Rusi nas ipak nisu zaboravili

0
1803

Malopre čuh na vestima da se početak festivala srpskog porekla Bir-fest pomera sa srede na četvrtak iz bezbednosnih razloga! Šta je, mislim se…? Da nije minirana livada, pa će od danas do prekosutra da povade bombe? Jok. Padaće kiša :). I grad, i sekire, i gromovi i… Potop! Ima da bude više kiše nego prodatog piva. A počinje i Uspenjski post. Najstroži posle Vaskršnjeg… Šta to znači…?

U kakvoj su vezi post i pivo? Pa evo ovako:

Nama su komunisti u svoje vreme strogo zabranili da znamo da je pravoslavlje – način života. Pravoslavlje je način života, da. Danas to ne znamo, jer je komunistima to bilo važnije od života. Takvo naše neznanje im je služilo da poverujemo da je drug Tito – Bog, da su komesari apostoli i da nam je svima dobro na odmoru u Jasenovcu, kako danas reče neko iz Hrvatske. O tom vremenu možete da mi verujete sve što kažem, jer sam već baba, rođena samo koju godinu posle Drugog svetskog rata. Pištolj u kožnom mantilu s kačketom gledala sam od kad sam prohodala do polaska u školu. Gledala sam kako brat izdaje rođenu braću da bi ih pokrao. Bog se zaboravljao… Zapravo… Bog se u čoveku ubijao metkom, kundacima, maljevima, otocima, gulazima… Sa svakom kiretažom rađena je eksploracija Boga i anđela. U svakom je, posle svakog vađenja Boga, ostajala praznina, u koju bi se brzo nastanio „fića“, more, lutka iz Trsta, šuškavac i supe u kesicama. Svaki od tih demona, zvanim „standard“, imao je svoju granu delatnosti. Tako je i danas. Uostalom uvek je bilo onih koji su služili Bogu, a i onih koji su služili mamonu. Mamon je demon bogatstva. I lepo se kaže „Ne može se služiti Bogu i mamonu“. No, to malo ko zna.

Novac, novac, novac… Tako smo došli do toga da se sve „ijade“ održavaju i u posne dane. Jer su pare postale važne, a ne Bog. Samo je jedan vladika, Preosvećeni gospodin Irinej Bulović, zabranio slanin“ijadu“ u svojoj eparhiji. Ne, pihtijadu. Rekao je da će da sviraju mrtvačka zvona, usude li se da oskrnave post, a kršteni su u pravoslavnoj veri. Kuku, kad se digla frka! Pa novine štitile ljudska prava. Lele, što beše povika na vladiku! Neke novine ga proglasile patrijarhom, jer se zove isto Irinej kao i Patrijarh, toliko sve znaju o pravoslavlju. O, kako sam navijala za vladiku, samo da ne popusti… I nije. E, sad, u Beogradu je malo teža situacija. Mi nemamu vladiku Irineja, nego Mitroplita beogradsko karlovačkog Irineja, koji je ujedno i Patrijarh i Arhiepiskop pećski. Teška je situacija, jer on sa nama vernicima u Beogradu ima veze samo toliko koliko smo sugrađani. Pećanci ni to ne mogu da kažu. Dakle, nama Beograđanima očigledno nema ko da kaže da za grad nije dobro da bude muzike u vreme kad razmišljamo o upokojenju i vaznesenju Presvete Bogorodice. A to je upravo ovaj post pred Veliku Gospojinu… Pritom, mi smo zaboravili da je despot Stefan Lazarević posvetio Beograd Presvetoj Bogorodici još u 15 veku. Od tih dana do danas, Beograd je toliko puta bio bijen na smrt i vaskrsavao u duhu, da bi danas potonuo pod kišom i pivom…

Da Vas podsetimo:  Zvali nas da branimo dražavu, pa zaboravila na nas!

Kažu da je opijanje „turistički proizvod“. Turizam je privredna grana koja zarađuje na obnovi duše i tela, podjednako predano kao što zarađuje na satanizmu. Jer, kako bismo onda imali seksi-turizam, snajper-turizam, kockarski turizam, alkohol-turizam…? Znate, tu zabludu da je sve dopušteno ako se mogu zaraditi pare, najbolje ilustruju slike zooloških vrtova u kojima su svojevremeno prikazivani ljudi iz Afrike.
Tako se i ja osećam u hramu Svetog Save kad sam na Liturgiji u kripti, a dođu grupe turista. Nisu turisti krivi što ne znaju šta znači „Oglašeni, iziđite“, jer i nisu oglašeni. Nisu krive ni turističke agencije, jer nemaju pojma šta rade. Ali, izgleda mi, ni oni koji nose mantije ne znaju šta treba da rade. Da li ja treba da pitam: „Oprostite, kakav je to hram posvećen Svetom Savi, ako u njemu nema svakog dana Liturgije?!“. Pa u malom Jašiju u hramu u kojem su mošti Svete Petke, svakog dana je bilo dve liturgije. Kod nas dve – nedeljno. Još kad dođem na jednu od te dve koju tu imam, postajem turistički proizvod za strance. Iako su oni fini, uđu na prstima, reč ne progovore, gledaju u plafon, pa u pod – između toga vide i mene. I ja sam tada formalno tu, a faktički… Ko zna gde. U njihovoj zemlji? Pa što idem tu da se nerviram? Zato što tu jedino počinje liturgija u pola osam, pa mu to leti dođe spas. Ne, nisam razmažena pa mi je leti vrućina, a zimi hladno. Nego sam stara, pa neću da budem u prevozu kad se Beograd naspava, da ne smetam, pa ustanem kad svane. Ali, to odlaženje u crkvu po friškom jutru ima cenu – prikazuju me kao crnca u Belgiji. Ljudi platili, pa gledaju…

Da Vas podsetimo:  Sveti Nikola

Tako i ovo što se odlaže zbog kiše, platili pa da gledaju, da piju, da slušaju muziku. A po gusto načičkanim autobusima narod ni o čemu drugom ne priča, nego o strahu da se ovo neće dobro završiti… Mislim, to s prevozom. Danas sam išla 25 minuta dve stanice. Napolju, subjektivni osećaj 41. U autobusu bez klime 61, deset stepeni manje-više. Vozaču treba dati orden Svetog Save, jer on bez roptanja služi Bogu u paklu. Posle dve stanice sam izašla da uzmem vazduh. Bilo mi hladno kad sam izašla. Crnjak. Pa gde sam išla po toj vrućini? U Zemun. Zašto? E, sad ću da vam kažem.

Rusi su doneli u Beograd deo Hristovog hitona, koji je svojim čudesnim rukama izradila Presveta Bogorodica! To je samo mrvica. Veći deo hitona je u Francuskoj i u poslednje vreme je iznošen pred vernike 1894, 1900, 1934, 1984 i 2016. I sad je deo toga stigao u Beograd, a Beograd nema pojma! To, da se mi možemo pomoliti u prisustvu nečeg što je sam Gospod nosio, to je ravno čudu! I čuda se dešavaju. Svedočim.

Mošti su prvo bile u malom hramu na Labudovom brdu. Bila sam. Te lepote od ponašanja vernika, te ljubaznosti, te zbunjenosti kad vidiš da su iznete još neke mošti i taj osmeh, ljubazni osmeh starešine kad ga nešto pitaš, a vidiš da je telom baldisao, pa mi to iz centra Beograda samo možemo da sanjamo. A o „centralnim“ sveštenicima s kojim se srećem neću da pričam, jer se srećem samo kad se pričešćujem, inače su nevidljivi. Ako nađete nekog popa u crkvi u radno vreme, desiće vam se nešto lepo. Svi su „na terenu“. A ni mantije im više nisu striktno crne. Videla sam da nose tamno zelenu, drap i sivu, a jedna mustra-bečka leti nosi belu mantiju. Dođe mi da mu kupim pink keče, pa neka bude kardinal kad je baš toliko zapeo. I kada oni da objasne narodu da je pravoslavlje način života? Kad? Dok im uzmu mere za mantije svih boja, dok prebroje hiljadarke od opela i venčanja, kad da objasne šta znači krštenje? Zar je onda čudo što narod svoje svakodnevne nevolje ne povezuje sa svojim nepoštovanjem Božjih zakona? Narod misli da je pravoslavan zato što je kršten i što slavi slavu, što unosi badnjak i farba jaja. Pa to nije pravoslavlje. Ali ja nisam pop. To hoću da kažem.

Da Vas podsetimo:  Bezgrešne vođe grešnog naroda

Ja sam jedna vrsta radio-Mileve, ili frau Gabrijela iz pop-Ćire i pop-Spire koja po sokacima prenosi glas:

– Narode i milostive gospoje, u Nikolajevskoj crkvi u Zemunu je svetinja! Doneli je Rusi. Idite ako imate neku muku. Idite dok nije kasno. Idite ako išta ištete. Idite da kucate, otvoriće vam se.

I još nešto. (Moram to da kažem, jer me danas nešto baš porazilo. Postidelo).

Ne možete da ostavite 15-20 imena za molitvu i da ostavite prilog od 20 dinara. Da dam ja vama 20 dinara da se molite za mene jednu? Na šta bi to ličilo? Je l` biste pristali na to? Pa kol`k se daje? 200, 500, 1000? Daje se onoliko koliko imate, a da se ne postidite ni pred Bogom, ni pred rodom. Sramota je ovo što sam danas videla. I obavezno dajte prilog za obnovu ove crkve. Koje? Pa Nikolajevske u Zemunu.

Tu su mošti do 25. avgusta. Kakve su sve mošti iznete ovih dana? Ne znam. Znam da se u ovoj crkvi nalaze delovi moštiju Svetog oca Nikolaja, Svetog apostola Andreja prvozvanog, Svete Petke, Svetog Nektarija, Svetog Serafima Sarovskog, Arhiđakona Stefana i časnog krsta Hristovog. Da li mi sve to imamo u Beogradu? Daaaa! Da! Da li to sad može da se vidi u ovoj crkvi. Da! Pa to vam i pričam. Svakog jutra je liturgija u 8 sati i posle mogu da se celivaju mošti do 6 uveče, kad počinje akatist i kad moramo da budemo mirni. Kako se tamo stiže? Autobusima do pozorišta u Zemunu, pa malo napred uzbrdo do semafora i na semaforu desno. U toj ulici je Nikolajevska crkva. Ali ne staju svi autobusi kod pozorišta iako idu kroz Zemun, pa morate da se raspitate.

Ljudi, počinje post! On je obavezan za sve koji su kršteni u pravoslavnoj veri. Ali ništa se ne mora, samo je nešto korisno. Postite, ne postite, sad nije važno. Sad iskoristite ovu priliku, jer je neće biti više u Beogradu za naših života. Mada, ko zna… Jeste, mi smo se malo zaboravili, ali evo prilike koja nam se više neće pružiti ovde…

Ali nas Rusi nisu zaboravili. Doneli. I taj događaj se neće odložiti zbog nevremena. To je priprema za nevreme…

PS. Sad pročitah da i u samom Zemunu počinje Zemun-fest upravo u vreme ovog posta. A stigla i opomena u Nikolajevsku crkvu…

Izvor: blogfrket.blogspot.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime