Rodić i Bogićević

O prodaji i preprodaji „Politike“

0
878

dnevni-list-politika_1342535844_670x0-620x330Ovim tekstom ću pokušati da razjasnim neka pitanja vezana za preprodaju udela i dugova Politike, a koja su došla u centar pažnje javnosti nakon izjava g.Rodića i g.Bogićevića.

List „Politika“ je vlasništvo posebnog privrednog društva „PNM“ (Politika novine i magazini d.o.o.), a to društvo je u vlasništvu „AD Politika“ sa 50% od osnivanja, dok je druga polovina od osnivača „WAC“ prodata jednoj Bogićevićevoj firmi.

Vlasništvo treba razlikovati od dugova tog istog „PNM“-a. Kako su za finansije PNM bili zaduženi Nemci, oni su i odgovorni za dug od navodnih oko 15 miliona evra. Tih 15 miliona je otkupio Rodić za diskontovanu cenu od 5 miliona evra. Kako smo iz medija saznali, ta potraživanja su sporna i u pogledu njihove osnovanosti se vode sudski postupci. Zato su i prodati po bitno nižoj ceni od navodne njihove pune vrednosti.

Po osnovu tih potraživanja je Rodić izašao u javnost sa tvrdnjom da je on vlasnik „Politike“, što nije tačno. Ako bi potraživanja bila osnovana, a PNM ih ne bi platio, Rodić bi imao pravo da se naplati od dužnika, odnosno da ga otera u stečaj. U slučaju stečaja imao bi dalje pravo da konvertuje potraživanja u kapital u jednoj komplikovanoj proceduri koja se zove reorganizacija.

I pre nego što pređemo na najzanimljiviji deo, a tiče se skorašnjeih javnih svedočenja Bogićevića i Rodića, samo da se podsetimo da je list „Politika“ prešao u „PNM“, u kome je vlasništvo i pravo finansijskog upravljanja dobio WAC, ostvareno pod direktnim uticajem Đinđića. To je bila prva transakcija na osnovu direktne pogodbe posle 2000. godine. Usledili su „Sartid“, „NIS“, a sada se ništa i ne prodaje bitno ako nije direktna pogodba („JAT“, „Beograd na vodi“, itd). Sve uz zaklinjanje u borbu protiv korupcije.

Da Vas podsetimo:  KO IMA UM, RAZUMEĆE

E sad, g. Bogićević kaže da je Rodiću dao milion evra u kešu, da bi on odustao od već zaključenog ugovora sa WAC-om, a da kasnije nije hteo da mu plati dodatnih 5 miliona na ime otkupa dugova, zato što u trenutku kada je davao prvi milion „nije bio upoznat sa detaljima transakcije“, već je to uradio zato što su to od njega tražili Tadić, Rakić i Petrović.

Istovremeno je rekao da je zahtev Rodića da mu se da milion evra reket.

Pravo pitanje za g. Bogićevića je, kako je moguće da on daje milion evra za transakciju koja ga toliko ne interesuje da nije bio upoznat sa detaljima? Naročito kada se zna da je nakon toga platio i kupovnu cenu WAC-u za njegovih 50% u PNM-u.

Odgovor je samo jedna od sledećih mogućnosti:

A) to uopšte nije bio njegov novac nego nekog od pobrojanih političara koji su to od njega tražili, gde je Bogićević neka vrsta njihovog „protočnog bojlera“,

B) to jeste njegov novac, ali je to morao da uradi zato što su mu pobrojani političari, ili neko od njih, pretili,

V) to jeste njegov novac i to je uradio zato što mu je neko od pobrojanih političara rekao da će u nekom drugom poslu dobiti nadoknadu za novac koji daje za kupovinu „Politike“.

Ne znamo da li ga je tužilac to pitao i ne znamo šta je od toga istina, ali pouzdano znamo da to što mu je Rodić tražio milion evra da izađe iz dogovora sa WAC-om nije reket i ne predstavlja bilo šta neobično u poslovnom svetu.

Isplata u kešu u Srbiji, u stranoj valuti, nije dozvoljena i ako takav prihod nije prikazan, dodatno su prekršeni poreski propisi. Sama transakcija po sebi je zakonita. Način na koji je urađena, ako je urađena, nije.

Da Vas podsetimo:  ŽIV JE NIKOLA...

Rodić kaže da je bio deo Vučićevog štaba za ulepšavanje stanja u Srbiji. Da Vučić kontroliše medije i da ne dozvoljava da građani saznaju istinu.

I ova tvrdnja i prethodna Bogićevića, da je na traženja Tadića i ostalih dao pare Rodiću, se osporavaju dovođenjem u pitanje lika i dela Bogićevića i Rodića. Ova osporavanja su za potrebe utvrđivanja istine neosnovana. Obojicu treba sagledavati kao „zaštićene svedoke“. Drugim rečima, o prljavštinama ni ne može da svedoči pristojan svet. Kao što o mafijaškim ubistvima na kraju svedoči ubica, tako i ovde o političkim narudžbinama nema ko drugi da svedoči nego bogićevići i rodići.

Kada smo kod političkih narudžbina bilo bi interesnatno pitati i Vučića i Bogićevića, kako je došlo do toga da se, u trenutku kada je otkriveno da je u pozadini kupovine „Politike“ Bogićević, Aleksandar Vučić pojavi na televiziji da nas opomene da g. Bogićević ne sme biti doveden u pitanje zato što zapošljava preko 4.000 ljudi? I zašto je Vučić kasnije rekao da odustaje od utvrđivanja ko je vlasnik polovine „PNM“, kada vidimo da to nije uopšte teško utvrditi?

O dugovima Rodića se uveliko piše, ali samo da se podsetimo da su dugovanja privrednih društava g. Bogićevića preko 400 miliona evra. Više od 100.000 EUR po zaposlenom. I niko nije reagovao kada se taj dug u proteklih desetak godina gotovo utrostručio. Jedina rekacija bila je, u trenucima neminovnog kolapsa, zaštitnička izjava Vučića, kao da je reč o stvarno značajnom privredniku.

Kako „Politiku“ zaista treba zaštititi kao kulturnu baštinu Srbije, rešenje treba tražiti u pravcu otkupljivanja duga od Rodića, a zatim konverziju tog duga u korist AD „Politika“ i time obezbeđivanje većinskog vlasništva u „PNM“-u. Besmisao propisa koji regulišu medije video se i kod Tanjuga, a ovde je reč o listu koji je nadživeo sve bečke listove iz Prvog svetskog rata, tako da primedba da država treba da napusti medije nigde ne zvuči tako besmisleno kao kada je reč o „Politici“.

Da Vas podsetimo:  DRŽ´ TE LOPOVE!

I na kraju, kada bih se ja nešto pitao u pogledu istrage oko svega ovoga, pitao bih i WAC da li su pre transakcije sa Bogićevićem kod njih bili na razgovoru Petrović, tadašnji ministar poljoprivrede i Slobodan Homen, tadašnji državni sekretar u ministarstvu pravde i pregovarali uslove prodaje „Politike“ i da li su im oni rekli da će im se oko realizacije javiti Bogićević, odnosno kako su stupili u kontakt sa Bogićevićem. A pre toga bih proverio u UKP-u da li je neko iz one grupe inspektora za rešavanje spornih privatizacija već bio u Nemačkoj i već ih to pitao. Nema mnogo putnih naloga za Nemačku u tom periodu iz te grupe policajaca.

Sve drugo je politika.

Branko Pavlović

Fond strateške kulture

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime