja danas izgleda ne samo anahrono već sve više i šizofreno: može li se „gledati na Istok“, vodeći neoliberalnu ekonomsku politiku i nadajući se, pri tome, da će Srbija za to jednog dana biti „nagrađena prijemom u EU“?

Boris Nad

Boris Nad je pisac, publicista, saradnik nedeljnika Pečat i portala Novi Standard. Autor je više knjiga i zbornika, od kojih je poslednja „Američka ideologija“ (Beograd, Pešić i sinovi, 2018).

Izvor: Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime