NA ALjASCI JE BILA POD „RAZNO“ – NjIH DVOJICA ĆE SE DOGOVORITI, ALI NEĆE NjIHOVI NAVIJAČI U BiH
- Nulti nivo povjerenja ili nepovjerenje, koje je krunisano nadglasavanjem u zajedničkoj Skupštini o referendumu protiv volje srpskog naroda, bio je početak građanskog rata na nacionalnoj osnovi
- Alijinu halku, činila je grupa islamskih fanatika koji su vjerovali da borba za reislamizaciju muslimana i islamizaciju ostalih u BiH do ostvarenja šerijatske države predstavlja uzvišen bogougodan cilj koji dopušta sva sredstva. Zakoni, moralne norme, ugovori, obećanja i bilo koje svjetovne obaveze bili su nižeg ranga u odnosu na očekivanja Alaha dž. š. i Muhmeda pejgamera da svi postanemo muslimani, Bosna dio globalne umme.
- Laganje i prevrtljivost bili su lajt verzija fetve i islamskog terorizma. Građanski rat je bio kulminacija nepovjerenja tako da pregovori nisu bili mogući bez inostranih posrednika.
- Dejtonski sporazum je maksimum koji su mogli postići, a njegova revizija uvela je BiH u novi i dugi proces nestabilnosti koja upravo sada dostiže usijanje zahvaljući unilateralnim aktivnostima Njemačke, mimo EU, UN, SAD, RF. Baš kao što je i Genšer u Mastrihtu pokrenuo ciklus ratova u SFRJ, Šmit gura BiH u drugo poluvrijeme građanskog rata
Piše: Nenad KECMANOVIĆ
ZNALO se da će se Putin i Tramp na Aljasci dogovoriti ako ništa da nastave pregovore jer to oba hoće. Njihovi sukobljeni navijači iz BiH neće. Zašto? Ne žele, ne mogu, ne daju im …?
Vratimo se na kraj ’80-ih i početak ’90-ih, odnosno na prve višestranačke izbore.
Komunističko guranje pod tepih svih po režim nepoželjnih istina o odnosima između tri konstitutivna naroda, isplivalo je na tim prvim slobodnim izborima. U brojnim predizbornim medijskim sondažama javnog mnjenja, svi su tvrdili da će glasali za komuniste ili reformiste, a onda su nacionalne stranke osvojile 80 odsto glasova. U Sarajevu, glavnom i najvećem gradu multietničkog sastava, nacionalne stranke su pobijedile i u svih deset opština pojedinačno. SDA, SDS, HDZ dobile su broj glasova proporcionalan učešću u nacionalnom sastavu republike. Govorilo se: To i nisu bili izbori nego nacionalni popis stanovništva.
Ali, zašto su ljudi velikom većinom krili svoja stvarna politička opredjeljenja, zašto su lagali? Mogli su u anketama da kažu da još nisu odlučili, da će apstinirati, da će svoj izbor povjeriti kutiji ili jednostavno odbiti anketare. Bosanski ketman?
Fenomen ketman, koji se De Gobino otkrio u orijentalnom svijetu pa se i vezivao za islamsku tradiciju, ispostavilo se, nije bio stran ni bosansko-hercegovačkim katolicima i pravoslavnima, nego opšti model političkog ponašanja u BiH.
Češko-francuski pisac i disident Česlav Miloš nam je i geografski i ideološki približio značenje ketmana prepoznajući ga u socijalizmu. Ketman se kao opšti oblik političkog ponašanja svodi na aktivno podržavanje onoga s čim se ne slaže. Za razliku od političkog konformiste, koji pasivno slijedi političke direktive i ćutke se prilagođava ili glasno potvrđuje (takojević, evetefendija), a rezerve zadržava za sebe, ketman vrlo aktivno, upadljivo i nametljivo demonstrira lojalnost domaćem ili okupatorskom režimu. Propagira, agituje, aplaudira, skandira, dok otpor zadržava „u dubini duše“, sve dok ne dođe pravi čas. Štaviše, što je taj unutrašnji otpor veći to su manifestacije lojalnosti snažnije.
No za ketman je, koliko god je moralno sporan, prvenstveno kriv sistem koji ljude tjera da skrivaju svoja politička uvjerenja, odnosno zahtjeva hrabrost da ih ispolje ukoliko su nepoželjna.
U etnički čistijim selima nije bilo tih kompleksa i oslovljavali su se kao Turci, Vlasi, Latini, a u etnički izmješanim gradovima učilo se od malena: uvijek su postojale priče koje su samo „za kod kuće“, jer nisu zgodne „za pred drugima“. I nije to čak moralo da bude ništa ružno, tek upozorenje da su drugi i drugačiji i da bi mogli pogrešno da shvate.
Hajde što su svi lagali prije izbora nego su to nastavili i kada su rezultati već bili objavljeni. Ako smo ono prvo objasnili, ovo drugo je već teže.
Primopredaja vlasti je obavljena bez otpora vladajuće kompartije, tri pobjedničke nacionalne stranke u neformalnoj predizbornoj koaliciji unaprijed su dogovorile raspodjelu funkcija. Sve je obavljeno glatko i brzo, bez revanšizma i lustracija.
Poraženi komunisti i reformisti su bili beznačajna snaga, a mnogi od njih prilazili su pobjednicima. Za transfer u nacionalne stranke bilo je dovoljno da pokažu rodni list. Dakle, više nije bilo osnova da se boje restauracije starog režima i polaganja računa za izdaju zajedništva i suživota.
Zašto su onda ipak imali potrebu da i dalje lažu da su glasali za komuniste i reformiste?
Možda je to bio stid pred samima sobom zbog ideološkog premeta preko glave ili, ne manje, moralna nelagoda pred drugonacionalnim komšijama pred kojim su se decenijama licemjerno pretvarali.
Najzad, u sljedećoj fazi, kada je demokratija već dovela BiH do ivice građanskog rata i razočaranja u novi poredak, prešlo se na racionalnije analize o tome šta to bi sa tolikim „komunistima“.
Mnogi su se uzajamno pravdali strahom da će oni drugi i treći glasati za svoje nacionalne stranke, pa će oni opet ispasti naivni. Ta zajednička samokritika predstavlja tipičan bosanski kompromis u kome se kompromituju sve tri strane, a bila je zapravo svjedočanstvo o porazno niskom kapitalu uzajamnog povjerenja čak i poslije 45 godina bratstva i jedinstva, suživota i zajedništva.
Odnos 80 na prema 20 u procentima glasova mogao bi se prevesti u odnos nepovjerenja i povjerenja, a sa tako minornim kapitalom međusobnog povjerenja nije moguće napraviti ni društvo, kamo li državu.
Sumnja i oprez imaju duboke istorijske korjene još od osmanske i austrougarske okupacije te svjetskih ratova, tokom kojih tri naroda nikada nisu bili na istoj strani. U posljednjim decenijama socijalizma manifestovali su se u trostranim procjenama da su oni drugi i treći međusobno povezaniji, jedinstveniji, solidarniji naravno na štetu ostalih. Dogovarali su se, navodno, o svemu na muslimanskim kućnim sjelima, srpskim krsnim slavama, poslije mise u katedrali, a onda dogovoreno disciplinovano sprovodili.
Vodili su se u tim prilikama, „svoji među svojima“, otvoreniji razgovori, ali nisu kovane zavjere protiv drugih i trećih. Ipak, dovoljno da generiše nove doze nepovjerenja.
Kapital povjerenja kao faktor društvene integracije spominje se još u 18. vijeku, a uzet je kao osnova procvata nevladinog sektora u savremenoj politici, koji je kasnije pervertirao u instrument spoljne manipulacije.
Autentičan socijalni kapital povjerenja koji se, zasnovan na neformlanim ličnim kontaktima (raja, ljudi iz kraja, navijači, komšiluk, lovci, penzioneri, lokalni pijanci) i spontanim umrežavanjem ljudi oko konkretnih afiniteta pored nacionalnih, vjerskih i stranačkih identita. Te ukrštene identitete kod 80 odsto Bosanaca je potisnuo jedan Izetbegović i njegova robijaška halka koji su činili unutrašnji krug moći u samoj SDA bili su u kratkom mirnodopskom intermecu između izbora i rata novi generator nacionalnog nepovjerenja.
Brojni sporazumi u koje su ulazili sa srpskom stranom, a onda se iz njih u finišu bez objašnjenja povlačili, ili ih kršili (Beogradski sporazum, Ohridski sporazum, Kutiljerov sporazum, Savjet za nacionalnu ravnopravnost), doveli su dotle da im se više nije ništa moglo vjerovati i evocirali onu staru srpsku narodnu „Niko k’o Turčin lagati ne umije!“
Mnogi muslimanski političari (Nijaz Duraković npr.) i probosanski srpski autori (Gojko Berić npr.) i njegovi katolički sabesjednici (fra Petar Anđelović, npr.) pisali su bez upotrebe pleonazama o njegovoj bezmalo patološkoj lažljivosti. Karadžić inače psihijatar, bezuspješno se raspitivao kod beogradskih orijentalista da li postoji neko objašnjenje u islamskoj kulturi.
Alijinu halku su činili Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Džemaludin Latić i dr. mladomuslimanski ilegalci, konspiratori, zavjerenici koji su i van zeničkog i fočanskog zatvora živjeli pod budnim nadzorom UDBE sa mnoštvom doušnika.
Izetbegović nije krio generalni prezir prema islamskim vjerskim službenicima od kojih su mnogi potajno radili za komunističku vlast. Kako piše Duraković, Alija nije imao povjerenje ni u koga sem u njih, svoje zatvorske drugove koji su bili provjereni držanjem na sarajevskom sudskom procesu i tokom robijanja, pogotovo nije vjerovao kaurima.
Prema njima, pravoslavnim i katolicima, te komunističkim bezbožnicima, pa i hrišćanskim partnerima u postkomunističkoj koalicionoj vlasti SDA-SDA-HDZ, primjenjivao je lažljivost i prevrtljivost kao legitiman metod političke borbe. „Prije podne mi se čini jedno, a popodne nešto drugo“.
Nultim nivoom povjerenja ili nepovjerenjem, koje je krunisano nadglasavanjem u zajedničkoj Skupštini o referendumu protiv volje srpskog naroda, bio je početak građanskog rata na nacionalnoj osnovi.
Osim toga Alijinu halku, činila je grupa islamskih fanatika koji su vjerovali da borba za reislamizaciju muslimana i islamizaciju ostalih u BiH do ostvarenja šerijatske države predstavlja uzvišen bogougodan cilj koji dopušta sva sredstva. Zakoni, moralne norme, ugovori, obećanja i bilo koje svjetovne obaveze bili su nižeg ranga u odnosu na očekivanja Alaha dž. š. i Muhmeda pejgamera da svi postanemo muslimani, Bosna dio globalne umme.
Laganje i prevrtljivost bili su lajt verzija fetve i islamskog terorizma. Građanski rat je bio kulminacija nepovjerenja tako da pregovori nisu bili mogući bez inostranih posrednika.
Dejtonski sporazum je maksimum koji su mogli postići, a njegova revizija uvela je BiH u
novi i dugi proces nestabilnosti koja upravo sada dostiže usijanje zahvaljući unilateralnim aktivnostima Njemačke, mimo EU, UN, SAD, RF.
Baš kao što je i Genšer u Mastrihtu pokrenuo ciklus ratova u SFRJ, Šmit gura BiH u drugo poluvrijeme građanskog rata.
Putin i Tramp će morati da prošire dnevni red i na Bosnu. Na Sjevernom polu je već bila pod tačkom „razno“.
