Zvuči li vam poznato ime Mile Delić? Ne? Nije ni čudo: ovde je kolektivno zaboravljanje deo folklora. I ne samo to, ono služi kao dokaz da će različita obećanja proći nezapamćena i da se tako može u nedogled.
E baš taj Mile Delić, koga se ne sećate, potpukovnik u penziji, je čovek vredan reči „građanin“. To je onaj koji je Vučiću lično poslao 5.000 dinara dobijenih od države kao jednokratnu pomoć. U zamenu za gotovo 310.000 dinara koje mu ova država duguje, a sve zbog štednje ovenčane retorikom stezanja kaiša (čitaj: smanjenja penzija). Eto, valjda ga se sećate. Ali to ništa ne znači. Niko ga nije sledio. Ili barem ne većina.
GORENJE NIJE IZGORELO
Radnici i menadžment fabrike rashladnih uređaja „Gorenje Valjevo“ postigli su dogovor o povećanju zarada za 3.000 dinara za sve radnike u proizvodnji. Oni koji ne proizvode neće imati povišice, mada su se oni ranije obezbedili i, da njih pitate, štrajka verovatno ne bi ni bilo. Ali će i jednima i drugima iznos toplog obroka biti povećan za 1.000 dinara. Nadam se da će imati dovoljno da podmire svoje želuce. Imaju za burek, pljeskavicu, jedan sladoled od 40 dinara, i možda krem bananicu, ali ne Štarkovu, već onu sa buvljaka – od pet dinara.
U čemu je problem? Problem je u tome što su radnici, dovedeni na rub egzistencije, umesto da se usprotive ovoj, u najmanju ruku, uvredljivoj pomoći, to očigledno oberučke prihvatili.
Isto je kao i kada se glasa za 1.000 dinara. Nema tu neke velike razlike. I zato nije ni trebalo štrajkovati: jer, demantovati sebe i svoje interese zarad šake dinara nije preveliko postignuće.
Nadam se samo da je žena kojoj je premijer poručio da nastavi da radi dobro. Tadašnji premijer, pardon. Današnja premijerka je priča za sebe.
A FIJAT?
Radnici Fijata, pak, prkosili su nekoliko sati duže od ovih iz Gorenja. A onda su i oni seli na rudu. Posle onoliko prozivki od strane kompletnog državnog vrha, dobro je da se nisu pokupili i kolektivno otišli u… Poljsku! Pa konkurisali tamo da rade u Fijatovoj fabrici.
Tamo barem ne bi imali Predsednika kao što je Vučić, koji je, pre odlaska u Vašington, izjavio kako štrajkovi i ponašanje radnika „udaljavaju neke druge investitore“.
Ministarstvo privrede je pozvalo radnike da prekinu štrajk, spremno da „pregovara o reorganizaciji rada“, ali ne i o povećanju plata. Zaboga, da li je neko te ljude obavestio zbog čega štrajkuju radnici? Ministar Knežević je napisao čak i autorski tekst preteće sadržine, koji bi se mogao svesti na zloslutno predviđanje: ako nastavite štrajk ode Fijat u Poljsku. Nakon toga mu je, verovato želeći da javnosti stavi do znanja kako mu nije do italijanske kompanije, izletelo da ne navija ni za koga – što se u slučaju radnika i te kako pokazalo kao istinito.
ŠTRAJK I POLITIKA
Da, dragi radnici: strani investitori (oni koji bi da dođu da vas jašu) ne vole da se bunite, iskazujete nezadovoljstvo i zahtevate ispunjavanje nekog minimuma. Oni traže ovce. Zbog toga ste, sram vas bilo, krivi zbog toga što u Kragujevac neće doći neki novi investitor. Ruku na srce – zasad je sigurno da vam neće trebati pampers, makar neka to bude razlog da se i dalje veselite.
Premijerka se dugo kolebala, fokusirana na stvaranje slike da joj je zaista stalo do radnika. Mada, nije mogla a da (uz savet Znate-Već-Koga) u intervjuu za RTS izrazi bojazan da iza štrajka „stoje politički interesi“.
Ne, gospođice Brnabić, iza štrajka stoji glad i beznađe one vrste za koju vi očigledno, (a i kako biste), ne znate. O povećanju plate na 45.000 hiljada rekla je da je to nemoguće i nefer prema ostalim radnicima. U stilu svog šefa, rekla je da je bila spremna da pregovara i do pola sata posle ponoći, ali da je povećanje u ovom trenutku nemoguće. A jarboli?! I tako, suština – spin nad spinovima: radnici su izmalipunisani i poenta štrajka je politički interes mističnih političara koji zagovaraju bunt i nezadovoljstvo.
KOLIKO SRBIJA POKLANJA „INVESTITORIMA“
U međuvremenu, iz finansijskog izveštaja Fijata za 2016. na sajtu Agencije za privredne registre se da videti da je država Fijatu u 2016. na ime subvencija poklonila (spremite se), „sitnih“ 35 miliona evra. U njih su uključeni i svi doprinosi: 320 evra mesečno za radnike, ali i mnogo veće cifre za italijanski menadžment, koje umesto Fijata – plaća država Srbija. Kako je Fijat u prošloj godini prosečno zapošljavao 2.833 radnika, ovaj poklon građana Srbije Fijatu iznosi 12.500 evra godišnje po radniku.
Znači, država Srbija Fijatu poklanja 12.500 evra godišnje, da bi Fijat zaposlio radnike i dao im neto platu 3.800 evra godišnje.
Sa druge strane, domaća privreda zapošljava radnike i plaća im platu od 390 evra mesečno, odnosno 4.600 evra godišnje, a od države dobija 0 evra za subvenciju. Pa vi razmislite.
Jedno je, posle svega, sigurno: Ivica Dačić mora pod hitno da promeni ime svoje političke organizacije iz „Socijalistička“ u „Foteljaška partija Srbije“. Zašto? Pa, zato što je u cilju održanja sopstvene guzice (da prostite), prozvao radnike da zbog njih neće doći neki novi investitori.
Stefan Petrović
www.kolumnista.com