
autor:Vladimir Umeljić
U 20. veku SAD su imale 21 predsednika, 12 iz Republikanske i 9 iz Demokratske partije, a samo od kraja Drugog svetskog rata vodile su 106 ratova, sa preko 20.000.000 mrtvih i, naravno, uvek na tuđim teritorijama.
Danas Donald Tramp po drugi put postaje predsednik i pokazaće se po čemu će istorija njega upamtiti.
Svako od tih ratovanja je imalo ideološke, ali i neprevidivo komercijalne, finansijske motive, što uostalom važi i za čitavu zapadnu „međunarodnu zajednicu istih vrednosti.
Napravimo jedan kratki pregled, od svetskih ratova, pre svega od zlokobnog Adolfa Hitlera, pa do našeg vremena.
Za podsećanje: Adolf Hitler nije krio oduševljenje i znao je u svom programatskom pamfletu „Majn Kampf“ da pohvali, kao i da u svom sledstvenom „Programu eutanazije manje vrednog života“ (ubijanje stotina hiljada bolesnih i hendikepiranih lica) primeni u praksi jednu od determinanti socijalne klime u SAD od početka XX veka:
„Tome je pripadala bizarna ideologija „nordijske gospodarske rase“ ili pak eliminacija „manje vrednih (eugenika). Već 1914. je vlada SAD zajedno sa poznatim fondacijama, sa Rokfelerovom, Karnegijevom, itd. kao i sa poznatim naučnicima sa američkih univerziteta izradila detaljni „Rasni program“ i to ne samo za svoju zemlju, već za čitavo čovečanstvo. Po tim planovima je trebalo da do 1985. godine samo u SAD bude uništeno oko 45 miliona „manje vrednih ljudi“.1
Osim ove rasističko-ideološke kompatibilnosti tj. podrške i inspiracije postojala je i vrlo konkretna privredna saradnja, čiji moto je tadašnji šef Dženeral Motorsa Alfred Sloan na sledeći način obrazložio: „Jedan internacionalni koncern vodi svoje poslove isključivo na poslovnoj bazi i ne obazire se na političke poglede na svet svog rukovodstva ili država, u kojima se odvija njegova aktivnost.“2
Firma Kodak je priznala da je tada koristila radnike, koje su nacisti prisilno dovodili iz okupiranih zemalja. Američki publicista Edwin Black je u svojoj knjizi „IBM i Holokaust“ ukazao na činjenicu da je ova firma razvila sistem kartica i tzv. Hollerith-mašine, pomoću kojih je organizacija deportovanja Jevreja u koncentracione logore i njihovo masovno ubistvo postalo znatno eficijentnije. Koka Kola je 1933. prodavala oko 100.000 sanduka svog napitka godišnje u Nemačkoj 1939. već oko 4,5 miliona i iskazala je svoju zahvalnost režimu na pr. i sponzorstvom Olimpijskim igara u Berlinu 1936, koje su propagandistički podizale Hitlerov ugled u svetu, itd.3
Još veću težinu rezultati istraživanja, koje je javnosti predstavio Antony C. Sutton:
„Dok se poluistina da je hitlerizam pobeđen zahvaljujući doprinosu američkih oružanih snaga neumorno uteruje u glave, pređutkuje se druga polovina istine. Činjenica da je hitlerizam samo uz pomoć anglo-američkog kapitala uopšte mogao da nastane, predstavlja naime još uvek tabu-temu zvanične istoriografije“.4
Finansijska i privredna saradnja između SAD i Nemačke je zapravo započela odmah posle završetka Prvog svetskog rata, kada su pobeđenoj Nemačkoj nametnute ratne reparacije u skoro utopijskoj visini od 132 milijarde zlatnih maraka:
„Njujorška banka Morgan & Co je prvo razvila tzw. Owen Young -plan a potom Dawes -plan, po kome su od 1924. u Nemačku išle milijarde dolara godišnje kao krediti, najvećim delom iz SAD a manjim iz Velike Britanije. Jedan deo je išao nemačkoj državi (po povišenim kamatama) a drugi nemačkoj industriji, da bi se ponovo podigla privreda. Država je ta sredstva upotrebljavala manjim delom za izgradnju infrastrukture a većim za otplatu reparacija, koje su znači samo kroz kredite isplaćivane.
To je bilo vrlo profitabilno za privatne bankare, za investore iz SAD i Velike Britanije a nemačka privreda je počela da cveta i relativno brzo postala druga po snazi u svetu. Zahvaljujući kreditima poverioci (Italija, Belgija, Francuska, itd.) su dobijali reparacije i plaćali sopstvene ratne dugove SAD i Velikoj Britaniji, koje su dakle višestruko profitirale na
Prvom svetskom ratu i njegovim posledicama.5Kružni tok kapitala je bio dovršen.
Anglo-američki finansijski magnati su uz to u dvadesetim godinama radili na izgradnji kartelskog sistema u nemačkoj industriji, koji će nekoliko godina kasnije bitno pomoći dolasku Hitlera na vlast. Tri najveća kredita u okviru Dawes-plana, koja su od strane internacionalnih bankara u Wall Street-u stavljena na raspolaganje, otišla su upravo dotičnim nemačkim kartelima, monopolističkim koncernima. Tri četvrtine ukupne sume su dale tri američke banke – Dillon, Read & Co, Harris, Forbes & Co i National City Company – i one su ostvarile i najveće profite.
Među produktima koje su dva nemačka kartela, „IG Farben“ i „Vereinigte Stahlwerke“, proizvodila, izdvajaju se naročito katran, jedan sporedni produkt pri proizvodnji koksa iz kamenog uglja i hemijski azot (Nitrogenium), koji su od esencijalne važnosti pri proizvodnji eksploziva. Ova dva koncerna su dakle u predvečerje Drugog svetskog rata 1937-1938. proizvodila 95% nemačkog eksploziva i to zahvaljujući američkom kapitalu a delimično i američkoj tehnologiji. Drugi bitni preduslov za vođenje rata je posedovanje tečnih goriva. Nemačka nije posedovala nalazišta nafte, ali velike rezerve kamenog uglja jeste. Hemičari koncerna „IG Farben“ uspeli su da razviju postupak hidriranja, kojim se ugalj transformiše u naftu i to uz obilnu pomoć američke kompanije „Standard Oil“ (John D. Rockefeller). U smislu intenziviranja saradnje nemačka firma „IG Farben“ je osnovala svoja predstavništva u SAD, 1928. „Holding IG Chemie“ i 1929. „American IG Chemical Company“ i delila svetska prava na proces hidriranja sa američkim „Standard Oil“.6
Hitlerova Nemačka je rešila pitanje proizvodnje eksploziva i tečnog goriva. Time se pomoć SAD pri militarizaciji nacističke Nemačke nije iscrpela. Opel, u stoprocentnom vlasništvu američkog Dženeral Motorsa i Ford, u stoprocentnom vlasništvu američke Ford Motor Kompani Detroit, bili su najveći proizvođači Hitlerovih tenkova (vojnih kamiona, džipova, itd), protiv čega ove kompanije nikada nisu protestvovale, njihove su zarade na nečovečnom ratu nemačkog diktatora bile naime enormne.7
Istoričar Ashby Turner je otkrio da je Dženeral motors vodeće pozicije kod Opela razdelio nacistima a jevrejske saradnike ili otpustio ili manjim delom premestio u SAD. I američki auto-koncern Ford je aktivno pomagao nacistički režim čak i za vreme rata putem poslova robne razmene. Henri Ford je bio otvoreni i gorljivi antisemit, i Wolfgang Zdral je ustanovio da je on svake godine čestitao Hitleru rođendan uplatom od 50.000 rajhsmaraka na njegov privatni račun kod banke Bankhaus J. H. Stein.8 Ford je pak za uzvrat od svog nacističkog prijatelja dobio najviše odlikovanje za strance, „Großkreuz des Deutschen Adlerordens“.9
Poznato je da Hitlerova nacional-socijalistička partija NSDAP od ranih dvadesetih godina dobijala veliku podršku nemačkih industrijalaca. Antony Sutton je međutim ustanovio da su to pretežno bile nemačke firme sa internacionalnim karakterom, koje su bile osnovane američkim kapitalom, delom bile u američkom posedu i bile vođene od strane američkih direktora, dakle – pored na pr. nemačkih Thyssen i Kirdorf – IG Farben, AEG, DAPAG (Deutsch-Amerikanische Petroleum A.G., itd.
Samo 1932-1933. je jedan od direktora AEG (30% u američkom vlasništvu), Fridrih Flik (Friedrich Flick), uplatio 150.000 rajhsmaraka direktno na bankovni račun NSDAP. Pri poznatom „Susretu u Kajzerhofu“ između Hitlera i nekoliko industrijalaca (među njima predstavnika nemačke i američke firme „IG Farben“) u maju 1932. skupljeno je 500.000 rajhsmaraka i uplaćeno na račun Hitlerovog zamenika Rudolfa Hesa u Deutsche Bank. Herman Gering je bio domaćin susreta 20. februara 1933, kada je Hjalmar Schacht primio oko 1,3 miliona rajhsmaraka za finansiranje Hitlerove kampanje za izbore od 5. marta, itd.
Ovo ukazuje na činjenicu da šta više ni u slučaju Adolfa Hitlera „crno-bela“ predstava stvarnosti ne odgovara pravom stanju stvari. On i njegova partija kao i čitav represivni državni aparat (policija, vojska, tajne službe, itd.) Nemačke nesumnjivo snose najveću odgovornost za sve užase Drugog svetskog rata kao i za velike genocide u evropskom XX veku (i u slučaju Srbocida u hrvatskoj državi 1941-1945. ta odgovornost je enormna, ali indirektna). Veliki broj drugih učesnika tadašnjih istorijskih događanja snosi međutim svoju (asimetričnu) odgovornost za razvoj istih.
Ko su dakle bile najvažnije finansijske, ideološke, političke, vojnoindustrijske i izvršne „babice“ iz okcidentalno-evropske kulturološke tradicije pri rađanju i „voljni pomagači“ (D. J. Goldhagen) pri jačanju i delanju nacističkog diktatora?
‒ Pri utemeljenju svog ubilačkog rasizma Hitler se oslanjao na milenijumsku tradiciju rimokatoličke crkve: „Jevrejska nacija ne radi (…) ona je slična jednom ogromnom polipu (…) to su sve sami paraziti…“ (organ papinskog jezuitskog reda Civiltà cattolica, 1896); „Ako i mi postanemo žrtve ovog tiranina svih naroda, čitava zemljina kugla će potonuti u zagrljaj tog ogromnog polipa (…) Jevreji su paraziti na telu drugih naroda…“ (Hitler u „Majn Kampfu“); „Ne postoji bitna razlika između nacional-socijalizma i katoličke crkve (…) zar nije crkva proglasila Jevreje parazitima i zatvarala ih u geta (…) ja činim samo ono isto, što je crkva činila 1.500 godina, samo sada još temeljnije…“ (Adolf Hitler, 1936), kao i na rasizam i antisemitizam u SAD (ideologija „nordijske gospodarske rase“ i eliminacija „manje vrednih ljudi“ (eugenika). To su dakle bile ideološke „babice“ pri rađanju i „voljni pomagači“ pri jačanju i delanju nacističkog diktatora.
‒ Po izlasku iz zatvora on je dobio bitnu pomoć nemačkih rimokatolički determinisanih političkih partija pri ponovnom legalizovanju njegove NSDAP a po demokratskom ulasku u parlament dobio je od istih partija odlučujuću pomoć pri rušenju Vajmarske republike i uvođenju jednopartijske strahovlade, totalitarizma u Nemačkoj. To su dakle bile političke „babice“ pri rađanju i „voljni pomagači“ pri jačanju i delanju nacističkog diktatora.
‒ Bogati nemački industrijalci i bankari zajedno sa bogatim ne-nemačkim industrijalcima i bankarima iz iste kulturološke tradicije, u prvoj liniji iz SAD i Velike Britanije, postarali su se za obezbeđenje dovoljnog kapitala za finansiranje Hitlerove izborne kampanje i ulazak u nemački parlament. To su dakle bile finansijske „babice“ pri rađanju i „voljni pomagači“ pri jačanju i delanju nacističkog diktatora.
‒ Bogati nemački industrijalci i bankari zajedno sa bogatim ne-nemačkim industrijalcima i bankarima iz iste kulturološke tradicije, u prvoj liniji iz SAD i Velike Britanije, postarali su se za obezbeđenje dovoljnog kapitala za finansiranje Hitlerove ratne mašinerije. To su dakle bile vojno-industrijske „babice“ pri rađanju i „voljni pomagači“ pri jačanju i delanju nacističkog diktatora.
‒ Milioni Nemaca (kao i ne baš zanemarljivi broj drugih „normalnih“ ljudi iz iste kulturološke tradicije, jer samo u SS-jedinicama je na pr. služilo oko 150.000 dobrovoljaca iz svih zemalja Zapadne i Srednje Evrope, najviše Francuza, Šveđana, Norvežana, Holanđana i Belgijanaca) duboko su internalizovali Hitlerovu neljudsku ideologiju i dali mu svoj glas na demokratskim izborima a potom i nacističku dehumanizaciju ciljnih grupa genocida, i izvršili njihovo masovno ubistvo. To su dakle bile izvršne „babice“ pri rađanju i „voljni pomagači“ pri jačanju i delanju nacističkog diktatora.
‒ Svi vodeći učesnici događanja su se služili uzurpacijom vlasti nad definicijama stvarnosti i psihagogijom (teorija definicionizma) i oslanjali na represivnu državnu silu, da bi ostvarili svoje političke i ekonomsko-finansijske ciljeve. Njihov način mišljenja (govora i) delanja nema nikakve veze sa etikom i moralom.
‒ Predstavnici iste kulturološke tradicije za vreme poslednjih balkanskih ratova na kraju XX veka pokazali su principijelno isti način mišljenja (govora i) delanja, zaključno sa ponovo vaskrslom masivnom dehumanizacijom ciljne grupe. Oni su se oslanjali na represivnu naddržavnu NATO-silu, da bi ostvarili svoje političke i ekonomsko-finansijske ciljeve. Paralelni pokušaji da se dehumanizacija ciljne grupe predstavi kao moralno-etički uslovljena reakcija „u ime humanizma, demokratije i odbrane ljudskih prava“ posledica je konsekventne uzurpacije vlasti nad definicijama stvarnosti i psihagogije. Taj (načelno isti) način mišljenja (govora i) delanja nema nikakve veze sa etikom i moralom.
Da li se način razmišljanja, govor i delanje nosilaca okcidentalno-evropske kulturološke tradicije suštinski izmenio posle pobede antihitlerovske koalicije ili posle raspada Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza?
Istorija se ponovila i po završetku Drugog svetskog rata, tada je „Dawes-plan“ postao aktuelan pod imenom „Maršalov plan“ i SAD su stavile 13,12 milijardi US $ (odgovara vrednosti od 127,1 milijardi US $ 2013.) na raspolaganje, od čega je Nemačka dobila 1,4 milijardi kao kredit, razume se sa kamatama. Ta sredstva su imala nesumnjivo pozitivno dejstvo, ne toliko u realnom ekonomskom koliko u karitativnom i psihološkom smislu, jer su iznosila manje od 3 % nacionalnog prihoda u 16 država-primalaca pomoći. Istoričar ekonomije Barry Eichengreen je izračunao da je kroz njih brutosocijalni produkt primalaca rastao između 1948-1951. prosečno samo za 0,5%.10
Radilo se znači o istom načinu razmišljanja i delanja kao i posle Prvog svetskog rata a sa jednom razlikom, da su ovog puta naime i „normalni“ ljudi imali koristi od toga. Polazi se od tri motiva SAD za iniciranje i realizaciju ovog projekta:
‒ Pomoć za stanovništvo Evrope, koje je živelo u bedi i delimično čak gladovalo, što je bio motiv sa humanističkim karakterom i imao samo pozitivni efekat za pogođene.
‒ Suzbijanje uticaja Sovjetskog Saveza i komunizma („Containment-Politik“), što je bio samo politički motiv u smislu sopstvenih interesa.
‒ Stvaranje tržišta za prekomernu produkciju u SAD, koja se zahuktala u vreme rata, što je bio samo ekonomski motiv u smislu sopstvenih interesa.
Da bi se izbegli nesporazumi, humanistički čin pomoći ugroženima se ne može devalvirati činjenicom da su dva od tri motiva SAD bila isključivo inicirana sopstvenim političkim i ekonomskim interesima.
Drugim rečima, može se npr. poći od toga da je za onih 12.000 od strane Diane Budisavljević iz logora smrti hrvatske države 1941-1945. spasene srpske dece po svakom zakonu verovatnoće bilo prilično nevažno da su ona potom prihvatanjem u katoličkim hrvatskim familijama po pravila bivala pokatoličena i pohrvaćena, i time nepitano poslužila genocidnom cilju dotične države.
Ta deca su izgubila svoje porodice i svoj prvobitni identitet, ostala su međutim živa.
Analogno tome može se poći od toga da je pogođenim „normalnim“ ljudima na zapadu Evrope (kao i u Jugoslaviji, Turskoj i Indoneziji) po svakom zakonu verovatnoće bilo prilično nevažno ko je, kako i koliko zaradio na njihovoj zloj sudbini, pa makar se radilo i o onima, koji su kauzalno učestvovali u nastajanju dotičnog stanja.
To pitanje je naprotiv od velikog principijelnog značaja, jer već saznanje da tako mali broj ljudi ima toliko veliku moć da gurne masu ljudi u bezmernu nesreću, da im potom pomognu i oba puta zarade na tome, da se isti dakle posvećuju isključivo idolatrijskom klanjanju sopstvenim finansijama i sebe smatraju prvosveštenicima te pseudo-religije, više je nego dovoljan razlog za uznemirenje i zabrinutost.
To stanje je definitivno nekompatibilno sa humanizmom i demokratijom.
Izuzetno je poželjno da svako može da ljudski dostojanstveno živi od svog rada, to bi trebalo da bude uvršteno u osnovna ljudska prava; normalno je da svaki zanatlija, ratar, trgovac, restorater, lekar, advokat, umetnik, itd. koji samostalno radi, može da postigne viši standard života od proseka; i naslednik imetka ima pravo da posle podmirivanja zakonskih obaveza (porez) bira da li će lagodno živeti od toga ili ipak nešto raditi. U svim tim slučajevima socijalno klatno se naime kreće oko sredine, državno-pravna i moralna pravila se poštuju a ljudi su, dopadalo se to nekome ili ne, neminovno „jednako nejednaki“, jednaki po svojim pravima, obavezama i socijalnoj odgovornosti a nejednaki po svojim životnim stavovima i ciljevima, sposobnostima i obrazovanju, i sledstveno po svom socijalnom položaju u društvenoj hijerarhiji. To činjenično stanje se ne da nikakvim dekretima ili primenom sile izmeniti, kao što je to iskustvo „realnog socijalizma“ upečatljivo potvrdilo.
Ako jedno društvo međutim dozvoli da bilo ko kroz svesno prouzrokovane ili omogućene ratove ili druge kriminalne delatnosti dođe do bogatstva, ako dozvoli da bilo ko na pr. izmanipuliše cene hrane na svetskim berzama i legalno zgrne milione, dok se stopa smrtnosti u siromašnim zemljama rapidno povećava, onda sa tim društvom, sa njegovim pravom i moralom nešto bazično nije u redu.
Taj način razmišljanja i delanja ima definitivno veze sa američkim motom „Bigger is better, more is better!“ i to po svaku cenu, koji je pak neprevidivo proistekao iz milenijumske okcidentalno-evropske kulturološke tradicije, kao što smo već videli na primeru vatikanske rane komercijalizacije i trgovine hrišćanskim sakramentima tj. finansijskih transakcija i saučesništva sa mafijom, korumpiranim političarima, kriminalnim bankarima, fašistoidnim P2-masonima, itd. gde je isto tako važilo – profit po bukvalno svaku cenu, uključujući i (ponovno) žrtvovanje svoje konstitutivne hrišćansko-crkvene konstante u korist ekonomskog i političkog profita.
Naravno da se pohlepa i beskrupuloznost, samoživost i hedonizam, sprega kapitala, kriminala, koruptnih političara, itd. sreće u svakoj kulturološkoj tradiciji, da su i druge oligarhije iz istih razloga započinjale i vodile ratove.
Jer niti je čovek na Zapadu sam po sebi gori ili bolji od čoveka na Istoku (Severu, Jugu), niti su bilo gde vlastodršci i oligarsi moralniji i senzibilniji pri zastupanju sopstvenih interesa od svojih pandana u drugim delovima sveta.
Samo – da li zapravo to znači da su i zapadne demokratije u suštini jednake dotičnim oligarhijama, da vladaju istovetna „pravila igre“, koja se samo drugačije nazivaju, jer su njihove vodeće elite naučile da cene i neumorno primenjuju princip uzurpacije vlasti nad definicijama stvarnosti i psihagogiju, da svoju pohlepu i beskrupuloznost redefinišu u borbu za ljudske slobode i prava tj. u „jedinu pravu veru u Boga i u njegovog jedinog pravog zastupnika na zemlji“?
Drugim rečima, način razmišljanja i delanja nosilaca okcidentalno-evropske kulturološke tradicije je i posle pobede antihitlerovske koalicije principijelno ostao isti, način govora se promenio u smislu potenciranja „jezičkog oružja“.
Razlike u ispoljavanju diahrone borbe za političku prevlast, ekonomskofinansijsku moć, duhovnu dominaciju i sl. u raznim delovima sveta uslovljeni su specifičnostima pojedinačnih kulturoloških tradicija.
Nije znači slučajnost da su eugenika i veliki sistematski genocidi u evropskom XX veku nastali na Zapadu a ne na Istoku (Severu, Jugu), kao što nije slučajnost da se staljinistički „Arhipelag gulag“ razvio na Istoku.
Komunizam je, međutim, ideologija koja egzistira još samo u udžbenicima istorije (i u Severnoj Koreji a na papiru i u Kini, gde se u praksi već odavno neguje jedna vrsta komunističko-kapitalističkog socio-transvestita), dok je idolatrijsko klanjanje „zlatnom teletu“ kapitala do današnjeg dana aktuelno i izuzetno virulentno.
Svako vreme ima svoje karakteristike, zahvaljujući dinamičnom kontinuitetu razvoja svake kulturološke tradicije moguće je međutim u njenom okviru prepoznati diahrone zajedničke osobine, koje se reflektiraju na stvarnost u smislu kontinuiteta istorije.
Holokaust, Porajmos (Samudaripen) i Srbocid nisu nastali u nekakvom vakuumu ili naprečac, oni predstavljaju vrhunac milenijumskog istorijskog razvoja i slede brojnim primerima prošlosti. Istorija Evrope je, dakle, pored ostalog istorija osvajačkih ratova i istorija genocidnih radnji i postupaka. Prvi, izuzetno podrobno dokumentovani i masivni genocidni akt jedne svetske sile iz Evrope je bila pobeda Rima i uništenje Kartagine (146. god. pre Hrista).
„Veliko“ vreme genocida, međutim, na čiji žalosni vrhunac nailazimo u izuzetno tragičnom XX veku, dolazi nedvosmisleno sa početkom evropskih kolonijalnih ratova protiv ostatka sveta. Teoretsku bazu i opravdanje za ove ratove pružaju vrlo rano crkveni funkcioneri i mislioci zapadnog hrišćanstva, kao na pr. učenje o „pravednom ratu“ koje je, pored ostalih, razvijao i zastupao jedan od tvoraca sholastike, najpoznatiji rimokatolički teolog, Toma Akvinski. Da bi se izbegli nesporazumi – ovi teoretičari osvajačkih pohoda okcidentalnog dela Evrope se ni u kom slučaju ne mogu smatrati teoretičarima (duhovnim autorima odnosno svesnim i ciljanim inicijatorima) sledstvenih genocidnih radnji u osvojenim zemljama odnosno nad porobljenim narodima. Oni su, međutim, nolens volens vrlo samovoljno redefinisali kako (ne samo za njih obavezujući) biblijski aksiom jednakosti odnosno ravnopravnosti svih ljudi, tako i osnovnu etiku međuljudskih odnosa. Njihova odgovornost, znači, leži u davanju jedne autoritativne „moralne” osnove jednom izrazito nemoralnom razvoju događaja.
Teorija je, kao i mnogo puta pre i posle ovoga, samo jezički sankcionisala već postojeću praksu. Odmah po proterivanju Saracena iz Španije, izdala su njihova – po sopstvenim rečima „najkatoličkija“ – veličanstva, Izabela od Kastilje i Ferdinand od Aragona, dekret, prema kome su svi Jevreji morali ili da se podvrgnu katoličkom pokrštavanju ili da napuste zemlju i, svakako, sve što su posedovali. Taj ultimatum je istekao 2. februara 1492.11. Sledećeg dana su isplovili brodovi Kristifora Kolumba i time je počeo najveći španski osvajački i pljačkaški pohod u istoriji.
Razaranjem carstva Maja uništena je i najstarija pisana kultura Amerike. Za državu Acteka, Špancima je bilo dovoljno dve godine (1517-1519) a za državu Inka pune četiri (1531-1535). Po izveštajima savremenika, samo u godini 1524. pokrštavano je i do 14.000 autohtonih stanovnika dnevno.12 Isti izveštaji, međutim, potvrđuju da se samo u prvoj polovini španske vladavine već više od 15 miliona prastanovnika američkog kontinenta oprostilo od života i od svojih novih gospodara.13
Kao što je poznato, zapadnoevropski osvajači Severne Amerike nisu ni manje sistematski, ni manje genocidno postupali od svojih južnih suseda. Ova lista bi se mogla još dugo proširivati – uništavanje skoro čitavog afričkog naroda Herero u današnjoj Namibiji od strane kolonijalne vojske carske Nemačke, portugalski pohodi u Angoli, francuski način ophođenja sa stanovništvom Alžira ili Indokine, itd.
Godine 1788. otkrivaju Britanci Australiju, jedan kontinent sa oko 300.000-400.000 stanovnika; u godini 1921. popis je izbrojao još samo oko 62.000 preživelih14. Između godina 1846-1848. redukovala je ova „najstarija parlamentarna demokratija sveta“, usred Evrope, katoličko stanovništvo Irske za više od dva miliona ljudi – planski i sistematski – kroz izgladnjivanje i proterivanje (danas – etničko čišćenje).15
Velika Britanija je osnovala i prve koncentracione logore u istoriji čovečanstva: „Pojam „koncentracioni kamp“ je ušao u upotrebu kroz britanske vojne strukture u Drugom burskom ratu (1899–1902), kada su burske žene i deca, kao i Afrikanci iz tih oblasti oterani u logore. U njima je izgubilo život oko 26.000 žena i dece.“16
Britanci su isto tako kao prvi upotrebljavali biološka oružja: „Evropljani su prvi upotrebljavali viruse kao ratno sredstvo, britanski osvajači su na pr. već 1763. darovali dva indijanska plemena u Severnoj Americi ćebadima i maramicama, zaraženim virusom velikih boginja i polovina darovanih je pomrla.“17
Francuzi su u vreme Alžirskog rata ubili oko 500.000 Alžiraca, među njima enormni broj civila: „Svedočenja očevidaca i novootkriveni dokumenti potvrđuju bez ikakve sumnje izuzetnu brutalnost, sistematsku primenu mučenja i mnogobrojnost zločina. Svakodnevna su bila masovna silovanja, potapanja u ledenu vodu ili u ekskremente i elektrošokovi.“18
Italijani su u vreme Italijansko-turskog rata 1911. i fašističkog režima 1922-1945. u Severnoj Africi vršili masovna streljanja, deportacije, razaranja naselja i trovanja izvora vode, upotrebljavali su otrovne bojne gasove i osnivali koncentracione logore, kao na pr. El Agheila sa oko 35.000 zatvorenika.“19
Belgijanci su u Kongu 1888-1908. forsirali eksploataciju kaučuka, pre svega preko firme Société générale de Belgique (vlasnik: belgijski kralj Leopold), i koristili domaće stanovništvo kao robove. Dolazilo je do izgladnjivanja, masovnih silovanja, uzimanja talaca, mučenja, obogaljivanja i ubistava. Broj žrtava se ceni na 8 do 10 miliona, ubijena je znači polovina stanovnika Konga.20
Za podsećanje, toj tradiciji je sledio i poslednji nemački car: „Bivši nemački car Vilhelm II je već 1927. pitao pronalazača otrovnih bojnih gasova Frica Habera (Fritz Haber), da li je moguće uništiti i celokupno stanovništvo velikih gradova gasom i istovremeno nazvao štampane medije, Jevreje i komarce kugom, koje se čovečanstvo na svaki način mora osloboditi. Tim povodom je ostavio zabelešku: „Mišljenja sam, da bi najbolje bilo upotrebiti otrovni gas.“21
Način razmišljanja i delanja se ni u današnje vreme načelno nije promenio. Jer zar današnje i vrlo profitabilno davanje kredita siromašnim zemljama od strane Svetske banke, IMF i velikih banaka, kroz koje siromašne zemlje postaju sve siromašnije a bogate sve bogatije, ne podseća na praksu anglo-američkog kapitala posle Prvog i posle Drugog svetskog rata?
Razlika se sastoji u tome da se siromašne zemlje više ne naoružavaju, osim ako nisu u sastavu ili pod kontrolom „NATO-demokratija“, po prvi put u istoriji ujedinjenih zemalja okcidentalno-evropske kulturološke tradicije (sa svega oko 10% svetskog stanovništva).
Time sa svakako ne potcenjuju posledice po siromašne zemlje, kada npr. u Grčkoj nekoliko miliona ljudi živi u sve većoj bedi ili šta više gladuje, gde je 60% mladih ljudi nezaposleno i broj samoubistava rapidno raste: „Osam ljudi živi u metalnom kontejneru na 20 m2, bez tekuće vode, siromaštvo se širi, očajanje raste već 15 godina dugo (…)“22
Sa svim neophodnim poštovanjem, ni ta situacija se ne može uporediti sa rezultatima delanja zapadnog kapitala između dva svetska rata, koji je rezultirao do tada neviđenim razaranjima i sa preko 50 miliona mrtvih, najvećim delom civila a među njima miliona Jevreja i stotina hiljada Roma i Srba, žrtava genocida.
Iskustvo XX veka je znači ultimativno pokazalo, da kružni tok krupnog kapitala za sobom povlači ciklično ponavljanje kriza i ratova. Najnovija kriza u Ukrajini, međutim, ukoliko se i dalje bude sledilo ovom načinu razmišljanja i delanja, mogla bi u eri nuklearnog naoružanja da se završi katastrofom, koja bi učinila da Drugi svetski rat izgleda kao samo još jedna „kolateralna šteta“ u diahronom građanskom ratu čovečanstva. Ako bi potom neko postojao, ko bi mogao da to konstatuje.
Završna teza za diskusiju:
Najveću opasnost za zapadne demokratije ne predstavljaju spoljne autokratije ili diktature, terorističke organizacije, nacionalistički ili religiozno zaslepljeni ekstremisti bilo kakve provenijencije, već sopstvene vodeće elite, njihova pohlepa i beskrupuloznost.
1 Hermann Ploppa, „Hitlers amerikanische Lehrer Die Eliten der USA als Geburtshelfer der Nazi-Bewegung”, ISBN 978-3981270303, November 2008.
2 „Die Presse”, Print-Ausgabe, Wien, 8. III 2015.
3 Isto.
4 Isto, Antony C. Sutton. U ovom delu ćemo se načelno oslanjati na rezultate istraživanja ovog autora, kao i na jednu recenziju dotične publikacije: Herbert Ludwig, „Die Tabus der offiziellen Geschichtsschreibung: Das britisch-amerikanische Geld, das den Aufstieg Hitlers und der Nazis ermöglichte“, sott.net, 1. V 2015. Drugi primarni izvori će biti posebno označeni.
5 Carroll Quigley: Katastrophe und Hoffnung, Basel 3. Aufl. 2011.
6 Guido Giacomo Preparata: Wer Hitler mächtig machte, Basel, 2010.
7 http://sauber.50webs.com/kapital/
8 Wolfang Zdral: Der finanzierte Aufstieg des Adolf H., Überreuter 2002. Übernommen aus: Herbert Ludwig, „Die Tabus der offiziellen Geschichtsschreibung: Das britisch-amerikanische Geld, das den Aufstieg Hitlers und der Nazis ermöglichte“, sott.net, 1. V 2015.
9 Antony C. Sutton: Wallstreet und der Aufstieg Hitlers, Basel 7. Auflg, 2014.
10 Uporedi na pr. Werner Bührer: Erzwungene oder freiwillige Liberalisierung? Die USA, die OEEC und die westdeutsche Außenhandeölspolitik 1949–1952, in: Ludolf Herbst (Hrsg.) et al.: Vom Marshallplan zur EWG – Die Eingliederung der Bundesrepublik Deutschland in die westliche Welt. Oldenbourg Verlag, München 1990.
11 Simon Wiesental: „Die Segel der Hoffnung“, Wien, 1992.
12 W.H. Prescot: „History of the Conquest of the Peru“, London, 1847, S. 181-182.
13 B. de las Casas: „The Devastation of the Indien: A Brief account“, S. 41 (citirano prema: Smilja Avramov, isto)
14 C.D. Rowley: „The Destruction of the Aboriginal Society“, Vol. I, London, 1934, S. 383-384.
15 C. Woodham-Smith: „The Great Hunger – Ireland 1845 –1849“, New York, 1980, S. 411-412.
16 Uporedi: Joel Kotek, Pierre Rigoulot, Das Jahrhundert der Lager. Propyläen-Verlag, 2001, ISBN 3-54907143-4.
17 Uporedi: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 19. X 2005, Nr. 243 / Seite L38.
18 Arianne Arens und Françoise Thull, Folter im Algerienkrieg (1954-62), ws.ws.org. 28. III 2001.
19 Uporedi: Hans Woller, Geschichte Italiens im 20. Jahrhundert, München 2010, ISBN 978-3-406-60174-3.
20 Uporedi: Dieter H. Kollmer: Die belgische Kolonialherrschaft 1908 bis 1960, in: Bernhard Chiari, Dieter H. Kollmer (Hgg.): Wegweiser zur Geschichte Demokratische Republik Kongo, 2. Aufl., Paderborn u. a. 2006.
21 Seine Schuld ist sehr groß. Interview mit John Röhl. In: Der Spiegel. 8/2004.
22 Griechenland: Dritte-Welt-Verhältnisse in Europa, RT Deutsch, 5. II 2015.