RAT U TUĐEM DVORIŠTU – GEOPOLITIČKE SILNICE NAD UKRAJINOM

0
200
slika: http://voronezh-news.net/society/2022/02/15/235230.html

Ukrajinska kriza, je ime za nešto sasvim drugo, a ne za krizu u Ukrajini. Ukrajinska kriza, je ukrajinska, samo u tolikoj meri što se pretežno manifestuje na teritoriji Ukrajine. Na teritoriji Ukrajine, bolje rečeno u borbi za geopolitičku kontrolu te teritorije, odvija se neposredni sukob Zapada, pre svega zemalja NATO na čelu sa SAD, s jedne, i Ruske Federacije (RF), s druge strane. Sasvim je razumljivo da je ukrajinsko društvo podeljeno, polarizovano, socijalno raslojeno i nestabilno, kao tranziciono društvo, i ono bi bio takvo i da nije spoljnih geopolitičkih upliva, glavnih sukobljenih aktera u geopolitičkoj areni evroazojskog prostora. Krizu ukrajinskog društva samo su produbile i intenzivirale geopolitičke silnice nad samom Ukrajinom, kao rezultat nadmetanja pre svega SAD i RF u borbi za kontrolu i dominaciju na evroazijskom prostoru.

Današnja ukrajinska kriza obiluje elementima hiljadugodišnjeg rata Rusije i Zapada, obiluje raznovrsnim oblicima rusofobije koja datira još od Karla Velikog. Bez namere, za što i nemao vremena ni prostora, da govorimo o istorijskoj genezi same rusofobije, dovoljno je reći da je to jedno kompleksno osećanje; pasivna mržnja koja se sastoji u tome da se iskoristi u određenom trenutku slabost Rusije, kako bi se uspostavio podoban režim ili se prisvojili njeni resursi, kao što je to bilo na primer u Jeljcinovo vreme, kada su se uz posredovanje MMF i Svetske banke, ruskog bogatstva, dočepali oligarsi. (Kao istorijska nit proteže se misao – prirodni resursi Rusije, pripadaju celom svetu, a ne samo Rusiji). Koliko smo puta u poslednjoj deceniji čuli reči: “Nemam ništa protiv Rusije, ali samo kada ne bi bilo Putina“. Mnogi bi oprostili zaljubljenicima u Rusiju ako bi oni prihvatili da se odreknu Putina. (Oni su u istoj poziciji kao Sveti Petar uoči stradanja: „Poznate li ovog čoveka?“). Danas je na delu aktivna, agresivna rusofobija, koja se raširila upravo kada je Rusija povratila svoju moć i kada se pokušava sprečiti da ona dobije na značaju. Uobičajni klišei o Rusiji, koji datiraju još iz sredine 18. i početka 19. veka, prema kojima se Rusija posmatra kao: „istočna despotija; inferiorna država i abnormalno društvo; društvo u kome vlada neznanje, fanatizam i veštačko podržavanje zapadne civilizacije; kao o praznoj zemlji kojoj nedostaje nešto da bi s punim pravom pripadala zapadnoj civilizaciji“. Današnji stereotipi o Rusima, su nosioci negativnog društvenog identiteta, Rusi se opisuju kao agresivni, jer nije potrebno da koncepti neprijatelja budu u skladu s realnošću.

Današnja kriza u Ukrajini je posledica još uvek ne dovršene eksploatacije rezultata pobede Zapada u „hladnom ratu“, u kome je trijumfovala atlantistička strategija, pobeda pomorske sile nad kopnenom, pobeda rimlanda nad hertlandom. Nakon raspada Varšavskog pakta, došlo je i do raspada Sovjetskog saveza i formiranja labave Zajednice nezavisnih država na postsovjetskom prostoru. Jedan od prostora, posebno važnih u geopolitičkom smislu jeste Ukrajina, kao divovska teritoprijalna tvorevina, koja po svom obimu prelazi mnoge krupne evropske zemlje. Znamo kakav je istorijski značaj Ukrajina imala za Kijevsku Rusiju, koja je u vreme kneza Vladimira bila centar državnosti istočnih Slovena, a potom je bila istočna krajina („ukrajina“), dok Moskva postaje prestonica ruske imperije, a Kijev se pretvara u drugostepeni centar u kome se susreću evrazijski i srednjoevropski uticaji.

Geografski položaj i konfiguracija – veličina i oblik teritorije, širi civilizacijski uticaji pre svega sa zapada, unutrašnja raznolikost u etničkom i konfesionalnom smislu itd. negativno utiču na formiranje Ukrajine kao geopolitički samostalne države. Sa stanovišta geopolitike Ukrajina može (pogotovo u savremenim granicama) imati smisla samo kao „sanitarni kordon“, jer elementi suprotnog geopolitičkog opredeljenja neće toj zemlji dozvoliti da se u celini pripoji ni istočnom ni zapadnom bloku, tj. ni Rusiji – Evroaziji, ni Centralnoj Evropi. Sve to Ukrajinu stvalja u poziciju marionete u službi talasokratske strategije u Evropi. Pozicija Ukrajine je slična poziciji blatičkih zemalja, pa je zato u određenom vremenu razmatran projekat „sanitarnog kordona“, odnosno stvaranje „crnomorsko-baltičke federacije“, tj. tipičnog sanitarnog kordona, podrivačke geopolitičke tvorevine u službi izazivanja nestabilnosti u Istočnoj Evropi i preipreme preduslova za čitavu seriju oružanih sukoba. Događaji u Ukrajini od 2014. treba posmatrati u ovom kontekstu. Prostor koji smo nazvali „crnonomorsko-baltička federacija“ je danas prostor na kome se učvrstio NATO, u čijem su sastavu Baltičke zemlje, a Ukrajina, čije su snažne natovske težnje, važna baza, odskočna daska za NATO, a pre svega za SAD, u pohodu na istok, pre svega na Rusiju.

Da Vas podsetimo:  Kad se vojska na Kosovo vrati

Ukrajinu sačinjavaju četiri važna geopolitička sastavna dela i to: 1. Istočna Ukrajina – istočno od Dnjepra do Azovskog mora, teritorija kompaktno naseljena pretežno velikoruskim (ruskim) etnosom i pravoslavnim maloruskim (ukrajinskim) stanovništvom; 2. Krim – posebna geopolitička tvorevina, etnički mozaična i međuetnički sukobljena; 3. Centralni deo Ukrajine od Černigova do Odese u koji spada i Kijev, je druga zaokružena oblast sa pretežno ukrajinskim (maloruskim) etnosom i jezikom, ali sa preovlađujućom pravoslavnom veroispovešću; 4. Zapadna Ukrajina nije homogena u njoj se prepliću različiti uticaji, oblast koja u kulturnom smislu pripada katoličkom geopolitičkom sektoru Srednje Evrope, kao i uticaji Poljske i nekadašnje Austrougarske imperije i sl.

Zašto je današnji „suverenitet Ukrajine“ u tolikoj meri negativna pojava po rusku geopolitiku, koji, kao što vidimo može izazvati oružani sukob. Postojanje Ukrajine kao samostalne i suverene države, bez mešanja Zapada i bez pristupanja Ukrajine NATO paktu, za Rusiju nije problematično. Međutim, ukoliko Ukrajina dobije ulogu nosača aviona SAD, ili ako pristupi NATO paktu, to postaje veliki bezbedonosni rizik i izazov za RF, iako nešto u manjem obimu posle pripajanja Krima Rusiji. Ukoliko bi Rusija u celini ostala bez kontrole vrlo dugačkog crnomorskog priobalnog pojasa, ili ukoliko bi taj pojas bio pod kontrolom NATO pakta, sa geopolitičkog stanovišta dovelo bi do ozbiljnih sukoba. Ukrajina kao samostalna država, a koja to u stvarnosti nije, jer se odluke u Ukrajinskoj državi donose pod direktnim uticaj Zapada, a pre svega SAD i nekih zemalja članica EU, uz sadašnje ispoljene geopolitičke namere – pristupanje NATO paktu, predstvalja ogromnu opasnost za čitavu Evroaziju, i bez rešavanja ukrajinskog problema besmisleno je govoriti o kontinetalnoj geopolitici.

Dakle, kriza u Ukrajini je proistekla iz neposrednih geopolitičkih nadmetanja NATO pakta i RF, nadmetanja i sučeljavanja koja su posledica neposrednog prodora NATO na istok i na same granice RF. Danas, velike sile u svetu, kao i ranije vojno-politički savezi (NATO i VU), vodili su računa o balansu snaga, i nisu raspoređivale vojne efektive neposredno uz granice drugih zemalja, čime bi mogle ugroziti njihovu bezbednost. I pored mnoštva usmenih i pisanih sporazuma i dogovora među velikim silama vlada nepoverenje. Današnje prisustvo sanaga NATO pakta na granicama RF, jednako je izazovno za RF, kao raspoređivanje sovjetskih raketa na Kubi, kao odgovor na raspoređivanje američkih raketa u Turskoj 1959. (Kubanska kriza – raketna kriza 1962.).

Šta se u istinu dešava u Ukrajini? Strateško opredeljenje današnjeg državnog vrha Ukrajine jeste pristupanje Ukrajine NATO paktu. U tome ih podstiču pre svega SAD, uprkos protivljenju RF. Formalno je pravo svake suverene države da pristupa određenim savezima političke i vojne prirode, pa tako i SAD razumeju „namere“ ukrajinskoh vlasti da pristupe NATO paktu. Međutim i tu postoje određeni izuzeci. Globalna bezbednost, kao i bezbednost svake države je izuzetno važno bezbednosno pitanje, a u ovom slučaju to je i pretnja po svetski mir. No, SAD žele po svaku cenu istrgnuti Ukrajinu iz sfere uticaja RF. Ograničiti uticaj Rusije u regionu, a onda i na svestskom planu. Kako je svojevremeno poznati i vrlo uticajni američki politikolog na polju američke spoljne politike, Zbignjev Bžežinski rekao, „Rusija bez Ukrajine je drugorazredna, regionalna država“.

Da Vas podsetimo:  Loših 100 čine Srbiji zlo... (3)

Na Zapadu je poznata izjava feldmaršala Bernarda Montgomerija, izrečena u Domu lordova iz 1962. „Ne marširajte na Moskvu“, koja se smatra jednim od pravila na stranicama knjiga o ratu, dodajući da su to pokušali mnogi od Napoleona do Hitlera. I ranije su se na teritoriji Ukrajine odvijale bitke između Rusa i zapadnih sila počev od Petra Velikog u ratu protiv Šveđana, uključujući i poslednju bitku kod Poltave. I Hitler je preko Ukrajine išao da se domogne Moskve. To je bilo vreme kada su granice Rusije na zapadu bile dobro fiksirane, kako u vreme Petra Velikog, tako i za vreme SSSR-a, i kao takve su ostale izvan vojne i političke strukture koje predvode SAD na čelu NATO pakta.

Danas je situacija drugačija. Ne maršuje se na Moskvu preko Ukrajine. Ukrajina je koncentracijska prostorija za velike vojske zapadnih zemalja, operacijska osnovica, uporište i odskočna daska snagama NATO na samim granicama RF. Od Baltika do Crnog mora NATO trupe imaju povoljne uslove za operacijski razvoj i napredovanje ka Moskvi. Neće više gubiti vreme u nastupanju kroz Ukrajinu do ruskih granica. Antiraketni štit će da presreće ruske rakete iznad njihovih lansirnih rampi, a skratiće vreme vlastitog doleta do ruskih gradova i vojnih baza. Rusko rukovodstvo ovo dobro zna. Rusija nema prostora za povlačenje. Putin je uputio jasan zahtev Zapadu, da se poštuje usmeno dato obećanje da se NATO, posle raspuštanja VU, neće širiti na istok; da Ukrajina odustane od puta u NATO, da se NATO trupe povuku iz pograničnog pojasa sa RF. Ruski zahtev upućen Zapadu, „podržan“ je vojnim vežbama Ruskih Oružanih snaga (OS) na zapadnim granicama RF, zajedno sa Belorusijom. Demonstracija ruske vojne sile na granici sa Ukrajinom, nije u funkciji invazije na Ukrajinu, nego izražavanje spremnosti, odlučnosti i pokazivanje snage da se RF izbori za svoje bezbednosne interese i da zaštiti svoje granice i svoju teritoriju.

Postoji realna pretnja od strane NATO po RF, realnija nego pretnja ruskom invazijom na Ukrajinu, posebno kada je reč o hibridnom ratu i asimetričnom delovanju NATO prema RF. Ruska invazija radikalnog tipa na Ukrajinu moguća je i desiće se samo u sledećim slučajevima: 1.Ako NATO nastavi da raspoređuje svoje snage na granicama sa RF i naoružavanje Ukrajnske vojske; 2. Ukoliko Ukrajina nastavi ubrzan put pristupa NATO paktu ili ako pokuša oružanim putrm da reintegriše Krim. Intervencija ruskih OS na delove teritorije Ukrajine sa ograničenim ciljem moguća je u slučaju da ukrajinska vojska napadne samoproglašene republike (LNR i DNR) na istoku Ukrajine.

SAD koriste Ukrajinsku krizu da „disciplinuju“ evropske članice saveza, pre svega Nemačku i Francusku. Glavni pratioci američke politike prema RF su baltičke zemlje, Poljska, i normalno Ukrajina. Dok je Nemačka na početku ove godine bila suzdržana, kao i Francuska, koje su uvažavale legitimne interese RF, davale prednost diplomatskim naporima i pregovorima između Ukrajine, RF i samoproglašenih republika na istoku Ukrajine u „nordijskom formatu“. Međutim SAD ubrzavaju tok stvari. Vrše snažan pritisak na „saveznike“ u Evropi da čvršće stanu u jedinstven antiruski front. SAD sprovode obaveštajne i informativne operacije, stvarajući realan osećaj ruske invazije na Ukrajinu. Stalnim ponavljanjima na dnevnom nivou, da je RF spremna za agresiju na Ukrajinu, licitiranjem sa datumom (pre otvranja Olimpijskih igara u Pekingu, a onda nakon završetka igara, čak je bila saošštena informacija da je ruska invazija na Ukrajinu izvršena itd.). Stvara se „hiperrealnost“. Stiče se utisak da se rat već vodi. Ljudi razumeju da se dešava ono što mediji na Zapadu saopštavaju, kao i „Bela kuća“ u njeni potparoli itd. Svakodnevno američki državni sekretar E. Blinken i predsednik SAD Dž. Bajden upozoravaju Putina i RF da će zažaliti ako izvrše invaziju na Ukrajinu i zahtevaju „deeskalaciju situacije“. U svakom slučaju SAD ne gube ništa. Ukoliko do invazije dođe, reći će bili smo upravu, upozoravali smo Putina, ako pak ne dođe do invazije, reći će uspeli smo da prinudimo Putina i Rusiju na „deeskalaciju“ i time pokazali svoju svetsku moć, još uvek „jedine super sile“, kao još uvek „Bela kuća“ i „Pentagon“ milse o SAD. Dakle na području Ukrajine se odvija nadmetanje između SAD i njenih evropskih saveznika, radi zadržavanja američke dominacije u Evropi; podržava se Ukrajina i njen prijem u NATO, a cilja se Rusija; podstiče se Ukrajina na sukob sa samoproglašenim republikama na istoku zemlje, (Donjecka narodna republika –DNR i Luganska narodna republika – LNR); sve u cilju piprema SAD i NATO za konačan obračun sa Rusijom. Prema najnovijim izveštajima i odlukama samoproglašene republike će biti verovatno priznate od strane RF kao samostalne države, jer je Duma već usvojila Rezlouciju u vezi sa time i uputila je predsedniku Putinu na potvrdu.

Da Vas podsetimo:  Dve decenije nakon pogroma

Uporedo sa rusko-američkim sučeljavanjem u Ukrajini, odvija se i sukob unutar američke administracije oko toga koje veća opasnost po SAD, da li Kina ili Rusija? U tom smislu se jedna struja zalaže za jačanje odnosa sa Kinom, a druga za brzi obračuna sa Rusojom, kao velikom „vojnom pretnjom“. Takođe nastoji se po svaku cenu napraviti razdor između Kine i Rusije. SAD su u blagoj stagnaciji. Nisu neprikosnovene na svestkoj sceni. Svet postaje multipolaran, sa sve izraženijom ekonomskom snagom Kine, i sve većom vojnom moći RF, pa nije isključena mogućnost i opasnost jednog preventivnog rata koji bi mogle pokrenuti SAD i tako poraziti „evropske saveznike“, oslabiti Rusiju, rasparčati Ukrajinu, i pokušati Kinu privući na svoju stranu.

U uslovnoj podeli sfera uticaja u svetu, Ukrajina spada u rusko „dvorište“, u kome RF ne želi da vidi prisustvo SAD, a još manje snage NATO. Da bi SAD opravdale svoje prisutvo na istoku Evrope i širenje NATO na Istok i prijem svih postsovjetskih republika u taj savez, radi potpunog okruženja RF i konačnog obračuna sa njom; u tom smilu nastoji predhodno ostvariti sledeće ciljeve: 1. Dovesti u pitanje istorijski identitet Rusije (Rusija je poražena nacija i revizionistička država); 2. Dovesti u pitanje državni identitet Rusije (Rusija je kolonijalna država koja ugnjetava svoje manjine); 3. Dovesti u pitanje politički sistem (Rusija je neostaljinistička autokratija); 4. Ponovo dovesti u pitanje ulogu Rusije na polju bezbednosti (Rusija je neoimparijalistička država); 5.Stigmatizovati ruske energetske „ucene“ (Rusija praktikuje energetsko ucenjivanje). U tom opštem sukobu navodne civilizacije, modernosti, razvijenosti, napretak, slobode i demokratije – sve „oličeno“ na Zapadu i varvarstva, tradicionalizma, nerazvijenosti, stagnacije, despotizma, totalitarizma i autorkratije – sve što „oličava“ Rusija, dozvoljena su sva sredstva u rukama „zapadnih sila“ – NATO i SAD.

Iako se čini da je rat izvestan, to nebi bio sveopšti sukob, rat je moguće kao proksi rat, rat između SAD i Rusije preko posrednika Ukrajine, na njenoj teritoriji. U nadi da će razum prevladati, da će SAD uvažiti ruske bezbednosne zabrinutosti i interese i prihvatiti minimum ruskih zahteva, doći će do deesklakacije i smanjivanja napetosti. Međutim, s obzirom na ekspanzionizam SAD, u celini gledano i u perspektivi obračun Rusije i SAD u određenom obliku je vrlo verovatan. Samo je pitanje u kojim razmerama i sa kakvim posledicama.

autor:Vinko PANDUREVIĆ

https://srpskistav.com/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime