Razmeri neodgovornosti i izdaje

3
312

Ostavimo trenutno po strani izuzetno važno pitanje, da li se i pod kakvim uslovima entitet pod nazivom „Makedonska pravoslavna crkva“ ili, svejedno, pod novom firmom „Ohridska arhiepiskopija,“ kvalifikuje bilo za autonomiju, bilo autokefaliju. To je stručno kanonsko i ekleziološko pitanje u koje u okvirima zadate teme ne moramo da se upuštamo.

Ali ako, strogo govoreći, mi nismo dužni da se tim usko stručnim pitanjem bavimo, nadziratelji Crkve, ἐπίσκοπος je bukvalno onaj koji nadgleda, bezuslovno jesu.

Jedna od prvih stvari koja upada u oči u vezi sa nedavnim odlukama najviših organa Srpske pravoslavne crkve o makedonskoj autokefaliji upravo je odsustvo bilo kakvog pokušaja da se te značajne odluke obrazlože i potkrepe argumentima kanonske ili ekleziološke prirode. A takvi argumenti morali bi da leže u temelju donete odluke, pod pretpostavkom da je trezveno razmatrana i odgovorno doneta. Umesto toga, javnost je podvrgnuta cunamiju emotivne retorike o „pomirenju“ i „dijalogu ljubavi,“ mada srpski i makedonski narodi nisu ni u kakvoj svađi da bi sada imali da se mire, niti među njima postoji omraza bilo kakve vrste koja vapije za izlivima novotarske i ekumenističke „ljubavi,“ da bi se zalečila. Takve zavodljive fraze zvuče dopadljivo, ali ne mogu poslužiti nikada kao podloga za poteze sa očigledno ozbiljnim posledicama i dalekosežnim dejstvom, ni na crkvenom ni na državnom planu. Ono za šta se koristi engleski izraz „psycho babble“ (psiho blebetanje) nikada ne može poslužiti kao osnov za postupke crkvenih ili državnih činilaca.

Ali upravo iza takvih neargumentovanih odluka pre nekoliko dana su stali članovi Svetog arhijerejskog sabora i patrijarh i to, ako je verovati sadržaju saopštenja koje su izdali, jednoglasno. Kako je moguće da su ovako važnu odluku bogomudri i bogonadahnuti arhijereji mogli doneti bez sučeljavanja raznovrsnih stavova, koji bi se po ovako kompleksnom pitanju svakako mogli izneti, bez rasprave i bez analize različitih argumenata? A ako su se, pored emotivnih fraza o ljubavi i pomirenju, oci rukovodili i nekim drugim krupnim razlozima, kako je moguće da ti razlozi nisu navedeni u njihovim javnim saopštenjima i da je narod – koji je pored arhijereja u Pravoslavlju druga sastavna komponenta Crkve – u potpunosti bio lišen uvida u njihovu sadržinu?

Da Vas podsetimo:  Milijarda pomoći ili još 25 godina agresije

Jedna od naznaka kako je do toga moglo doći su rešenja u vezi sa imenovanjem novih arhijereja takođe usvojena na majskom Saboru 2022. Ta rešenja su tipična i nastavljaju praksu koja se proteže godinama unazad kroz saborska zasedanja. Ta praksa je vrlo udaljena od drevnog načina sabornog odlučivanja u Crkvi, „odlučismo, naime, Duh Sveti i mi“ (Dela apostolska, 15:28), i na način kako se sada ostvaruje predstavlja ne odraz nego simulakrum jevanđeljske jednodušnosti. Faktički, ona se svodi na mehaničko pakovanje Sabora istomišljenicima sličnog usmerenja, uz blokiranje uticaja sviše koji bi mogli osujetiti ljudske naume. Zato u ovakvom ambijentu nije za čuđenje kada se važna pitanja razmatraju i odluke donose u skladu sa percepcijom ličnih interesa i klanovskom dinamikom, umesto, kao što bi trebalo, u saradnji sa Duhom svetim, na dobrobit Crkve i pravoslavnog naroda.

I tu se izdvajaju najmanje tri pitanja u vezi sa regulisanjem odnosa sa makedonskim crkvenim entitetom koja nijedan savesni nadziratelj crkvenih stvari i narodnih interesa, ἐπίσκοπος – pre nego što potpiše bilo šta – ne bi propustio da prethodno reši na zadovoljavajući način.

Prvo, to je status ogromnog istorijskog crkvenog i umetničkog blaga na teritoriji Makedoniji (Severne, ili kako god se zvala) koje nesumnjivo predstavlja baštinu ne neke druge nego samo Srpske pravoslavne crkve, i koje pripada srpskom narodu, budući da su ga stvarali srpski vladari, duhovni čelnici i istorijske ličnosti. Ako su po crkvenom pravu upravni organi pomesne crkve nadležni za izdavanje autokefalije, oni nisu nadležni, niti su ovlašćeni, da na svoju ruku raspolažu i u korist drugih rastaču kolektivnu baštinu naroda koji tu Crkvu sačinjava.

Svi crkveni i istorijski spomenici na teritoriji Makedonije nisu srpski, ali je sigurno da od pre 1945. godine nema ni jednog koji je makedonski. Ako Sabor i patrijarh nalaze za shodno da onom delu stanovništva Makedonije koji ispoveda pravoslavnu veru a po narodnosti sebe smatra Makedoncima autokefalijom omogući izdvajanje u sopstvenu crkvu, to bi još i moglo biti u njihovoj ingerenciji, mada je i to vrlo sporno. Ali Sabor i patrijarh nekom drugom ne mogu da predaju na korišćenje niti u posed stvari nad kojima su oni samo staratelji, a vlasnici nisu. Zakoniti vlasnici su Srpska crkva kao istorijska ustanova i srpski narod iz kojeg se ta Crkva sastoji.

Da Vas podsetimo:  Kome smeta „Veseli se srpski rode“, a naročito „do slobode“? Njihova Brozova Jugoslavija više NE POSTOJI

Narod kome ta baština pripada nije izumro, niti su njegova prava ugašena; Crkva, koja je sa tim narodom suvlasnik te baštine, postojala je pre rasipnika i sigurno će ih nadživeti.

Da li su članovi Sabora i patrijarh, pre donošenja odluke o prepuštanju dobara koja im ne pripadaju grupaciji koja na ta dobra ne može da istakne nikakve validne pretenzije, razmotrili formiranje stručne komisije da istraži na teritoriji Makedonije šta je čije, da ne bi đuture sa autokefalijom predali i ono što uz autokefaliju ne ide i što korisnicima autokefalije ni pravno ni moralno ne pripada? Ako nisu, zašto nisu?

Drugo važno pitanje iste vrste odnosi se na status onog dela naroda koji u Srbiji materijalno izdržava ustanovu na čelu koje se nalaze članovi Sabora i patrijarh, a koji živi na teritoriji Makedonije. Minimalna moralna obaveza Sabora i patrijarha, kad se već bave makedonskim pitanjem i rešavaju ga, sve u duhu ljubavi i pomirenja sa makedonskim kolegama, je da povedu računa o statusu i pravima onih svojih vernika koji od 1945. naovamo nisu menjali svoj identitet i ne smatraju sebe pripadnicima neke nove crkvene organizacije u državi u kojoj žive, pa makar ta organizacija raspolagala sa najurednijom autokefalijom.

Da li su saborski oci i patrijarh, kada su pravili autokefalijske aranžmane, brinuli o budućoj sudbini ovih ljudi, svojih vernika i sunarodnika? Da li su, zauzvrat za stvar od velike vrednosti koju su velikodušno uručili makedonskim kolegama, od njih zahtevali najminimalniju zaštitu osnovnih ljudskih i moralnih prava svoga naroda u njihovom ataru? Ako nisu, zašto nisu?

Najzad, treće važno pitanje, koje je usko povezano sa prethodnim, da li su se pozvali na važeće institute međunarodnog prava da, opet zauzvrat za svoj poklon od neprocenjive vrednosti, Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Makedoniji obezbede slobodu delovanja koja joj pripada kako po makedonskom zakonu, tako i po međunarodnim konvencijama i međunarodnom običajnom pravu? Ovo pitanje je goruće zato što sada već NATO Makedonija, a uskoro članica bajkovite Evropske Unije, nema zavidnu reputaciju pravne države u ovoj materiji. U nastojanju da svojim vernicima u Makedoniji omogući koliko toliko normalan crkveni život pod okriljem crkve za koju su se oni opredelili, pre dvadesetak godina Srpska pravoslavna crkva je tamo uspostavila Ohridsku arhiepiskopiju, na čelu sa kanonskim jerarsima koji su se nalazili u njenom sastavu. Međutim, mnogi jerarsi i sledbenici te besprekorno legalne crkvene zajednice u Makedoniji proveli su više vremena pod lažnim optužbama po makedonskim kazamatima nego bogoslužeći u hramovima. Da li su se saborski oci na čelu sa patrijarhom postarali da, tokom dijaloga ljubavi koji su vodili sa kolegama sa druge strane, na odgovarajući način urede i ovo pitanje, koje je od najvećeg značaja ne samo za sveštenoslužitelje u toj zemlji koji su lojalni srpskoj Crkvi, nego i za mirjane, bilo da se smatraju Srbima ili Makedoncima, koji žele da koriste pravo da bez progona ostanu pod omoforom Srpske pravoslavne a ne neke druge crkve?

Da Vas podsetimo:  ESENESOVCI RASPRODAJU POSLEDNJE, NAJVREDNIJE SRPSKE RESURSE

Ako nisu, zašto nisu? Šta objašnjava i šta može da opravda tako golem propust?

Najuverljivije objašnjenje, a opravdanje nikako, kao što smo u nedavnom osvrtu na ovu temu istakli, je metafora Alajbegove slame. Srpski narod, ni crkveni ni politički, nije iznedrio nikoga da o njemu brine. Tri velike slabosti srpskog karaktera su potkupljivost, nepriznavanje boljeg od sebe i nepodređivanje ličnog opštem. A te slabosti ispoljavaju se u najotrovnijem vidu upravo tamo gde zajednici nanose najveću štetu, u redovima onih čija je prirodna dužnost da je predvode i štite.

http://www.reissinstitute.org/

3 KOMENTARA

  1. Ни реч о томе да су сви редом у тој “македонској цркви“ ПАПИНИ СТИПЕНДИСТИ и ДОКТОРАНТИ? Иза свега стоји папа и његова сотонска машинерија језуита који руше хиљадама година све што је наше. Па зар није време да окренемо копља на праву страну?

  2. Јасно је да иза свега стоји Вучић и његов патријарх у народу од миља назван Профитирије нажалост.
    Апсолутно њих не занима ни историја ни преостали српски народ тамо а најмање српске цркве и манастири. Оно што је једино важно билмезу на власти је да га тапшу по леђима док распродаје све српско. Како то изгледа у пракси сад виде и радници Фијата у Крагујевцу којима мртав ладан каже да држава „ема ништа са њима“. Нормално кад он и његови немају ништа са Србијом сем пљачке коју врше откако су инсталирани.

    • Iza stoje agitpropovske i spijinske sluzbe amerike koje su Vartolomeja vec pridobili i verovatno uticu na nase svestenstvo da se Spc rastace i ekumenizuje.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime