Radost Evrope (1)

0
1135

migranti-presevo-bb-740x431-700x4081. Uvod

Posle neviđenog dugogodišnje natezanja konačno su počeli pravi pregovori o pristupanju Srbije Evropskoj uniji (EU). Prikazivanje istinskog i radosnog početka pregovora 14. 12. 2015. bilo je prenaduvano u medijima i prepuno novinarsko-snimateljskih steroida. Nigde, ama baš nigde u Srbiji, nije bilo nikakvog narodnog veselja zbog velikog istorijskog događaja i evropskog „puta bez alternative“. Nije bilo izlazaka na ulice, niti automobilskih sirena, niti nepreglednih kolona vozila i (makar plaćenih) autobusa punih presrećnog naroda koji kliče EU od radosti i zanosa, nije bilo ni zastava, ni pesme kao kad se od naroda iskreno dočekuju sportisti koju obraduju državu i narod svojim međunarodnim uspesima. Iako je premijer Srbije u više navrata tokom nekoliko dana radosno čestitao narodu početak pregovora sa EU, njegov narod je ostao potpuno ravnodušan i nem po tom pitanju. U čemu je tu Radost Evrope?[1]

Punu deceniju pišemo na stranicama Nove srpske političke misli o pogubnom izboru Srbije da pristupi sadašnjoj i ovakvoj EU. Nije to više EU iz 1985. kada je bilo mnogo istinskog optimizma. Kako vreme prolazi, situacija za Srbiju na evropskom putu postaje sve gora, ne samo zato što se od Srbije sve više traži (i to što se nije tražilo ni od jedne zemlje), već i zbog mnogo značajnije stvari. EU je bila u svom zenitu 1985-92. Zatim je nastupilo razdoblje zanesenosti, ali i ozbiljne stagnacije tokom protekle decenije, a tekuća dekada jasno dokazuje da EU gubi na svom značaju i da ide, čak, i prema svom kraju.

Ova rasprava je samo nastavak ranijih i na već obrađeno naslanjamo se u najmanjoj mogućoj meri. U ovom članku razmatramo sledeće teme: kakva EU „dočekuje“ Srbiju; obećanja o evrozoni; ulaganja iz inostranstva; Selim vezirova delokratija; pregovori ili „pregovori“ sa EU; vraćanje uklonjenih granica unutar EU; kako večno zgaziti Srbe; i na kraju, u zaključku, iznosimo predloge o koracima Srbije u budućnost.

2. Kakva EU dočekuje Srbiju?

Zagovornici pristupanja Srbije EU polaze od vrlo hrabre i neizvesne početne pretpostavke koja je da će EU da postoji u budućnost (verovatno hoće još neko vreme), ali kakvo će da bude njeno članstvo i kakva će da bude njena sadržina (ljuštura bez sadržine nešto kao Liga naroda) i kolika će da bude njena privlačnost sadašnjim članicama da ostanu u njenom članstvu i da privuče nove zemlje, ostaje veliko otvoreno i neprijatno pitanje. Spomenuti zagovornici nalaze se u neprobojnoj kapsuli iz 1985. u kojoj smatraju da EU sobom donosi isključivo boljitak i da će da postoji večno. Međutim, druga strana jednačine, tj. šta se to u stvarnosti nudi i šta čeka Srbiju u EU je priča kojom ćemo se pozabaviti u tekstu koji sledi.

Prilikom bezglavog srljanja Srbije u topli zagrljaj EU, zaboravlja se činjenica da je EU u egzistencijalnoj krizi, da evro razdvaja zemlje EU umesto da ih zbližava i da je budućnost EU neizvesna. Najviši zvaničnici EU (Martin Šulc, predsednik Evropskog parlamenta) ili Kancelar Austrije Verner Fajman ili Žan Aselborn (Ministar za inostrane posleove Luksemburga sa najdužim stažom među kolegama u EU) upozoravaju o mogućem (tihom) raspadu EU.[2]

Nisu nam poznate savremene studije koje govore o sjajnoj budućnosti i procvatu EU u predstojećih desetak godina, ali zato postoje akademske studije i medijske rasprave koje upozoravaju na njeno urušavanje.[3] I novinarski članci, čak i u Srbiji upozoravaju na navedeno, „Rojters: godina na izmaku kao iz pakla za EU, sledeća još gora?“[4] Da li se ministri kao što su to Zorana Mihajlović i Jadranka Joksimović obaveštavaju o tome šta se događa u EU? Mihajlovićeva se svojom izjavom o olako obećanoj brzini pristupanja EU „Srbija će do 2020. biti deo Evropske unije“[5] stavila u isti koš sa Zoranom Živkovićem, Božidarom Đelićem i Borisom Tadićem koji su bez pokrića olako licitirali o relativno hitrom pristupanju Srbije u EU.[6] Proširenje EU, pogotovo pristupanje Srbije EU, nije nikakav prioritet za EU. To je jasno i glasno rečeno u više navrata od strane predsednika Evropske komisije Žan Klod Junkera.[7] Prioritet im je da održe i spasu EU bar kakva ona sada jeste.

Noam Čomski, jedan od navećih živih intelektualaca na svetu, skrenuo je pažnju na deset strategija za manipulaciju javnim mnjenjem.[8] Te strategije se primenjuju u Srbiji kako be se narod zabunio i kako bi se poluneopaženo provuklo nastavljanje gutanja „živih žaba“ na nepovratnom putu pristupanja Srbije EU.

Tanja Mišković, šef Kancelarije Vlade Srbije za pregovore sa EU, izjavila je da „Proces pregovaranja s EU neće doneti veće plate, to ne možemo da garantujemo, ali će svakog dana menjati ono u čemu živimo.“[9] To je dobro rečeno i upozoreno unapred. Taj boljitak i cenu koja je za njega plaćena vide i Grci, Španci i drugi u EU. Jug EU već godinama bruji od protesta i paljevina. Ali ako je tako, teško da bi narod i glasači u Srbiji sve tanjeg novčanika pristali na takav razvoj događaja.

Pred očima im je otimanje Kosova i Metohije, ucene, poskupljenja, nezaposlenost, rastakanje EU, bodljikave žice na granici, ekonomska katastrofa koju je prouzrokovalja evrozona (svugde osim u Nemačkoj), a recimo, u Italiji je bruto nacionalni dohodak po stanovniku bio €25.300 u 2014. što je niže od dohotka od €26.400 koji je bio 1999.[10] Istovremeno, otkad je pristupila evrozoni, Italija nije imala realni rast privrede, a u prethodnom razdoblju privredni rast je bio na evropskom proseku.[11] Miškovićeva nije rekla da li će cene i porezi da se povećaju zbog obaveznog sprovođenja tehničkih standarda koji vladaju u EU. Pa izgleda da se sprema sprovođenje poslovice koja kaže da magarci neće jesti više šargarepe, ali će im zato uši više porasti. Počinje priprema Srbije „na sitno“ u smislu „pa rekli smo vam to unapred“. To je tačka 3 manipulacije koju je jasno obnarodovao Čomski.

Nekontrolisani priliv izbeglica sa Bliskog istoka i iz Afrike srušio je de fakto jedan od osnova integracije u EU – Šengenski sporazum. Nefunkcionalna evrozona je u teškoj egzistencionalnoj krizi. To su dva projekta EU koji se smatraju među najvažnijim za integraciju u EU i ona su snažno uzdrmana i duboko nagrižena iznutra. Evropske domine padaju jedna za drugom. Najopasnija stvar za održivu integraciju u Evropi je ta što je ogroman broj Evropljana izgubio poverenje u EU. Već godinama zemlje EU ne mogu da se slože ni oko čega (priznanje nezavisnosti Kosova i Metohije, genetski modifikovana hrana, energetska politika, izbeglice, evro, fiskalna unija, odnosi sa Rusijom, britanski referendum o napuštanju EU,…) što je oličenje puta ka smanjenom značaju i umanjenom uticaju EU. Pitanje je da li će EU i da postoji posle britanskog referenduma o napuštanju EU i izbora u Francuskoj 2017? EU se verovatno neće urušiti relativno brzo kao kula od karata kao što je to bio Sovjetski Savez, Jugoslavija ili Rimsko carstvo, već lako može da doživi sudbinu Svetog rimskog carstva (962–1806) koje je bilo krcato raznim „sporazumima, ceremonijama i institucijama, ali je sve više bilo ispražnjeno i pokradeno stvarnog značaja“.[12] Osnovni cilj EU u godinama pred nama je da se sama održi, a ne da se proširuje. Da li uopšte vredi pristupati takvoj organizaciji i platiti gorku i nepovratnu cenu?

Da Vas podsetimo:  Bolna ispovest majke heroje sa Košara

Šta se nudi Srbiji zauzvrat? Ako je sudeći po iskustvima svih zemalja istoka koje su pristupile EU, ono što se nudi je vrtoglav porast zaduženosti inostranstvu i dužničko ropstvo. Bez obzira na izvestan ekonomski boljitak i transfer fondova u Poljsku posle pristupanja EU, dug inostranstvu ove zemlje je vrtoglavo povećan sa €84 mlrd u 2003. na €202 mlrd u 2014.[13] To je cena koju Poljska plaća. Ni ostale zemlje Istoka nisu prošle ništa bolje u EU. EU nije više kesa bez dna i mirisni ružičnjak u kojem je sve blistavo. U stvari, niko više nije srećan i zadovoljan u EU osim briselske birokratije i zasada još uvek Nemačke.

Pobornici pristupanja Srbije EU često ponavljaju da Srbija nema drugog izbora i mora da pristupi EU. Kažu, zatim, da Srbija nije Švajcarska ili Norveška ili Island i da mora u EU. Takva argumentacija nalazi se na truloj dasci bar zbog dva razloga. Prvo, ako nema izbora i nešto mora da se učini, tada se političari oslobađaju svoje odgovornosti za loše poteze: „Morali smo!“

Sonja Liht, direktor fonda za političku izuzetnost, zalaže se za to da nema plana B za Srbiju izvan EU.[14] To je jedan od izdanaka ranijeg iskrivljenog sistema vrednosti i mišljenja da „nema alternative“. Takvi pojedinci, nevladine organizacije i njima slični guraju u javnost uska i apsolutistička viđenja stvarnosti i zastupaju određene interese. Amerikanci savršeno kažu: „Pratite tok novca i sve će vam biti jasno!“. Kada saznate ko ih finansira, sve postaje razumljivo.

Takva argumentacija i politika nasleđena je iz ranijeg sistema u kojem nije bilo izbora: mora da se ide samo jednim putem za zvezdom vodiljom (crvenom, žutom,…) i tačka. Drugo, uvek postoji izbor: uraditi nešto ili ne. To je težak izbor ali on uvek postoji. Ako kažu da izbora nema, političari sebe oslobađaju odgovornosti i prebacuju je na drugog. To je loša, neodgovorna i pogubna politika.

Koliko ima klopki, priča o jednom, a delanja o potpuno drugom na beskrajnom putu u EU jasno pokazuje dvoličnost EU u pogledu Srbije i gasovoda iz Rusije. Sa jedne strane zvaničnici EU bili su javno naklonjeni Srbiji i „Južnom toku“. U isto vreme, zvaničnici EU nudili su Rusima iza leđa Srbije da izgrade gasovod „Istočni tok“ koji bi zaobišao Srbiju. Ministar za inostrane poslove, Ivica Dačić, je naglasio „da takvo licemerje od funkcionera u Briselu nije mogao ni da zamisli, jer su oni bili glavni koji su učinili sve da propadne projekat Južni tok.“[15] Južni tok je godinama bio slavljen u Srbiji kao ogroman projekat koji bi ne samo obezbedio siguran dotok gasa, već i projekat koji bi donosio značajna sredstva zbog protoka gasa u druge zemlje. Toliko o tome kako u stvarnosti EU vidi Srbiju i kako i koliko računa na Srbiju u dugom roku.

Posle briselskih oda Srbiji, još jedan od brojnih noževa u leđa Srbije je i nacrt sporazuma po kojem Srbija treba da preda vlastima Kosova u Prištini hidroelektranu Gazivode i još mnoge druge zamke koje vode Kosovo ka punom članstvu u UN.[16]

Zajednička spoljna politika (ZSP) EU jedna je od obaveza u EU. Da li ona uopšte postoji? Koji su njeni dosadašni uspesi? Da li je to uvođenje demokratije u Libiji, Siriji, Iraku, Ukrajini, …? Zemlje članice EU ne mogu da se slože oko mnogih bitnih pitanja povezanih sa ZSP. Najuočljiviji primeri su (ne)priznavanje nezavisnosti Kosova i Metohije; vojni napad na Libiju, Irak, Siriju; gasovodi; a pogotovo odnos prema Rusiji;… Na primer, lideri EU odlučili su da bojkotuju proslavu godišnjice pobede nad nacizmom 9.5.2015. u Moskvi, ali se češki predsednik Miloš Zeman oglušio na tu odluku i otišao u Moskvu.

Miroslav Lazanski je u svom uvodniku u Politici jezgrovito opisao političko čerečenje Srbije u pogledu ZSP EU. Lazanski kaže:

„Dakle, da li ambasadori zaista misle da su građani Srbije nedotupavni? Da ne razumeju o čemu se radi? Pa nam ekselencija Denis Kif poručuje kako zna da je premijer Vučić u Moskvi s ministrima, zna da Srbija s Rusijom ima posebne veze, ali „vi ste na putu pristupanja EU, a to znači i uskljađivanje spoljne politike sa EU“. Pa onda da uvedemo sankcije Rusiji? To kaže ambasador države, koja od formiranja Evropske unije još nije uskladila svoj monetarni sistem s EU, niti će ga usklađivati, i nije u sistemu Šengena, niti će ulaziti. I koja će sledeće godine imati referendum o opstanku, ili izlasku iz EU.“[17]

Jako je teško pronaći u štampi i medijima u zemljama EU već godinama članak ili reportažu koja govori o budućem boljitku, napretku i procvatu EU. Naprotiv, sve je češće pronaći raspravu koja govori o njenom raspadu.[18] Ako mogući izlazak Britanije iz EU bude uspešan po tu zemlju, takav odlazak iz EU može lako da postane zarazan iz za druge zemlje članice.

3. Obećanja o evrozoni

Monetarna integracija je oblast u kojoj se ogleda istinska ekonomska integracija. Evrozona je trebalo da bude kruna projekta integracije u Evropi. Iako je evrozona najznačajniji uspeh u istioriji EU, ona je istovremeno i najslabija karika integracije koja ozbiljno preti da se sruši. Evrozona je stvorena u Mastrihtu 1992, a oživela je 1999. Građanima je obećano da će evro:

· biti glorifikovana verzija nemačke marke,

· biti stabilan,

· da finansijski obazrive zemlje neće spasavati rasipne,

· da će evro doneti stalni ekonomski rast i napredak svima i

· da nemački poreski obveznici neće platiti račun za sve navedeno.

Da li su ta obećanja ispoštovana? Ono što narod u evrozoni vidi i oseća su fijasko bankarskog sistema (2007-09), teška kriza evrozone (od 2011), nikakav ili beživotan privredni rast, hronična nezaposlenost (pogotovo mladih), neizvesnost, stezanje kajša i bolno stanjivanje novčanika. Od obećanja da će evro biti za blagostanje snažan i ugledan kao BMW, ispostavilo se da je evro u klasi sa polovnim Fijatom.

Grafik 1 prikazuje kretanje indeksa industrijske proizvodnje u Nemačkoj, Francuskoj i Italiji u razdoblju 1980-2015. Odmah jasno upada u oči da je indeks proizvodnje u ove tri najznačajnije zemlje evrozone bio u određenom skladu do početka evrozone. Od uvođenja evra, suprotno svim očekivanjima i obećanjima taj sklad je potpuno narušen i jaz ekonomski između ove tri zemlje se povećava. To uopšte nije dobar znak za sjajnu budućnost evrozone.

Žan Klod Junker ustoličen je za predsednika Evropske komisije na osnovu „burazerskog“ dogovora najviših zvaničnika država EU i potvrđen na tom mestu od Evropskog parlamenta. Dakle, on nije izabran na referendumu i ima plitak demokratski koren na svom položaju. Junker je zapretio Grcima 12.12.2014. da ih „čekaju veliki problemi ako glasaju pogrešno“. Umesto argumenata o boljitku, koriste se argumenti pretnje. Na sledećem referendumu o planu Trojke (Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka i Evropska komisija) za „finansijski spas“ države, Grci su rekli jasno NE 5.7.2015. Junker je nazvao taj referendum „nerazumnim cirkusom“.[19] Martin Šulc, Predsednik Evropskog parlamenta nazvao je referendum „problemom“.[20] Bez obzira na jasnu volju naroda, grčka vlast je suprotno toj volji prihvatila plan samo nedelju dana kasnije.

Da Vas podsetimo:  Milion dolara od Glavčića za novu bolnicu

Prisilnim i drakonskim merama štednje trebalo je prisiliti Grčku da klekne i prihvati nezapamćeni ekonomsko-politički pritisak i poniženja. Da se postupilo drugačije, tj. da su se pružili ustupci Grčkoj, pobuna naroda u Španiji, Italiji i drugde proširila bi se širom evrozone i postala bi nezadrživa. „Neće biti lako zanemariti demokratski mandat grčkog naroda. Takav postupak bi poslao snažnu poruku ostalima u Evropi da EU ne može da prihvati demokratski proces. … Nije jasno da li EU može da preživi pokazujući takav prezir prema osnovnim evropskim principima kao što su to demokratija i društvena pravda.“[21]

Ako neizabrani inostrani političari kroje nacionalnu kapu Grcima, zbog čega da Grci uopšte izlaze na demokratski referendum i biraju po svom nahođenju? Ako narod ne može da se izjasni o državnim prihodima i rashodima, o čemu onda može? Šta će im demokratija? Institucija demokratije kao što je to referendum nije društveno-politička tehnologija uz pomoć koje se rešavaju problemi u EU. Ovo treba da imaju u vidu i snishodljivi političari u Srbiji. Bune se protiv briselskih fermana, pa ih na kraju prihvate! Da li pristupanje EU znači odustajanje od demokratije? U ovome bi se dobro snasšle brojne metastaze ranijih sistema iščašenih vrednosti i njihovi sadašnji izdanci koji i dalje žare i pale po Srbiji i nalaze se na upravljačkim i diplomatskim pozicijama po naslednom pravu, a bez obzira na tanak i lažni spoljašnji demokratski plašt kojim su ogrnuti.

Ulaganja iz inostranstva

Srbija je zemlja koja je u hroničnoj ekonomskoj krizi kojoj se ne nazire kraj. Domaća akumulacija i investicije su beživotne i ulaganja iz inostranstva su dobrodošla. Ekonomska nauka već decenijama pruža savete o tome kako privući i zadržati inostrane ulagače. Osnovni i potvrđeni saveti su da treba imati rastuće domaće tržište (ekonomska ekspanzija) i obrazovanu, iskusnu, produktivnu, a pogotovo kreativnu radnu snagu. To je osnova. Razne subvencije stranim ulagačima ne nalaze se na spisku saveta uglednih studija, a člansvo u nekom vojnom savezu kao podsticaj za strana ulaganja ne nalazi se ni u jednoj studiji od značaja.[22] Pristupanje organizaciji kao što je to NATO, kako predlaže Boris Tadić,[23] zbog stranih investicija izgleda potpuno smešno. Nema više integrisane „države“ u NATO od Kosova. NATO tamo obezbeđuje potpunu bezbednost. I kakva je situacija sa stranim ulaganjima? Tadićeva struka je srednjoškolska psihologija i bolje je da se njome bavi.

Dolazak nemačkog „Tenisa“ u Srbiju (april 2015), jednog od najvećih proizvođača mesa u Evropi, jeste ohrabrujuća činjenica. Tako ozbiljna firma ulaže u inostranstvo samo ako ima dugoročni pozitivni finansijski efekat. Cilj je izvoz mesa u Rusiju, a na osnovu sporazuma o slobodnoj trgovoni između Rusije i Srbije. Ova, kao i druge firme koje ulažu u Srbiju, imaju ozbiljne namere za izvoz na rusko tržište. U slučaju da Srbija pristupi EU, a pre toga obavezno prekine ugovor o slobodnoj trgovoni sa Rusijom i uskladi svoju trgovinu sa trgovinskom politikom EU, od bescarinskog izvoza nema ništa. Dakle, ako „Tenis“ i drugi ulažu u proizvodnju u Srbiji, a nameravaju da izvoze u Rusiju, takvi ulagači moraju da budu dobro i uverljivo obavešteni o budućoj trgovinskoj politici Srbije. Pošto se ovde radi o firmama iz EU, takvi ulagači su dobro obavešteni i od svojih vlasti o dugoročnim izgledima za Srbiju. To znači da u dužem roku nema nade da će Srbija pristupiti EU i da će sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom još dugo ostati na snazi.

Zanimljivo je da Bojan Pajtić i Nenad Čanak sada vode kampanju protiv ustupanja ili prodaje zaparložene državne zemlje strancima na ograničeno vreme (do 30 godina), a pod upravom Demokratske stranke i njenih partnera Srbija je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU u kojem je napravila pogubnu štetu za Srbiju. NIN je napisao:

Srbija se SSP-om obavezala da će najkasnije četiri godine od njegove ratifikacije (septembra 2017) iz propisa izbrisati diskriminatorsku odredbu po kojoj strani državljani ne mogu biti vlasnici poljoprivrednog zemljišta. Da li zato što nisu imali izbora ili zato što ga nisu ni zahtevali, tek srpski pregovarači su, suprotno većini novijih članica EU, pristali na tako kratak prelazni period, koji je za većinu zemalja sedam godina. I to od punopravnog članstva. Poljska je izdejstvovala 12, a Hrvatska i posle 2020. ima pravo da zabranu produži za još tri godine. … U Slovačkoj, pak, da bi neko kupio zemlju mora imati prebivalište u toj zemlji bar 10 prethodnih godina i najmanje tri godine mora biti poljoprivrednik. [24]

Vlast Borisa Tadića je napravila neoprostivu štetu potpisujući tako loš SSP za Srbiju sa EU. Došlo je i do velikog uvoza mleka, krompira,… čiju proizvodnju EU subvencioniše i što remeti i guši poljoprivrednu proizvodnju u Srbiji, a zemlju stavlja u poziciju određene zavisnosti u pogledu hrane.

Selim vezirova demokratija

Evropska integracija posle Drugog svetskog rata bila je i ostala proces koji sprovodi elita i iz kojeg su široke narodne mase uglavnom bile potpuno isključene. Žan Mone, jedan od tvoraca evropske integracije, napisao je u pismu prijatelju 30.4.1952. sledeće:

„Evropske nacije treba da se vode prema super-državi, a bez da njihovi narodi shvate šta se to dešava. Ovo može da se postigne nizom sledstvenih koraka koji su prikriveni ekonomskom svrhom, ali koji će na kraju nepovratno da vode ka federaciji“[25]

Isključivanje naroda iz bitnih pitanja, važnih za nacionalni interes se nastavlja.

„Dragan Šutanovac je istakao da `za razliku od ostalih koji su za ili protiv, lično nemam problem da li ćemo biti u EU ili ne, već je bitno da težimo evropskim standardima.` Takođe je izneo stav da nema smisla glasati na referendumu o ulasku u pakt, jer će narod sigurno glasati negativno na skoro svakom referendumu. Poredio je današnju situaciju sa Vukom Karadžićem, uz komentar da bi Srbi sigurno na referendumu odbili reformu pisma i tako ostali bez današnje ćirilice, što je dokaz da se narod ne može pitati, već izbor treba prepustiti političkoj eliti.“[26]

Ove Šutanovčeve reči su vrhunac neznanja političke demokratije, nadmenosti, nipodaštavanja i podcenjivanja volje i želje demokratskog izbora naroda. U doba Vuka Karadžića (1787-1864) nije bilo savremene institucije narodnog referenduma, pa nema smisla porediti te dve situacije. Ili se Šutanovac zalaže na vraćanje u XIX vek i takvu vrstu demokratije? Kada bi narod glasao po pitanju značenja reči pašnjak ili livada, tada bi izglasao da je to zelena travnata površina po kojoj mirno pasu ovce. Prema Šutanovcu, reč livada bi verovatno značila palatu. Samo ne znamo ko je tu ovca? Dok je narod na izborima glasao za Demokratsku stranku i njena stremljenja, tada mu je narod bio „dobar“, a kada to narod više ne čini, tada treba narodnu volju zanemariti. Takvim svojim stavom poslanik Šutanovac otvoreno nipodaštava narod na način koji pomalo liči na reči Selim vezira koji u Gorskom vijencu kaže u pismu vladiki

Da Vas podsetimo:  Vučić najavio povećanje minimalca na 400 evra što je nedovoljno za pristojan život

„…i da raji uzdu popritegnem,

e je raja ka ostala marva…

Pučina je stoka jedna grdna –

dobre duše, kad joj rebra puču…“[27]

… i treba raditi po svome, a ne po volji i izboru naroda! Ćuti, rajo, i plaćaj harač, nije tvoje da misliš (a neka ti „rebra puču“). Slično Šutanovcu koji je u opoziciji, Jadranka Joksimović, ministar za evropske integracije, izjavljuje da Srbiji ne treba široka javna debata o poglavlju 35.[28] Divan je ovakav demokratski put i budućnost Srbije.

Postoje elitna, ugledna mesta u svakom društvu. Ona su, recimo, ministar, ambasador, gradonačelnik, poslanik i sl. Narod u demokratiji na ta mesta postavlja one koji treba da najbolje izražavaju, tumače i sprovode volju naroda. Takva elitna mesta postoje u Srbiji, ali da li njih nastanjuje elita ili Selim-vezir „elita“, to je veliko pitanje za ozbiljnu raspravu i akciju na izborima i drugde. Ako neki predlog elite ili Selim-vezir „elite“ narod ne prihvati, tada je potpuna greška u eliti, a ne u narodu. Dakle, predlog nema osnova u argumentima koje narod prihvata i koji su ubedljivi, a predlagač nema umeća da objasni narodu predlog na razumljiv način. Znači izneti predlog lako može da bude nerazgovetan i nerazuman, a po volji naroda u demokratiji neprihvatljiv. Da li u takvoj situaciji treba „vaskrsnuti“ u XXI veku političku tehnologiju Selim vezira? Ili su oni koji se nalaze na elitinim mestima u društvu (samoproglašena elita) pomalo oboleli od „stokholmskog sindroma“ pa se poistovoćuju i slažu sa inostranim mučiteljem.

Ništa bolja situacija nije ni u sadašnjoj EU. Italija, demokratska i „stara“ zemlja članica EU imala je tri premijera posle Silvija Berluskonija (premijer 2008-11).[29] Nijedan od od te trojice nije izabran na redovnim izborima, već su postavljeni na premijersko mesto na „poseban“ način bez narodnih izbora. Slučaj Marija Montija je posebno zanimljiv. Monti nije bio narodni predstavnik u parlamentu, niko za njega u narodu nije glasao, ali je kroz pravno-političku alhemiju postavljen za premijera. Selim vezira više nema. Savremena politika je dobila demokratske oblande, ali je zato Selim-vezirov duh i dalje prisutan i živahan.

Arogantna elita EU, tj. briselski i drugi visoki zvaničnici preziru svoj narod. Jasan primer takvog prezira od naroda odrođene elite je izjava Sesilije Malstrom, komesara EU za trgovinu, koja je izjavila povodom masovnog javnog protivljenja sporazumu EU o slobodnoj trgovoni sa Sjedinjenim Državama: „Ja ne uzimam svoj mandat od evropskog naroda.“[30] Ako ne uzima ili prima mandat (ovlašćenje) od evropskog naroda, od koga ga ima? Kome polaže (demokratske?) račune? Slično ovome, potpredsednik Evropske komisije i bivši premijer Finske Jurki Katainen rekao je da „mi ne menjamo politike u zavisnosti od izbora.“[31] Drugim rečima, građani mogu da glasaju za koga god požele, ali politike ostaju iste. Ako je to tako, čemu onda izbori? Da li se Evropa nalazi u postdemokratskom stadijumu razvoja društva?

Volfgang Minhau (Fajnenšel tajms) piše da je celog svog odraslog života bio zagovornik monetarne unije „ali sve je teže braniti uniju koja se ponaša na ovakav način. Uvek sam osećao da je evroskepticizam neracionalan instinkt. Ali danas postoje savršeno racionalni razlozi za protivljenje članstvu i evrozoni i EU.“[32]

Miroslav N. Jovanović

Autor je redovni član Matice srpske u Novom Sadu

NSPM

_________________

[1] http://www.joyofeurope.rs/ (pristup 24.12.2015)

[2] B92, ‘Fajman upozorava: EU se tiho raspada’, 25.10.2015.

P. Teffer, ‘False nationalism can lead to war in Europe’, EUobserver, 9.11.2015.

[3] P. Minford (2015). Should Britain Leave the EU? Cheltenham: Edward Elgar.

M. Jovanović (2013). ‘Was European integration nice while it lasted?’, Journal of Economic Integration, str. 1-36. http://ssrn.com/abstract=2224190

[4] ‘Rojters: godina na izmaku kao iz pakla za EU, sledeća još gora?’, Politika, 21.12.2015.

[5] ‘Mihajlović: Srbija će do 2020. biti deo Evropske unije’, Politika, 21.12.2015.

[6] Živković je 2003. obećao punopravno članstvo do 2007, a Boris Tadić je 2008. obećao pristupanje 2013. (‘Dugo čekanje na Evropu’, Politika, 1.12.2015).

[7] H. von Homeyer, ‘Don’t leave Serbia to Russia and China’, EUobserver, 27.3.2015.

[8] Noam Chomsky – “10 strategies of manipulation” by the media,

http://noam-chomsky.tumblr.com/post/13867896307/noam-chomsky-10-strategies-of-manipulation-by

-10-strategies-of-manipulation-by (pristup 24.12.2015).

[9] B92, ‘Put ka EU ne za plate, za promene’, 25.3.2015.

[10] http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=

1&language=en&pcode=tsdec100&plugin=1 (pristup 24.12.2015).

[11] W. Munchau, ‘Europe will stumble before it learns to stand tall’ Financial Times, 7.12.2015.

[12] T. Garton Ash, ‘Fading memories of brutal history that created Europe’, Financial Times, 19.12.2015.

[13] http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=

1&pcode=teina225&language=en (pristup 24.12.2015)

[14] M. Kovačević, ‘Liht: Nema plana B za Srbiju izvan Evropske unije’, Dnevnik 27.12.2016.

[15] ‘Dačić: EU nudila Rusiji da gasovod zaobiđe Srbiju’, Politika, 18.6.2015.

[16] B. Jelovac, ‘Nož u leđa iz EU’, Blic, 10.10.2015.

[17] M. Lazanski, ‘Skela’, Politika 28.10.2015.

[18]L. McKinstry, ‘How the EU could collapse in 2016’, The Telegraph, 28.12.2015.

[19] M. Holehouse, ‘’I do not understand Greek referendum circus’, The Telegraph, 7.7.2015.

[20] M. Holehouse, ‘’I do not understand Greek referendum circus’, The Telegraph, 7.7.2015.

[21] B. Waterfield, ‘EU will threaten Syriza with the collapse of Greek banks and the prospect of going bust unless Alexis Tsipras signs up to existing austerity measures’, The Telegraph, 26.1.2015.

[22] M. Jovanović, ‘Subvencije za radna mesta: I posle Dinkića – Dinkić’, NIN, 1.10.2015.

[23] ‘Tadić: Srbija mora u NATO zbog stranih investicija!’, Pravda, 1.4.2015.

[24] P. Đaković, ‘Čiji će biti naši hektari’, NIN, 9.4.2015.

[25] http://www.rense.com/general87/nationstates.htm (pristup 24.12.2015)

http://www.newworldencyclopedia.org/entry/Jean_Monnet#cite_ref-4(pristup 24.12.2015)

[26] http://www.nspm.rs/hronika/debata-na-fakultetu-politickih-nauka-eu-ili-rusija.html

(pristup 24.12.2015)

[27] https://drive.google.com/file/d/0B6u-a8S_

7dBVSDBaSWlCSjF6QUE/edit?pli=1

strana 48 (pristup 24.12.2015)

[28] D. Milinković, ‘Joksimović: Ne treba nam široka debata o poglavlju 35’, Novosti, 26.12.2015.

[29] Mario Monti (2011-13), Enriko Leta (2013-14) i Mateo Renci (2014- ).

[30] J. Hilary, ‘I didn’t think TTIP could get any scarier, but then I spoke to the EU official in charge of it’, The Independent, 12.10.2015.

[31] I. Traynor, ‘European disunion: Tsipras, Merkel and the conflict at the heart of the EU’, The Guardian, 3.2. 2015.

[32] W. Münchau, ‘By playing it safe now, Europe puts its future at risk’, Financial Times, 2.3.2015.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime