Rešenje za Kosovo

6
1777
Foto: fakti.org

Kod pobornika „racionalnog izbora“ o Kosovu se često govori kao o „teretu na leđima“ ili „omči oko vrata“.

To je onaj deo naše akademske elite i političke javnosti koji ne mari mnogo za metafiziku. Ili je ne razume.

Da pogledamo iz ugla realističke teorije (ili škole mišljenja) kako stoje stvari po tom pitanju.

U komparativnoj politikologiji ne može se pronaći nešto slično procesu koji je kod nas nazvan „unutrašnjim dijalogom o Kosovu i Metohiji“. Mada se mogu pronaći sličnosti srpsko-albanskog spora sa brojnim drugim teritorijalnim i međuetničkim sukobima, kako danas, tako i kroz istoriju.

Narodi se ne odriču kulturnog nasleđa, identitetskih vertikala i istorijskog pamćenja. Kada to učine, onda prestaju da budu narodi.

Države se ne odriču teritorije, resursa i strategijske dubine. Kada to učine, onda prestaju da budu države. Zbog toga i nema primera drugih i tuđih „unutrašnjih dijaloga“. Nije mi poznato da ijedan Jevrejin živi u Gazi, niti da ijedan Grk živi u Kireniji (ova paralela je u kontekstu nekoliko puta ponovljenog pitanja: Koliko Srba živi u Štimlju?), pa „unutrašnjeg dijaloga“ nije bilo niti u Izraelu, niti na Kipru.

Naravno, zbog niza razloga narod (ili šira javnost) mora sagledati određeni istorijski trenutak i sa kritičkog stanovišta. Bez sagledavanja i razumevanja sopstvenih grešaka nema ni odgovora, pa samim tim ni strategija za budućnost. Isto kao što država (sa svojim institucijama) neprekidno mora upoređivati potencijale moći (političke, ekonomske i vojne) sa suparnicima i tražiti najbezbolnije puteve za otklanjanje izazova, rizika i pretnji. Ali se i jedno i drugo čine na drugačiji način. Ne ovako kako se kod nas radilo.

Srbija je od 2008. godine u kontinuitetu činila ustupke albanskoj strani. Ili još tačnije: vodećim zapadnim državama. Iza parole „Evropa nema alternativu“ sakrila se politika „puzajućeg priznavanja Kosova“. Onako kako je definisano Išigerovim planom još u decembru 2007. godine. I sada smo došli do kraja.

Ostalo je samo da lažna država Kosovo dobije stolicu u UN i da proces legitimizacije i svojevrsne legalizacije njenog statusa u međunarodnim odnosima bude zaokružen. To što Srbija i formalno neće priznati tu „državu Kosovu“ nikoga među albanskim lobistima preterano ne brine. Zato to od nas i ne traže.

Ali su tražili da povedemo „unutrašnji dijalog“ i silno ga podržavaju. Jasno je i zbog čega. Zato što on treba da rezultira upravo tim rešenjem.

Naše vlasti bi saopštile da „Kosovo nikada neće priznati“, ali će zato novim „sveobuhvatnim sporazumom“ (koji je obaveza posle potpisanog prvog Briselskog sporazuma) odustati od „blokiranja Kosova“ prilikom prijema u međunarodne organizacije.

Pokušaji da se u raspravu sa međunarodnim faktorima uvede ideja podele Kosova i Metohije je doživela fijasko. Kontakt grupa je još 2006. godine donela zaključak o „budućem statusu Kosova“ koji se temelji na „tri ne“ (ne vraćanju na status iz 1999. godine, ne podeli i ne pripajanju Kosova drugoj državi).

Da Vas podsetimo:  Genocid nad srpskim narodom zapčeo u NDH a dovršen u nacističkim logorima smrti u Norveškoj gde je stradao i velikoj broj srpske dece

Sa jedne strane, na ovoj polaznoj osnovi je i Ahtisari zidao svoju građevinu. A na Ahtisarijevom planu je utemeljena cela „ustavna konstrukcija Kosova“. Sa druge strane, Kontakt grupa je kreirala i brojne druge odluke tokom krize u Jugoslaviji i bio bi veliki presedan da odustanu od ove. Jer, ako ona ne važi, postavlja se pitanje važe li i neke druge? Raspakuje se ceo „jugoslovenski paket“, a na to u ovom trenutku među „velikim igračima“ niko nije spreman.

Pokušaji da se predstavi nekakvo „originalno rešenje“ poput realne unije i sličnih koještarija nisu vredni ni komentara. U krajnjoj liniji, oni mogu samo poslužiti da se srpskoj javnosti zamažu oči, kako bi „Republika Kosovo“ postala članica UN. Jer, ceo naš unutrašnji dijalog nije o „racionalnim opcijama“ koje imamo, već o Išingerovom planu.

Da li ćemo se sa tim saglasiti ili se suprotstaviti?

Deset je razloga zašto protiv toga treba biti:

1. Struktura svetskog političkog sistema se transformiše. Ona već pola decenije više nije jednopolarna. Zagazili smo u fazu multipolarnosti. Legitimizacija statusa vodećih (velikih) sila će potrajati, verovatno će doneti i nove ratove u nekoliko regiona, ali je taj proces nepovratan.

Države BRIKS-a i brojne regionalne sile koje ne samo da nisu priznale „Republiku Kosovo“, već su podržavale Srbiju u brojnim međunarodnim forumima – dobijaju sasvim novu ulogu.

Srbijanski autošovinisti podvlače kako je „Milošević prespavao pad Berlinskog zida“. Ne bih da polemišem sa ovom tezom, već samo da skrenem pažnju da se danas dešavaju mnogo krupnije promene u međunarodnoj politici. Ovo nije „pad jednog zida“ već globalni zemljotres. Dugoročno rešenje za Kosovo treba tražiti kada „zemljotres“ prođe.

2. Zapadni monolitni blok više ne postoji. Pre svega dve decenije bilo je drugačije. Uz izuzetak Grčke, koja je nevoljno i (sve su prilike – pod pritiskom) sledila NATO 1999. godine, svi ostali su krenuli u kampanju protiv SR Jugoslavije sa puno elana. NATO je bio jedinstven kao u vreme Hladnog rata.

Danas su pukotine između NATO i EU sve vidljivije. Nemačka i Francuska žele da budu nezavisan pol u multipolarnom svetu. SAD im tu težnju osporavaju. I takvo strateško usmerenje će biti nastavljeno.

Da li će sukobljavanja NATO i EU biti niskog ili viskog intenziteta, kakvim će se sredstvima voditi i koji su mogući epilozi su stvari koje nemaju veze sa ovim izlaganjem. Važno je podvući da se za geopolitičko pozicioniranje otvara neki manevarski prostor. Pritiska kakav smo videli 1998-99, pa zatim 2007-08. godine više jednostavno ne može biti.

Da Vas podsetimo:  Loših 100 čine Srbiji zlo… (5)

Najgore smo pregrmeli. I kada do sada nismo posustali, bilo bi i štetno i glupo to činiti u sadašnje vreme.

3. „Republika Kosovo“ je skup i neuspeo projekat. Pitajte bilo koga iz Brisela ili Vašingtona: šta ste za deset godina uradili na Kosovu? Dobićete odgovor: zaustavili smo rat! Rat je završen 1999. godine, a „nezavisnost“ proglašena 2008. To nije odgovor, već izgovor.

Na Kosovu samo formalno postoje institucije; korupcija cveta, novac narko-kartela se uspešno pere, broj džihadista se povećava geometrijskom progresijom, a ekonomski i socijalni parametri ukazuju da je to „crna rupa Evrope“.

Proglasili su „državu“, priznale su ih gotovo sve zapadne zemlje, delimično su legitimizovali svoj status u međunarodnim odnosima, a stanje je gore nego ranije. Unutrašnja politička dinamika na Kosovu „ide svojim tokom“ i ništa se u tom pogledu neće promeniti ni ako Albanci dobiju drugu članicu UN. Osim što će bezbednost Srbije biti još više ugrožena. Tada će ta i takva „Republika Kosovo“ nastupati sa drugačijih pozicija, što može da nam stvara brojne probleme.

4. Kosovo nije „sui generis“. Dva poslednja primera, iz iračkog Kurdistana i španske Katalonije to nedvosmisleno pokazuju. A biće još onih koji će se pozivati na kosovski presedan. Kako stvari stoje, već tokom 2019. godine. Ovo je važno za Srbiju, jer kako se bude umnožavao broj ovakvih primera, tako će se oblikovati tendencija u svetskoj politici da se uskladi neko sveobuhvatno rešenje.

Velike sile vole kontrolisani haos. Naravno, kada ga one same kontrolišu. Ali je nekontrolisani haos pretnja i za njih. Zato treba održavati poziciju i strpljivo čekati trenutak. To što Katalonci pokušavaju da naprave paralelu otvara i prostor za naše reagovanje prema EU. Na to Brisel treba stalno podsećati. Isto kao što Turcima treba predočavati paralelu koju pokušavaju da povuku Kurdi.

5. EU je u najdubljoj institucionalnoj, političkoj i ekonomskoj krizi još od osnivanja. Velika Britanija je već napustila, a nova strateška sukobljavanja se rasplamsavaju. Kada će se i kako ova kriza prevazići za sada se uopšte ne nazire!

Nema nikakvog smisla „trampiti Kosovo za EU“. Čak ni kada bi nam danas obećali punopravno članstvo, a ne samo obećanje o nekoj 2025. godini. Ulazak u EU je skopčan sa neizvesnošću, a ne sa izvesnošću. I da naše integracije nisu uslovljene „pripuštanjem Kosova u UN“ o tome bi trebalo otvoriti široku stručnu debatu.

Da Vas podsetimo:  Svoj na svome: Ko je Gara Jovanović, žena koja je na Sinjajevini zaustavila NATO vojnike

6. Aktuelizacija novih izazova, rizika i pretnji, pre svega migrantske krize, ali i pogoršavanja političkog i ekonomskog ambijenta u jugoistočnoj Evropi indukovanog eskalacijom američko-ruskog sukoba, uzrokovao je zbližavanje Srbije sa Rumunijom, Bugarskom i Grčkom (Balkanska četvorka ili B-4). Ovaj novi okvir je značajno povoljniji za nas od zapadnobalkanskog. Na njemu treba intenzivno raditi zbog niza razloga. Između ostalog i kosovskog pitanja. Unutar B-4 samo je Bugarska uspostavila diplomatske odnose sa Prištinom.

Na tzv. Zapadnom Balkanu skoro svi (izuzimajući Sarajevo, a i to zahvaljujući blokadi Banjaluke, svi ostali). Nova subregionalna inicijativa jača položaj Srbije, u nju treba investirati i oblikovati je kao drugu „regionalnu stolicu“ na kojoj ćemo sedeti. Time se „regionalni pritisak“ amortizuje, a ucenjivački kapacitet kosovskih Albanaca opada.

7. Sve veća važnost novih izazova, rizika i pretnji na globalnom nivou takođe uvodi u dnevni red međunarodnih organizacija sasvim nove teme. Ilustrativno objašnjeno, danas su prioritetne teme koje su pre dvadeset godina bile na desetom mestu.

Terorizam i religijski fundamentalizam, na primer. Procesi koji se odigravaju na Kosovu pretvaraju ovo područje u „deo problema“ za međunarodnu zajednicu. Kosovo, onakvo kakvo je danas je „izvoznik izazova, rizika i pretnji“ za celu Evropu. To se neće rešiti članstvom u UN, već aktivnom politikom i serijskim potezima koje treba preduzimati.

U tom pogledu, Srbija postaje partner za međunarodne aktere, pre svega za one velike sile kojima je u interesu stabilizacija Balkana.

Mnogo značajniji smo partner ako se postojeći status „Republike Kosovo“ održi, bez novih ustupaka.

Takođe, o tim novim izazovima, rizicima i pretnjama treba često govoriti u UN. Ne (samo) tokom redovnih izveštaja šefa UNMIK-a na SB UN, već svakom prilikom kada se raspravlja o terorizmu, različitim oblicima radikalizma, energetskoj bezbednosti i td.

Tako se ova pitanja institucionalizuju u najvažnijoj međunarodnoj organizaciji i postepeno učvršćuju argumenti zašto „Republika Kosovo“ nikada ne treba da postane članica UN (isto kao što su zapadne i pojedine islamske zemlje temeljno potkopavale poziciju Srbije još od 1992. godine institucionalizacijom priče o „srpskoj krivici“ i čak „genocidnim namerama“, pa su bombardovanje sedam godina kasnije izvele kao „logičan nastavak svega“ i još optužile Rusiju i Kinu da ih ometaju u odbrani ljudskih prava).

Međunarodne organizacije imaju svoju birokratsku inerciju i logiku rada i u tom kontekstu je neophodno stalno pratiti dnevni red i objašnjavati šta se dešava na Kosovu. A dešava se mnogo toga što je pretnja međunarodnoj bezbednosti.

(izlaganje na rundi „Unutrašnjeg dijaloga o Kosovu“ organizovanoj 19. februara 2018. godine od strane Fakulteta za diplomatiju i bezbednost)

Dušan Proroković

fakti.org

6 KOMENTARA

  1. Stvarno sramota za časopis koji objavljuje ovakve komentare. Normalna su različita mišljenja, ali moraju da budu argumentovana, kako toga nema to su obična blebetanja kao i unutrašnji dijalog. Neke mi je stvarno žao, ali Kosovo i Metohija su deo Srbije i uvek će to da budu. Tačno je da su danas okupirani, pa sačekajmo da okupattor sam ode ili ćemo ga oterati kao što smo to uvek činili. Oni koji misle da nismo u stanju to da uradimo, zovu se unutrašnji neprijatelj, pa i on će da dođe na red.

    • nas su okupirali komunisti i sa titom poklonili arnautima kosovo i metohiju 1974.Potrebno je prvo oterati komunističke okupatore koji su i doveli do poklanjanj kosova arnautima pa onda rešavati ostale probleme.

      • (…nastavak „Srbe“): „a Kraljevi dupelisci su pred Drugi sv. rat prosirili hrvatsku do Drine i tamo negdje prema Prevlaci; prica se da je ovu rabotu sa pravnog stanovista utanacio izvesni kraljevski ustavotvorac po imenu Slobodan Jovanovic…“
        Hvala „Srbi“, istina i jedno i drugo sa malom ispravkom za prvu Srbinu tvrdnju: i oni, prvi, Srbi, mada internacionalci.

    • Pa do kada više gaženje Srba i Srbije zbog ljigavca koji pristaje na sve ucene i ispunjava sve zahteve eu, amera i vatikana? Kaže pristaje da svi nešto izgube zbog čistih granica sa Kosovom zbog ulaska u eu. Pa Hrvatska je ušla u eu s nečistim granicama i sada vodi spor sa Slovenijom i nikome ništa. Prihvaća da Srbija nema pravo na Kosovo zbog lošeg ponašanja srpske vojske na Kosovu kako kaže eu. Ista ta eu koja je pomogla Hrvatskoj da izvrši genocid nad Srbima u privremeno okupiranoj Republici Srpskoj Krajini i Hrvatskoj. Pa kako ustaška Hrvatska miljenica eu, vatikana i amera nije izgubila pravo na Krajinu nakon genocida. Kako to da se ljiga hvala šta je učinio i šta sve nudi hrvatskoj manjini u Srbiji dok ga ne brine da Srbi u XXI veku u Hrvatskoj nemaju struje, vode, puteva ni ćirilične table? Kaže ljiga da mi ne možemo imati srpsku vojsku u Srbiji jer bi povredili nacionalne manjne. Ali mu je u redu da Hrvatska ima hrvatsku vojsku i ako to vređa srpsku i ostale manjine u Hrvatskoj. Hrvatski sabor slika i prilika eu odobrio je ustaški pozdrav za dom spremni ponosi se ustaštvom i fašizom ali im to ne smeta da budu u eu niti smeta eu. Haški sud je pusto hrvatske, bošnjačke i šiftarske zločince a politički samo osudio Srbe. Ti vučkovi prijatelji zasuli su naš narod radioaktivnim bombama bez dozvole veća eu i Srbiju zagadili na 1.000 godina. Stalno jurca na dogovore gde jedino on ispunava sve uslove čitaj NAREDBE dok šiftari, rvati i ostali ništa. Zajednicu srpskih opština i suđenje šiftarskim zločincima će da gledamo malo sutra. Tek posle novih i novijih ustupaka vučka. Dok Srbi koji su bili konstitutivni narod u Hrvatskoj i Krajini uz pomoć eu, vatikana i amera nisu dobili autonomiju bez obzira šta su rvati izvršili genocid nad Srbima. Albancima nude drugu državu što nema ni jedan narod na svetu ali mali vučko ni da bekne ne zna. Za njega su trećerazredni političari iz Hrvatske, Bosne ili Kosova pojam a on je za njih mali Ivica koji ispunjava sve njihove želje, beda od čoveka. On trguje Srbijom ko da mu je otac ostavio hej bedo a narod? Kaže Merkelici ako treba pljuvat ćemo po grobovima naših predaka sve za nejasnu budućnost koju mu nude. Ali glavni krivac je naš narod niko drugi kukavice koje čekaju da nas braća Rusi brane dok narod glumi hrabrost i veličinu o ne slogi mislim da ni ne treba. Za sve naše susjede vrede jedni standari čerupajte Srbiju a za Srbe budite tiho i ćutite ako hoćete u kolo država zlikovaca koji su nas uništili a tek će nas i gore ako uđemo u eu. Jedino je Srbija primila preko 15.000 izbeglica iz Sirije itd. Dok Hrvatska, Mađarska ili Grčka koje su u eu to ne moraju koje poniženje ljigavca.Širite ovu istinu po fejsu, tviteru, portalima, forumima i gde god stignete.

  2. Sve je to isto presipanje supljeg u prazno, gosp. Prorokovicu. Nema drzave bez ljudi, a nas tamo skoro da i nema. Bilo bi nas vise da se svi ovo neumorni pobornici svetog Kosova, tamo i odsele. Ali nece, lakse je blebetati po ceo dan, kad te nista ne kosta. I ne daj Boze da nam se Kosovo sa onolikim Albancima vrati, izgubili bi i jug Srbije i pola Sumadije za 50 godina. Ali objasni ti to Srpskim inadzijama. Njih realnost nikada nije zanimala, zato i jesmo na rubu propasti. Od mitologije se ne zivi, vec lagano propada.

  3. Da ne bude opet čekanje,sa pesmom,AMERIKA I ENGLESKA BIĆE ZEMLJA PROLETERSKA.Ovde je osnovni problem komunističkog sistema od 1945godine.Srbija ne može praviti nikakvu strategiju sa komunističkom nasilnom vlašću.Pa neće valjda neko očekivati da oni koji su i poklonili Kosovo i Metohiju arnautima,a po pesmi i titovom obećanju Enveru,MI IMAMO TRI NAJ VEĆA SINA ENVER HODŽU,TITA I STALJINA,pa sad ti isti da prave novu strategiju.Pobogu,koju,da sad predaju Preševsku dolinu,jel to,pa već je naseljavaju arapima.Palikuće ne mogu praviti normalnu državu.Zar to se to očekuje od dece i unuka titovih komunista,zar je neko zaboravio ili ne zna kako je tito svojim oznašima na banjici držao govor,i rekao-MI SE U SRIJI MORAMO PONAŠATI KAO PREMA OKUPACIONOJ TERITORIJI,A SUTRADAN ĐILAS REKAO,NIJE SRBIJI DOVOLJNO PUŠTENA KRV,A KRCUN DODAJE,NISMO VAS DOVOLJNO POBILI,ALI IMA VREMENA DA TO OBAVIMO.Jel to njina deca da prave strategiju.Očekujmo još gore,danas je srbija kao 1945,s tim što su njihova deca preuzela tu ulogu iz 1945.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime