Solanin izaslanik prokomentarisao je da „mjera nepovjerenja između Vlade i opozicije u Crnoj Gori nema paralelu nigdje u Evropi“
Piše: Tatjana Nikolić
 |
| Miroslav Lajčak, izaslanik EU za referendum u Crnoj Gori |
Već nakon drugog dolaska u Crnu Goru, Miroslav Lajčak, izaslanik EU, predao je spisak referendumskih principa o kojima su u parlamentu predstavnici vlasti, opozicije i EU, počeli pregovore 23 janura. Ekspertski timovi dvije suprostavljene strane treba da, za kratko vrijeme, urede mnogo toga u svom dvorištu: zakonodavni okvir, potrebnu većinu, sve aspekte referendumske kampanje koja će omogućiti transparentost procesa, poseban pristup medijima, način finansiranja kampanje, organizaciju refernduma gdje se akcentuje pluralitet političkih interesa (ni jedna stranka ne smije zauzeti dominantnu poziciju) i posmatranje referndumskog procesa od strane kako stranih tako i domaćih posmatrača, koji moraju biti akreditovani dovoljno vremena prije održavanja referentuma.
Izgledalo je da je Lajčak samo formalno ispoštovao ustavni okvir i ustavni sistem Crne Gore, time što je dijalog skoncentrisao u Skupštini, jer predstavnici EU pregovore vode odvojeno „sa dva bloka“. Suštinska poruka Lajčakovog papira bila je da Crna Gora nije pravno i demokratski uređena država i da nema demokratske kapacitete za organizovanje referenduma, već se oni moraju naknadno ostvariti specifičnom arbitražom i ekspertskim uslugama EU.
Referendumske obavezne smjernice Lajčaka ulivale su se u jedno opšte načelo, da se samo dogovorom vlasti i opozicije može doći do prihvatljivih pravila igre koji garantuju stabilnost. Stavljen je bio naglasak na proceduru, a posebno na Lajčakov princip o postojećem Zakonu o referendumu: kaže se da bi takav zakon trebalo promijeniti ili donijeti novi uz podršku opozicije.
To je bilo za očekivati, posebno kada se zna pod kojim je okolnostima donijet predhodni Zakon o referendumu – opozicija je kategorički osporavala njegova rješenja. Ne bi postojao problem većine da postoji jasna većina za jednu ili drugu opciju u Crnoj Gori, ali postoji udaljenost opcija i spremnost da se istraje u stavovima. To može postati tačka razdora jer ako se tu ne postigne kompromis ostala pitanja postaju manje važna.
Najtvrdji orah u dijalogu dvije (tri) strane je dogovor o potrebnoj većini, gdje za sada postoje minimalni uslovi koji djeluju maksimalistički i nedokučivo za potencijalni kompromis. Nadpolovična većina od ukupnog broja birača uz dvotrećinsku potvrdu rezultata u parlamentu sa jedne strane i lepeza mogućih rješenja od 25-40 odsto ukupnog biračkog tijela, sa duge strane. (Tako je Djukanović postavio okvir za pregovore o potrebnoj većini.)
Ocjena člana Venecijanske komisije (VK) Vojina Dimitrijevića je da je ovo tijelo u svojim preporukama podsjetilo na dosadašnju praksu sprovedenih referenduma o otcjepljenju u drugim zemljama, koji su bili podržani od velike većine, odnosno više od polovine biračkog tijela i da zato poslije toga nijesu nastajali sporovi. „Većina, za koju VK nije propisala kolika da bude, treba da bude veća od one koja postoji po sadašnjem zakonu te republike“, nedavno je prokomentarisao Dimitrijević.
Medjutim, izaslanik Havijera Solane dao je čudan i neočekivan signal političkog raspleta referendumskog dijaloga. Prilikom poslednje pregovaračke sesije Lajčak je poručio da neće biti „vakuuma“ ako izostane sporazum o referendumskim pravilima, zato što postoji važeći Zakon o referendumu.
Ovakvim stavom jasno je dao do znanja da odustaje od predloga da se donese poseban Zakon o referendumu ali i doveo u pitanje da li će postojeći zakon biti dopunjen. Dakle, implicitno odustao je od fer formule za potrebnu referendumsku većinu.
Lajčakov tim je očekivao da će se do 3. februara uspješno završiti pregovori o najmanje dva i približiti suprostavljeni stavovi o preostala tri „tehnička pitanja“ iz dokumenta sa smjernicama EU, prije konačnih političkih pregovora o većini i referendumskom pitanju.
Odbijanjem zahtjeva opozicje o formiranju koncentracione vlade, od strane Solaninog izaslanika, proizvelo je očekivanu konsekvencu koja se dogodila nakon poslednje runde njegove misije – indirektno je odbijen zahtjev opozicije da se uspostavi kontrola nad policijom (tajnom i javnom) i ostalim državnim organima!
Tri strane su se do sada samo saglasile da novac iz buđeta za finansiranje referendumske kampanje kontroliše posebno skupštinsko tijelo, međutim opoziciji nije omogućeno da dobije uvid u finansiranje državnih organa, jer postoje indicije da se neke institucije već uveliko miješaju u referendumsku kampanju.
Jasno je da je EU, po Ustavnoj povelji, prihvatila ulogu arbitra i da će ta uloga doći do izražaja po mnogim ključnim pitanjima, jer je ogroman stepen nepovjerenja između dvije suprostavljene strane. Opozicija je već zauzela stav da ono što ne prihvati tražiće od EU da sporno pretvori u referendumski standard. Uistinu i Lajčak je prokomentarisao da „mjera nepovjerenja između Vlade i opozicije u Crnoj Gori nema paralelu nigdje u Evropi“, a ruku na srce i nije mu to bilo teško zaključiti s obzirom da je diplomata koji odlično poznaje naše prilike.
S obzirom na dosadašnji tok pregovaračke misije i prirodu uloge EU otvara se pitanje učešća opozicije na referendumu i ako EU većinu spornih pitanja bude morala da presiječe i „razriješi“.
Čini se da je srpski premijer Vojislav Koštunica svojim prvim obraćanjem EU od kada je počeo referendumski dialog, i stavom da nema odvajanja bez apsolutne većine- „a ovo je potrebno tim prije što je Vencijanska komisija lišila prava izjašnjavanja na referendumu 260 hiljada crnogorskih državljana sa prebivalištem u Srbiji“ – pokušao da predupredi opasnost koju bi izazvao već spakovani koncept. Naravno, ovo je vladajućoj crnogorskoj koaliciji poslužilo da oživi hajku na „velikosrpski hegemonizam“!
Predstavnici EU stav Koštunice nijesu, zasad, htjeli komentarisati, ali je Kristina Galjak, portparol Havijera Solane, izjavila da je „Solana razgovarao sa Koštunicom dan prije njegove izjave“!
Nanovo se otvara pitanje kakvu će Zapad recepturu primjeniti za političko preuredjenje ovog prostora, i bez obzira na stav da je SCG najbolji okvir za evropske integracije i da li posredništvo EU postaje smokvin list zvanične crnogorske politike!?
Zasad je od trećeg pregovarača neočekivano profilisan odnos prema ovdašnjim zakonima i obavezama institucija – trebalo je uskratiti ono što je u bici za novi državni projekat mobilisano – a mnogo štošta je! Dimna zavjesa je neutralnost EU, jer je jasno da je jaz nepremostiv između opozicije i pozicije dok u međuprostoru imamo privatizovanu državu upodobljenu ličnim potrebama.
Otvara se dilema da li ovdašnje posredništvo EU ide korak dalje od nezajažljivih apetita crnogorske vrhuške favorizujući podjele u maloj Crnoj Gori i pokazujući politički daltonizam – vjerovatno nijesu kadri za politička predviđanja u slučaju da rezultat referenduma donese puko preglasavanje!?
Po svim anketama (čak i provladinih agencija za istraživanje javnog mnjenja) pristalice neavisnosti nemaju više od 44 odsto ukupnog biračkog tijela, a od ukupnog procenta pristalica secesije 25 odsto čine pripadnici nacionalnih manjina. Zar ne potvrđuje bosansko, makedonsko i kosmetsko iskustvo pozadinu hazardnih igara balkanskih političkih lidera!? Prepoznatljiv je Balkanski sindrom gdje ne dominira građanska svijest i lojalnost državi – nacionalne manjine ne interesuju prava nego teritorije i država! Izazivaju strepnju akteri koji ignorišu crnogorsku realnost, zagovarajući političku idilu zbratimljenih nacionalnih manjina (Albanaca, Hrvata, Bošnjaka), dok se dio njh već igra u ime očuvanja svojih homogenih etničkih prostora na prostoru projektovane mini države- nezavisne države Crne Gore (NDCG).
