Sad se vidi ko je brat a ko nije!

0
999

IMG_3904Vadim Stepancov je kultni muzičar Rusije, on i njegov “Bahit-Kompot“ su legende za mladež i one malo starije.

Vole ih i oni koju slušaju Čajkovskog, a njega obožavaju i kao izvođača i kao pesnika.

Iskren umetnik.

I kad spava izgleda kao da se smeje.

Lazović:

U Tuli su mi rekli – Stepancov je naš, ovde je rođen. I u Donjecku su mi rekli – Stepancov je naš, ovde je rođen! Koliko ste se puta vi rađali, gospodine Stepancov?

Stepancov:

Ja sam kao Homer, koji se rađao u sedam grčkih gradova. Neki misle da sam “Moskvič“, drugi veruju da sam iz Pitera. Ipak, ja sam rođen u Donjecku. Otac je bio nestrpljiv, hteo je da me vidi što pre, i majka je sa mnom došla u Tulu, gde sam po automatizmu upisan u knjigu rođenih, i tako postao “Tuljak“.

Roditelji su još bili studenti, učili su na tulskom Rudarskom fakultetu, i sad ispada da sam ja “Tuljak“ koji je rođen u Donjecku.

Lazović:

Majka vam je bila Ukrajinka?

Stepancov:

Da, čitava njena porodica je ukrajinska, i svi su govorili ruski, kao što je tako kod svih na Donbasu.

Baba je tridesetih godina prošlog veka predavala ukrajinski jezik u Vinickoj oblasti.

U centralnoj Ukrajini tada je malo ljudi govorilo književnim ukrajinskim jezikom.

NJu su tamo poslali pod parolom – komsomolskim putevima!

Da je doživela ove dane, sigurno bi rekla – sve što su naučili, obilo im se o glavu!

Lazović:

Otkud potreba da izmislite da ste vanbračni sin Jurija Antonova?

Stepancov:

Ta priča je nastala sama od sebe, kada sam još bio mlad, puno mlad, a Jurij Antonov nije imao vremena da ostari, i sličnost je bila neverovatna.

Posle su me upoređivali sa Ozom Ozbornom i Udom Dikšnajderom, tako da imam veliku muzičku porodicu.

Lazović:

Sećate li se podmoskovske Malahovke?

Stepancov:

Svakako…!

Lazović:

Tada ste imali dvadeset godina, i zbog knjiga koje su pronašli kod vas, demobilisali su vas i nagradili dijagnozom – psihopata?

Stepancov:

Nije baš tako! Tada, u vreme mog samovoljnog napuštanja vojne jedinice, u mojoj vojničkoj torbi su pronašli dve filozofske brošure – “Istina i put njenog saznanja“ i “Hrišćanski ekumenizam, juče i danas“.

Načelstvo je reklo da sam ja idiot i poslali su me u ludaru. Tamo mi je i postavljena dijagnoza.

Lazović:

Kako ste se u to vreme gledali u ogledalu?

Stepancov:

Bio sam ponosan na sebe.

Lazović:

Vi i Selindžer ste jedina dva čoveka iz svetske literature koji su se profesionalno bavili mesom i mlečnim proizvodima?

Stepancov:

Nije tako, ja i on smo jedini proučavali “tehnologiju mesa i mesnih prerađevina“, samo on u Holandiji a ja u Moskvi, i nismo završili te svoje fakultete.

Lazović:

I već gledam sliku: perete ruke, a one mirišu na meso i mleko, i vi ih opet perete, i odlazite na Literarni Institut, hoćete da budete pesnik.

Da Vas podsetimo:  Zašto je Vučić povampirio Tomu

Šta je to tada u Vama propevalo?

Stepancov:

Na trećoj godini studija sam shvatio da pripadam onoj retkoj sorti ljudi , kojoj su reč, rima i književnost uopšte važniji od hrane!

Lazović:

Voznesenski u to doba govori da stihove piše nogama! Vi ste mu se rugali, ili…?

Stepancov:

U mladosti svi pišu pesme nogama, odnosno u hodu! A kad se poraste – tad sebe treba zaustavljati! Kao u onoj anegdoti iz devedesetih godina, oko starog i novog Rusa. Tamo prvi drugome govori – nisam jeo tri dana! A drugi odgovara – e, druškane moj, treba sebe zaustavljati!

Lazović:

Zbog starog Mihalkova umalo niste ostali bez diplome?

Stepancov:

Tako se dogodilo. Na Fakultetu, kada su ga imenovali za predsednika Komisije za državni ispit, njemu je odmah zapala za oko moja zbirka pesama – “Ubi me, lepotice, u zoru“.

Nisu mu se ni naslov ni sadržaj dopali. To je bilo osamdesetosme. Perestrojka! Ali do mozga starog Mihalkova ona još nije dolazila.

Moguće da je on tada patio za sinom koji je pobegao u SAD!

Činilo se da je on bio zadužen da pojača ideološku budnost i trebalo je kazniti mene umesto sina!

Samo đavo zna šta se tada događalo u glavama staljinskih književnih generala.

Iako je Lav Ošanin, rukovodilac moje katedre, bio iz tog okruženja, on je bio drugačiji. Zahvaljujući njemu i rektoru Juriju Sidorovu, i sličnima, ja sam na kraju dobio diplomu.

Lazović:

Kakve su vaše pesme iz tog perioda, da li sada nekih stidite?

Stepancov:

Ne, ili možda. Meni je brzo dosadilo da pišem pesme koristeći nepristojnu leksiku, iako su tamo ukus i osećanje bili prisutni, kao i u stihovima Ivana Barkova, koji je u 18. veku uspešno sjedinio “visoki“ i “niski tonus“.

Lazović:

Pamtim jednu vašu rečenicu, izgovorenu na Bajkalu:- u poeziji ima mesta za sve, ali nema mesta za vazduh! Kako dišu vaše pesme?

Stepancov:

Verovatno je tako, u najboljim stihovima gustina poezije je tako visoka da ne ostavlja mesta za muziku.

Jaki i ubedljivi stihovi ne traže melodijsku potporu, to im ne treba.

Retko se dešava da melodija i velika poezija imaju istu rezonansu.

Lazović:

Da ste zbog poezije činili ono što ste činili zbog žena, gde biste bili danas?

Zbog Natašte ste, na njenoj dači okopavali krompir, zalivali salatu, i ona je tada govorila – kako si ti dobar čovek, Vadime! Ona vas je i zaprosila?

Stepancov:

Pa, da…zbunjujete me! Posle pet godina poznanstva, ona je shvatila da sam najbolji, bolji od svih njenih bogatih obožavalaca.

Pre toga, ja sam tražio njenu ruku, ali – ona me odbila. I sada živimo zajedno!

Da Vas podsetimo:  Vučićevo preventivno neutralisanje srpske desnice

Lazović:

A druga žena? Kažete – ona je bila korejski maljčik! Hoćete da me zbunite ili razočarate?

Stepancov:

Prethodna, ta predposlednja….! To je bilo kratkog daha. Ali, ona nije bila – dečko! Jednostavno, volela je da je tako zovu. Kratka kosa, mangupsko ponašanje, još završni razred škole.

Tada je u Rusiji “starosna granica za zajednički život“ bila – 14 godina.

Tako da nisam narušio nikakav kodeks.

Ima li u srpskom jeziku ekvivalent za našu reč – “pacanka“?

Lazović:

Možda: mangup-devojka, vragolanka…!

Stepancov:

Lepo zvuči!

Lazović:

Volite žene kojima vatra gori u očima?

Stepancov:

Svakako, ali je važno da se ona oseti i na nedrima.

Lazović:

Da li je takva bila i čuvena Neli Kim?

Stepancov:

Ne znam. Samo sam je video na novinskim fotografijama. Kupaći kostim joj je bio providan, to pamtim.

Lazović:

Otkud u vašem stanu Santanina zlatna ploča?

Stepancov:

To su mi poklonili za neki rođendan, a od koga sam to dobio – ne pamtim. Dodiri mnogo ruku mogu se ponekad složiti i sa svetskom trgovinom droge.

Lazović:

A ove sablje…to skupljate ili oštrite kad ste besposleni?

Stepancov:

I to mi poklanjaju, znaju za moju ljubav prema hladnom oružju.

Lazović:

Alkohol je za Vas nekada bio honorar, šta je sada?

Stepancov:

Zavisnost, ponekad preglomazan teret, a opet – on veseli!

Lazović:

Nemate muzičko obrazovanje, ne znate da svirate ni jedan instrument, a muzički ste i poetski idol mnogih Rusa. Gde je ovde logika?

Stepancov:

Muzikom zovu i ono što se vrti u pop-industriji, svakako i u andergraundu. Mislim da je to nepošteno, jednostavno – nije u redu!

Mocart i Čajkovski – to je muzika! A ja, pišem pesme i osmislim tri-četiri akorda sa pauzama, za tri strofe i refren, što nije težak zadatak.

Marks Beres nije znao note. DŽim Morison nije svirao gitaru, i šta?

Ali njihove pesme su osvojile srca, i to je glavno.

Lazović:

Vaš poklonik je i bivši direktor Sberbanke – Kazmin?

Stepancov:

Jeste, mi smo prijatelji “do koske“. Žao mi je što je na čelu njegove banke sada drugi čovek.

Lazović:

Grupa “Bahit-Kompot“ postoji od 1990. Šta ste sve uradili za ovih četvrt veka?

Stepancov:

Kako je govorio papaša Dulitl u predstavi “Pigmalion“ – mi smo dotakli vrh londonskog dana!

Bahit-Kompot možda nije vrhunski sastav, ali je svakako kultni. Definitivno!

Lazović:

U knjizi “Mutanti Kupidona“ sabrali ste pesme nastale u prethodnih dvadeset godina. Šta je tu sve stalo?

Stepancov:

To je bilo u drugoj knjizi – “Glamur i trendovi“. Knjiga je debela, ali u njoj je stala samo desetina od onoga što imam.

Lazović:

Gde je andergraund danas u Rusiji?

Stepancov:

Tamo gde je i bio, u podzemlju. Samo što on nije uporan i otporan kao mi. Nove grupe ne mogu da izdrže pritisak i nedostatak novca.

Da Vas podsetimo:  Mihailo Medenica: KAD OBRAZ ZAĆUTI, A GUZICE PROGOVORE (guzica je najskuplja srpska reč)

Lazović:

U pesmi “Današnji dan“, u jednoj strofi kažete – danas ću se ja, s predsednikom u Kremlju napiti…! No, to je, ipak, bluz! U Donjecku se ratuje, ginu deca i starci. Čak ste im i pesmu nedavno posvetili?

Stepancov:

IMG_5461Da, ali pesma u osnovi ne govori samo o tome. Ona govori o ljudskim vrednostima. Ali, proširio se rat i s jeseni 2014 mi smo otišli u Lugansk i tamo snimili pola klipa. Pesma se zove “Aliluja“.

Lazović:

Šta uopšte reći ljudima koji pitaju – kad će sloboda?

Stepancov:

Sloboda je u čoveku, ali većina ljudi nema pojma o tome, jednostavno – boji se da misli!

Lazović:

Da se prisetimo i onoga što ste doživeli u rodnom gradu. Pitali ste prolaznika kako da dođete do prijatelja, a on je odgovorio:- kao prvo – dobar dan!, kao drugo – srećan Vam Dan pobede, a kao treće, mladi čoveče – ta ulica je iza ćoška!

Takvih ljudi je puno u Donbasu, oni ne smeju da se izdaju!?

Stepancov:

Takvih ljudi je mnogo na Donbasu, i njih je nemoguće izdati.

Zaista! Moje srce je uvek sa njima. I sa Srbima koji su tamo, koji brane te ljude i njihovu decu.

Lazović:

Jednu pesamu ste posvetili i Nadeždi Savčenko?

Stepancev:

Rusi za to kažu – bred!

Lazović:

Šta je danas roken-rol u odnosu na rat u Donjecku?

Stepancov:

Nedavno smo učestvovali na rok-maratonu za decu Donbasa na kanalu “REN-TV“.

Neke poznate ličnosti su dugo razmišljale i u poslednjem času pristale da učestvuju. A neke, pristale, a zatim otkazale. Sada je jasno ko je brat a ko nije.

Lazović:

Naš prijatelj, Zahar Prilepin već je unapređen u čin majora i zamenik je komandanta bataljona. Mi smo bez činova, kako da mu pomognemo?

Stepancov:

Po vojnim merilima, ja sam sada penzioner. Iako “Bahit-Kompot“ ne zarađuje puno, odlučili smo da pomognemo borcima, i tako smo za jedan vod nabavili uniforme.

Lazović:

Kakav ste otac, šta kaže vaša ćerka Olga?

Stepancov:

Ja je to ne pitam… Ona puno čita, piše, misli, ona zna kakav je moj muzičko-poetski posao, i da su me ove dve godine premorile. Neke moje ranije pesme, ja bih sakrio od nje, dok ne poraste.

Lazović:

Hoćete li uskoro u Srbiju, znate li da vas čekamo?

Stepancov:

Bio sam u Srbiji, jednom na nekoliko dana. Moj drug Vladislav, Moskovljanin, pozvao me je da budem u njegovoj grupi, i tada smo posetili manastir Mileševo. Tu sam shvatio kako treba da zvuči moja pesma “Aleluja“.

I još jednom sam bio u Srbiji. Tražio sam da avionsko presedanje bude u Beogradu, hteo sam ženi i ćerki da pokažem tvoj grad.

Zovite, doći ću!

Goran Lazović

www.iskra.co

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime