Ovo je potresna i neobična priča blaženopočivšeg arhimandrita Luke Anića, bivšeg nastojatelja Cetinjskog manastira o Ocu Petru, pravoslavcu sa Sicilije, gde živi, kako tvrdi, više desetina hiljada ljudi pravoslavne vere i srpskih korena.
„Desio se jedan događaj na Cetinju toliko neobičan, da nas je ostavio, što se kaže, sve bez daha. Dakle, došla su, kao i četiri godine ranije, dva sveštenika iz Portorika od kojih je jedan, otac Andrej Vujisić, rodom iz Morače, a drugi je otac Petar, na koga se i odnosi ova priča.
Šta je on porijeklom, da li Italijan ili Albanac, nijesmo znali da kažemo. Uglavnom on je pravoslavni sveštenik, kanonske Crkve. Njih dvojica su godinama zajedno i tako su krenuli u misiju u Portoriko, gdje imaju za sad samo sto vjernika. Međutim, kako se čudno desi da Gospod otvori neka vrata na koja čovjek nije računao: kada su bili tu prije četiri godine ništa nijesmo o ocu Petru saznali, a ovog puta smo pričali o situaciji u Portoriku i o dosta nejasnom porijeklu oca Petra. I eto, da kažemo, slučajno, kada smo jednom sjedeli posle Svete Liturgije, otvori Gospod vrata neslućena i neočekivana. Dakle, sjedeli su tu i otac Radomir Nikčević i otac Ljubomir Jovanović, naši sveštenici koji su upravo bili u Skadru, i koji su počeli priču o narodu koji tamo živi.
Tamo u Vraki i Skadru postoji velika srpska populacija. Međutim, čudna stvar je da tu ima i Srba muslimana koji su svjesni svoje nacije i pamte kad su prešli u islam. Riječ je o narodu koji je pobegao iz Podgorice i okoline, ne znam tačno kojim povodom, i zadržao muslimansku vjeru, ali je zadržao i svoju naciju; čak se tamo i njihov hodža preziva Popović. Kada je to pomenuto svi smo se zasmijali, a zasmijao se i otac Petar, za koga smo mislili da ne govori srpski. Tada smo videli da on razumije šta pričamo.
Onda otac Radomir reče da narod u Skadru priča dva jezika, naški i arbanaški. Dakle „naški“ bi bio srpski koji oni zovu „naški“, na šta otac Petar skoči i reče da se i kod njega na Siciliji pričaju dva jezika – ‘‘naški’‘ i arbanaški i da on razumije barem 70 posto od onoga što mi pričamo, te da nema potrebe da mu se prevodi. Mi smo ostali potpuno zbunjeni: kakva sad Sicilija, „naški“, arbanaški… i pitali smo ga o čemu se tu radi. Objasnio nam je da su oni na Siciliji iseljenici iz Skadra, ali da znaju da nisu porijeklom iz Skadra nego iz nekog drugog mjesta, i tu već poče da priča na engleskom – do tada nam je pričao na „naškom“, koji smo mi jako dobro razumjeli. Reče da dolaze iz nekog mjesta koje se zove Left River i mi se odmah sjetismo da je u pitanju Lijeva Rijeka. A on reče:
„Da, tako kod nas kažu Lijeva Rijeka, a naš je rodonačelnik neki Vaso!!
Iz ovog smo zaključili da je verovatno u pitanju nekakva populacija Vasojevića koja je prošla kroz Skadar. Upitali smo ga koliko ih je sada na Siciliji? Rekao je da ih je u preko 90 sela oko 60.000 ljudi. Zbunjeni svim što smo čuli pitali smo ga koje su vjere ti ljudi. Rekao je da su vjere pravoslavne, ali da nijesu u kanonskoj Crkvi, jer ih niko ne priznaje; da imaju i svoje sveštenike i da se drže svi zajedno, da je najčešće prezime Nemanjin, što Italijani izgovaraju kao Nemanjino, ali da se na „naškom“ izgovara kao Nemanjin, i da pričaju svi „naški“ i arbanaški. Mi smo bili i dalje tako da kažem u nedoumici: 90 sela sa 60.000 ljudi!?
Dalje nam je rekao da su prije 500 godina došli iz Lijeve Rijeke (danas naselja u Podgorici, odakle je kolevka plemena Vasojevići) i da se seća kako su ga kao dijete uspavljivali pričama o pretku Vasu, od čijeg su sina Kovača potekli Kovačevići, od kojih su i njegovi Vulići (on sad ima neko drugo italijansko prezime, jer Italija baš nije dala da se o tome nešto naročito priča, pokušali su da ih ubede da su Albanci, ali im to nije uspelo). Rekao nam je kako pamte nekog popa Katana, od kojeg su Katanići i kako su došli na Siciliju 29. maja, te zato već 500 godina 29. maja svi idu na najvišu goru na Siciliji, da gledaju na istok prema otadžbini i da plaču:
„Ja sam bio mali i nisam znao zašto treba da se plače, stari su mi rekli da moram da plačem i da gledam na istok, oni su plakali onda uhvati i mene žalost i onda sam i ja plakao. Pjevali su neke tužne pjesme na naškom jeziku o svojoj otadžbini“.
Predložio sam ocu Petru da ga odvedemo na Vasov grob u Nožice u Lijevu Rijeku. To je za njega bilo potresno… zagrlio je onaj grob i govorio da 500 godina njegova porodica želi da vidi taj grob, a nisu ni znali gdje je, nisu znali gdje je Lijeva Rijeka. Upoznali smo ga i sa starešinama iz Vasojevića i Bratonožića. Posle smo ga odveli u Skadar da se vidi sa ostalima, i vidio se i sa jednima i sa drugima, i sa Srbima i sa muslimanima koji su izuzetni ljudi.
Mora se reći da ti muslimani ne gledaju nas pravoslavce kao na strano tijelo, nego čak i pomažu u poslovima na uređenju oko naše srpske Crkve tamo, jer znaju da je riječ o istom narodu. I ja sam sam prvi put bio tamo, mislio sam da je Skadar na Bojani nekakva bajka, ali zaista su tamo mladu Gojkovicu koju Albanci zovu Rozafa uzidali u zid i dan danas iz tog zida toči mlijeko: ostavili su dojku slobodnu da podoji sina. Još čudnije je što je otac Petar tu priču znao u takve detalje da je nama stao dah. Rekao nam je da zna tu priču još iz detinjstva.
Mi smo mislili da su naše narodne junačke pjesme jedini izvor te istorijske građe, međutim vidite ne samo da je priča istinita, već je poznata i tom našem narodu, tim našim Vasojevićima i na Siciliji. To je zaista čudesno: takva jedna tajna koja je mogla da ostane pokrivena, a samo da otac Radomir nije rekao da se u Skadru priča „naški“ i arbanaški. Inače, pravoslavni Albanci sa kojima se otac Petar tamo susreo su govorili na tom arbreš, odnosno staroalbanskom, a to je taj „arbanaški“, koji otac Petar bolje zna“.
Piše: Đorđe Bojanić
