Mostar, šesnaesti april, 1992. godina
Taj dan sam, kao i prethodni, dočekao na dežurstvu. Imao sam poslednji zadatak u intendantskom skladištu u Rudarskoj ulici da organizujem utovar preostalih ma terijalnih sredstava i kamionima prevezem u Nikšić. Bila bi to poslednja kolona kojom bi sve ispraznili, i vjerovatno se poslije toga izmjestili na neko drugo mje sto.
Već više vremena, a naročito od septembra mjeseca protekle godine, radio sam na izvoženju materijalnih sredstava iz Čapljine i Mostara i snadbijevao jedinice koje su bile razmještene po Popovom Polju, Nevesinju, Gacku, Bileći i drugim mjestima. Jedno vrijeme sam bio zadužen i za snadbijevanje servisa za oblačenje rezervnog sastava. U tom periodu nije bilo vremena ni za redovno objedovanje, a kamo li za odmor ili neko slobodno vrije me. Bilo je toliko poslova i zadataka, pa da sam imao i deset ruku ñ imale bi šta raditi, a bilo je momenata da nisam znao na koju stranu prvo krenuti. Tako je bilo i toga dana, koji sam od ponoći dočekao na dežurstvu kao i svaki prethodni. Čim svane pripremao sam vojnike i sa kampanjolom išao na mjesto utovara.
Povezao sam i Fejzu (radnog kolegu) u sjeverni logor, jer je on već nekoliko dana imao zadatak da, kao pratilac, odvozi hljeb u Nevesinje, odakle bi se vraćao u popodnev nim satima.
U intendantskom skladištu u Rudarskoj ulici osta li su zastavnik Abaz Šipčić i građanska lica na službi u JNA: Šaćir Kazazić, Senad Kazazić, Osman Salčin i Stanko Mlikota. Stanko bi se samo povremeno pojavlji vao, jer nije imao puno zadataka s obzirom da je stariji čovjek pred penziju. Često ga danju ne bi bilo, a naveče bi dolazio na spavanje. Valjda zbog toga što puno hrče pa ga nisu mogli podnositi u skloništu zgrade u kojoj je sta novao. To nam je lično ispričao i priznao.
Moj „hrabri“ i „odvažni“ komandant, kapetan prve klase Damjan Pođanin, juče je zbrisao u prekomandu. Ne stao je za sedamnaest minuta, bez ikakve najave, razgovora i predaje dužnosti. Zadržao se u skladištu samo toliko da pokupi lične stvari iz kancelarije i eto da nam ka že da odlazi. Prije njega skladište su napustili: Pero Jelovčan, Halil Đuliman i Jure Lasta. Jure je napustio vrlo korektno i uz pozdrav napisavši pismeno izjavu da neće više dolaziti dok se situacija ne promijeni. Po zdravili smo se i više nikada se nismo vidjeli, kao ni sa ostalima.
Pobjegli su i redovni vojnici drugih nacija, tako da je u skladištu ostalo samo osam vojnika Srba. Svi poslovi ovih što su pobjegli automatski su se prelivali na nas preostale, te nam je time bilo sve teže i teže.
Dolaskom u sjeverni logor saznajem da ne ide sve po planu. Od nekoliko vozila koje sam trebao natovariti i formirati kolonu, dobio sam samo dva. Ostali se nisu vratili iz Nevesinja. Sa njima je otišao vodnik Rado mir Ivezić, takođe u to vrijeme starješina transpor tih kolona. Ako bih detaljnije ispitivao došao bih do saznanja da su kamioni korišteni za preseljenje robe i namještaja pojedinih oficira, partijskih drugova, rod bine i ostalih poznanika.
Vojnici su brzo natovarili ta dva kamiona koja smo imali na raspolaganju i vratili smo se u Rudarsku ulicu. Pred zgradom nas je uznemireno čekao zastavnik Šip čić u civilnom odijelu. Upitao me:
„Što si se toliko zadržao?“
Pomislih da hoće negdje da izađe kako bi obavio ne ki posao pa da ne napusta kasarnu dok se ja ne pojavim,
Bio sam hrvatski zatočenik kao što smo i do sada praktikovali. Nisam se ni zadr žao onoliko koliko bih da sam imao još kamiona.
„Da se pozdravimo, napuštam Armiju“ reče.
Rukovali smo se, i otišao je. Ništa nije sa sobom ponio. Odmah sam otišao do oružane da vidim da li ne što nedostaje. Sve je bilo uredno i oružje na broju. Te lefonirao sam u komandu na Konaku da prijavim njegov odlazak, no tamo nikog nije bilo.
Sjeo sam u komandantovu kancelariju i prikupio do kumentaciju, pozvavši i ostale. Saopštio sam im novo nastalo stanje i predložio da preostale zadatke moramo riješiti do kraja. Čitava vojska: osam vojnika, Šaćir, Fejzo, Senad, Osman i povremeni Stanko. Ja jedini među njima Srbin. Preuzeo sam dužnost komandanta skladi šta. Nisam ni slutio šta će se još dogoditi.
Nije prošlo ni petnaestak minuta nakon sastanka, kad zazvoni telefon. Zove Fejzo iz Sjevernog logora da dođem po njega.
„Sačekaj malo“ rekao sam „dolazim za jedan sat, pa će mo se skupa vratiti.“
„Molim te“ veli Fejzo „dođi odmah jer mi se puno žuri“.
Pošao sam odmah, računajući na to da u tom vremenu vojska ruča, a potom natovariti i preostale kamione, ko ji su trebali biti na raspolaganju. Nisam sa sobom ponio pušku, misleći da mi ne treba, jer se u to vrijeme po danu ništa nije dešavalo, a ja samo prelazim preko mosta i nazad. Čak sam skinuo i vjetrovku, u kojoj su u džepovima bile dvije bombe. Uz mene je ostao samo mali pištolj 7,65 mm i to na kaišu od pantalona. Mislio sam kao i do sada da se možemo slobodno kretati po gradu, barem po danu.
A do tog momenta ovdje je sve izgledalo ovako: U toku noći bi povremeno dolazilo do pucnjave. Na naše skla dište su čak dva puta dotle napadali noću. Ujutro bi se sve stišalo, i kao da ništa nije bilo, ljudi bi se nor malno ponašali, išli bi na posao, jer je većina firmi još normalno radila. Kada padne mrak, ponovo bi noć prolazila uz pucnjavu i detonacije. I opet ujutro narod živne i kreće se uz svakodnevne poslove, mada se u vazduhu može osjetiti miris baruta, krvi, straha i ne izvjesnosti. Nešto veliko se spremalo da poremeti mo starsku dušu, koja je specifična i različita od drugih gradova nekadašnje „Juge“. Pokvareno je i razvaljeno sve ono što je ovaj hercegovački grad činilo gradom svjetla i sunca, zvanim „Srpskom Atinom“, koga su intelektual ci vijekovima gradili i stvarali, a sažeže ga oganj mr žnje i pade u ruke crnokošuljaša gdje zavladaše zakoni onih koji su se vratili sa hrvatskog ratišta zakrvavlje nih očiju i krvavih ruku.
Kao da je i nebo plakalo nad svim što će se kasnije desiti, asfalt je bio mokar od sitne kišice. Možda je i to razlog brzog polaska, jer nisam želio da Fejzo pokisne.
Čekao me je pred pekarom držeći u ruci teglu kise lih krastavaca, namijenjenih nama uz ručak. Odmah sam se okrenuo nazad i vraćao se preko Carinskog mosta, pa kroz Centar 2. Na ulicama su se kretali i vozila i pje šaci. Sve je nekako izgledalo normalno. Grad ipak „ži vi“ bez obzira što se osjeća miris rata u vazduhu.
Nismo mnogo razgovarali jer smo svaki dan skupa, je dino sam mu uz put skrenuo pažnju da u Nevesinje ne ide samo u košulji jer je još hladno vrijeme.
Skrenuo sam pored Sarajevske pivare i usporio po red naše teretne kapije, gledajući da nije nekim slučajem otvorena da tuda uđem da ne idem okolo na glavnu. Kako je bilo teško dozvati dežurnog da je otvori, produžio sam o trotoaru je bilo mnogo parki ranih vozila. Dođosmo na ugao Gradske mljekare.
(nastaviće se)
Drago Damjanac
deo iz knjige: BIO SAM HRVATSKI ZATOČENIK Crna „Lora“
Danas neki srbski mediji pišu žalopojke zbog smrti „legendarnog hrvatskog pevača“ Krunoslava Slabinca, koji se 90-ih isticao srbomrzačkim izjavama i simpatijama prema tzv NDH.