Rat EU protiv porodice!

Piše: Teodor Ruzvelt Malok

Francuski predsjednik Emanuel Makron nema djece. Njemačka kancelarka Angela Merkel nema djece. Doskorašnja britanska premijerka Tereza Mej nema djece. Italijanski premijer Paolo Đentiloni nema djece. Holandski premijer Mark Rute nema djece.

Spisak se nastavlja. Predsjednica vlade Švedske Stefan Leven nema djece. Predsjednica vlade Luksemburga Gzavije Betel nema djece. Predsjednica vlade Srbije Ane Brnabić nema djece. Predsjednik vlade Škotske Nikola Stardžon – nema djece.

Ako mislite da je tu kraj spiska, prevarili ste se. Djece nemaju ni letonski predsjednik Rajmonds Vejonis, litvanska predsjednica Dalja Gribauskajte, kao ni rumunski predsjednik Klaus Verner Johanis. Ni Žan Klod Junker, predsjednik Evropske komisije nema djece.

Recimo to bez uvijanja; dramatično nesrazmjeran broj ljudi koji donosi ozbiljne odluke o budućnosti Evrope ne moraju da brinu kako će te odluke uticati na djecu ili unuke o čijoj budućnosti bi trebalo da brinu. Oni nisu dio neke porodice, ali je njihova pažnja potpuno usmjerana ka osnovnoj i sveobuhvatnoj zajednici kojoj duguju sve – Državi.

Demografija je prilično problematična; stopa nataliteta autohtonih Evropljana iznosi od 0,2 do 1,1. Evropljani se ne obnavljaju, i ako se nastavi ovakav trend – prijeti im nestanak. Brojevi postaju posebno uznemirujući kada uzmemo u obzir i starost stanovništva, nisku stopu nataliteta, ali i nemogućnost da se podmiruju skupi životni stilovi; šta će biti sa Evropom? Zašto je mrtva ili umire porodica u Evropi i na Zapadu?

U zapadnom svijetu, tradicionalna porodica nastavlja da se urušava – svako ko se poziva na tradiciju biva ismejan i marginalizovan, dok odbacujemo svaku nadu rezignirani budućnošću bez porodica ili vrijednosti koje one reprezentuju.

Zauzimanje za porodicu nema gotovo nikakvog odjeka, i onaj koji to čini u najboljem slučaju izgleda kao nostalgičar, u najgorem kao retrogradan i anahron. Da li se radi, ipak, o nečem ozbiljnijem? Da, propast porodice podriva same civilizacijske temelje.

Zašto su današnja zapadna politička kultura neprijateljski nastrojeni prema porodici? Kriza porodice nije samo rezultat promenjenih seksualnih obrazaca ili feminističke ideologije, premda su joj doprinijeli. Ona ima svoje dublje korijene. Porodica je izgubila svoj društveni značaj zato što je postala prijetnja Državi!

Kao preteča i bazična životna zajednica ona prethodi državi i uvijek je držala u ravnoteži sopstvene interese. Ali, u poslednjih pedeset godina „država blagostanja“ je učinila sve što je u njenoj moći da je razbije. Razdvajajući porodice, ohrabrujući razvode brakova, podržavajući abortuse, zajednice bez oca, izgrađujući zavisnost od države, država nije samo nemo posmatrala krah porodičnih struktura, već je bila aktivan i primaran uzrok tom teškom položaju.

Kao što je to neko mudro primijetio – „Država je postala gospodar porodice, za posledicu imamo da je porodica postala rob i sluga Države“.

Sa svakom novom generacijom, svedoci smo nastavka obesmišljavanje porodice. Atomizovana i akulturizovana, porodica više nije prepoznatljiva, čak i tamo gde još uvek postoji. Na delu je i potpuna politizacija buntovničkih pobuda, posebno u Evropi. Sami narodi više nisu zajednica mnogobrojnih porodica, već deo centralizovanog Vavilona znanog kao Brisel, nad-države nad državama.

Česterton je jednom primijetio da je porodica kontrolor državne moći i da njeno slabljenje dovodi do gubitka slobode. Holandski anti-revolucionarni premijer Abraham Kujper (koji je i sam imao brojnu porodicu) na prelomu prošlog vijeka je to nazvao „sfere suvereniteta“ i video je sve delove društvenog organizma-porodicu, ekonomiju, školstvo, zajednicu i državu u ravnoteži moći – pod suverenim Bogom, svakog u svom domenu.

U našem dobu, religija je relativizovana i svedena na privatnu sferu, čak i ako se još uvek praktikuje u Evropi. Tzv. birokratske elite ili „eksperti“ pri vladama ili u obrazovanju (novi prvosveštenici) određuju sve politike – uključujući i one koje tiče porodice. Kao posledica takvog delovanja – porodica je žrtva tog kulturnog rata.

Porodice nisu samo napadnute već su sistematski iskorenjivane. Još jednom se osvrnite na neumoljive brojeve. Prije nekoliko decenija, sociolozi Piter i Brigita Berger su napisali „Rat protiv porodice“. Tada su izražavali sumnju da su „profesionalci koji nameću rešenja, u stvari, i sami deo problema“. Drugim rečima, ako zanemarimo posredničku strukturu porodice – ubili smo dijete.

I, zaista, buržoaska porodica je, izmeću svega ostalog, i rasadnik stavova (usuđujemo se da kažemo i vrlina) – individualizma, privatnosti, preduzetništva, ekonomičnosti, discipline i pristojnosti, koji su i sinonimi za zapadnjačke vrijednosti i modernizaciju. Kako obnoviti kulturu u suočavanju sa takvim otvorenim neprijateljstvom? Rađanjem.

Voljeti život znači ostvarivati i umnožavati darove koje nam on pruža. Mjesto gdje se to dešava je porodica. Još je Aristotel mislio da porodica predstavlja prirodu u svojoj najčistijoj manifestaciji; „Porodica je bazična ćelija ljudske zajednice, prvobitna veza ljudskih bića“.

Evropa danas treba da se okrene od zlatnog idola etatizma (vjerovanja da država treba da upravlja ekonomskom i socijalnom politikom) koji ubija porodicu i prigrli mudri set normi, sastavni dio sopstvenog istorijskog iskustva, kako bi njeni lideri ponovo isticali vrijednosti porodičnog života, prije nego što bude prekasno i zauvek nestanu.

Amerika, iako pod udarom istih procesa, nije potpuno podlegla. Doduše, stopa rađanja je najniža u njenoj istoriji sa samo 59 rođenih na 1000 žena. Ali, tamo gde je Evropa zadavljena, Amerika je tek skrenula na pogrešan put i ne treba da je sledi u tom pravcu.

Čini se da reprodukcija nije više popularna; ljudi odlažu zasnivanje porodice ili se odriču potomstva kako bi se ostvarili u svojim karijerama, procenjujući rastuće troškove odgajanja djece. Neki su nesigurni u budućnost, drugi više vejruju u planetu i njen razvoj nego u ljudsku vrstu. Nestaje odgovornost za podizanje djece i izgradnju dugotrajnih međugeneracijskih porodičnih stabala budući da je sve manje i manje učesnika u tom zadatku.

Politički ekonomista iz 16. vijeka Žan Bodin tvrdio je da su ljudi jedino bogatstvo. Sama logika nameće da bi narodi opstali, evropski posebno, uostalom i sama civilizacija, moraju brojčano ojačati. Bez porodica, ontološki i fizički – ut cedant in nihilum.

(Teodor Ruzvelt Malok je američki naučnik, diplomata i strateg, autor memoara „DAVOS, ASPEN & YALE: My Life Behind the Elite Curtain as a Global Sherpa“)

Izvor: breitbart.com Prevod: Bojan Tomić

(tekst je nastao u okviru projekta „Humanizam u 21. vijeku“, iz kojeg ćemo objaviti i druge radove)