Samo narodi koji znaju da se bore naći će branioce svoje stvari

0
1142

STRATEGOLOGIJA: OTKUD I ČEMU? (Kosovsko-metohijska napetost je par excellence strateško pitanje tipa paradoks; Od antistrategije do optimalne strategije; Kosovo i Metohija 20 godina posle NATO agresije: presek stanja i preporuke)

  • Strategologija daje najveće šanse onom akteru koji najnepristrasnije saglēda pravila ove igre nesagledivog ishoda. Onaj ko biva zaslepljen vlastitom ideologijom ima znatno manje šanse da bude na dobitku
  • U svom delovanju Srbi … moraju da budu ne samo složni već i uporni i istrajni, da ne veruju obećanjima ni na papiru, iskustvo je pokazalo da, nažalost, ni najsvečanije proglašena načela nisu primenjivana. To je pre više od jednog veka spoznao mladi doktorand Milovan Milovanović, kasniji poznati srpski diplomata i državnik…

Strategologija … pokušava da razume strategije svih učesnika igre u njihovoj međusobnoj kooperaciji i nadmetanju. Konflikte između subjekata strategologija smatra isto toliko verovatnim, kao i njihovu međusobnu kooperaciju. Ne prihvata gotovu i moralno podobnu, već isključivo izabranu strategiju, koja može da bude i dobra i rđava, nije ničim osigurana, ali ima svoje argumente, ima svoje šanse – može da propadne ili da izgubi isto tako, kao što se može pokazati uspešnom.

Strategologija daje najveće šanse onom akteru koji najnepristrasnije saglēda pravila ove igre nesagledivog ishoda. Onaj ko biva zaslepljen vlastitom ideologijom ima znatno manje šanse da bude na dobitku.“ [Konrad 1999: 61].

PRIRODA STRATEGIJE

O tome šta je strategija postoje toliko različita mišljenja da je, umesto izlaganja svih njenih definicija ili traganja za novim jedinstvenim opštim njenim određenjem, uputnije pokušati identifikovati strateška pitanja i sagledati perspektive njihovog rešavanja.

Različite strateške perspektive, odnosno uglovi saglēdanja, drugačije naglašavaju značaj jedne ili druge strane strateških tenzija. Uobičajeno je stoga najpre saslušati sve argumente za i protiv, pa onda prići rešavanju napetosti. Četiri su opšta pristupa utvrđivanju i tumačenju strateške napetosti. Ona se posmatra:

  1. Kao zagonetka: Zagonetka je izazovni problem s jednim optimalnim rešenjem („odgonetkom“). Strateška napetost može se pojaviti i u ovom obliku; pri tome, njen uzrok nastanka najčešće je u nerazumevanju zagonetke, a ne u njenim kontradiktornim premisama.
  2. Kao dilema: Dilema je uznemiravajući problem s dva moguća rešenja. Najpoznatija je zatvorenikova dilema. S dilemom se suočavaju oni koji pokušavaju da reše taj problem s teškim izborom ili–ili, pri čemu svaka opcija ima svoje prednosti i nedostatke, ali nije nedvosmisleno superiorna u odnosu na drugu. Strateške napetosti mogu se pojaviti i u vidu dilema. U tom slučaju strateg se mora opredeliti za jednu od opcija – na primer, ili da sarađuje (kooperativna strategija) ili da se takmiči (konkurentna ili konfliktna strategija).
  3. Kao kompenzatorna relacija: Kompenzatorna relacija (ili trade-off) jeste problemska situacija u kojoj ima mnogo mogućih rešenja, od kojih svako predstavlja drugačiju ravnotežu konfliktnih pritisaka, pri čemu uvek više jednoga znači za isto toliko manje drugoga – odnosno, ono što je za jednog igrača dobitak to je za drugoga gubitak. Ova igra, koja opisuje redistributivnu situaciju, poznata je kao igra s nultom sumom (zero-sum game). Nijedno rešenje nije superiorno. Strateške napetosti mogu se posmatrati i kao kompenzatorne relacije. U tom slučaju one se prevazilaze nekom od mogućih ravnoteža konfliktnih solucija.
  4. Kao paradoks: Paradoks je situacija u kojoj se dva naizgled protivrečna ili čak uzajamno isključiva činioca (A i B) u isto vreme javljaju kao istinita ili valjana. Paradoks nema realnog rešenja, jer ne postoji način da se dva opozita logično integrišu u konzistentno razumevanje problema. Za razliku od prirode dileme ili–ili, paradoks se može okarakterisati kao problem i–i – jedan faktor je istinit, ali i protivrečni faktor je istovremeno „pravi”. I A i B koje protivreči A-u jesu poželjni. (konkurencija kooperacija! tržište plan! Više tržišta i više plana! Bolje tržište i bolji plan!) Strateške napetosti mogu se posmatrati i kao paradoks. One nemaju („tradicionalno“) realno rešenje, ne samo zbog toga što se odluke donose u uslovima rizika i neizvesnosti u sadašnjosti, nego i stoga što je svaka strategija nužno otvorena prema budućnosti, a o budućnosti je teško govoriti, jer je ona najčešće nepredvidiva i nedokučiva. Iako uspešna strategija uvek sadrži neki futuristički aspekt, on je nužno najslabiji, jer je gotovo nemogućno sačiniti strategiju inovacija. U procepu izmeću stalnosti i promenjivosti, rešenje se nalazi u kombinaciji solucija koja predstavlja funkcionalni kompromis kojim se privremeno izlazi na kraj s nerešivim paradoksom. Ovo „privremeno” praktično podrazumeva stalno rvanje s problemom (Njegoš: borba neprestana!) a da se nikad ne stigne do definitivnog rešenja. Nema, dakle, konačnih rešenja (Endlösung-a u nacističkom i neonacističkom smislu), a nema ni strategije koja bi jednom zauvek ukinula sve druge strategije (o čemu je dr Strendžlav sanjao i što neki hipermoćnici priželjkuju).
Da Vas podsetimo:  Da li znate koliko ljudi u Srbiji DNEVNO umre od kardiovaskularnih bolesti

U slučaju kada se napetost javlja kao paradoks[1] strateg se, dakle, mora truditi da istovremeno izađe u susret i A-u i B-u. On će tragati za novim (heterodoksnim) putevima u cilju pomirenja suprotnosti na najbolji mogući način, koristeći prednosti i jedne i druge opcije (The best of both worlds; „i jare i pare“), a nastojeći da minimizuje štete obeju. Po svojoj prirodi, nov, „originalan“ način kombinovanja opozita deluje podsticajno, on doprinosi inovativnosti i, uopšte, kreativnosti. To je najteži i najizazovniji pristup rešavanju strateškog problema, ali i najuspešniji, jer bi na kraju trebalo da svi budu na dobitku, s obzirom na to da je reč o situaciji koja se opisuje kao igra s ne-nultom sumom (non-zero-sum game).

Kosovsko-metohijska napetost je par excellence strateško pitanje tipa paradoks.

TRI DIMENZIJE STRATEGIJE

Treba praviti razliku između tri suštinske dimenzije strategije. To su:

  1. Strateški proces – odgovara na pitanja kako, ko i kada: Kako je i kako bi trebalo strategija da bude sačinjena, analizirana, sanjana, formulisana, primenjivana, menjana i kontrolisana? Ko su učesnici? Kada treba da se dese neophodne aktivnosti? Proizvod strateškog procesa je:
  2. Strateški sadržaj – odgovara na pitanje šta je i šta treba da bude strategija za pojedinca, domaćinstvo, posao, firmu, privredni sektor, lokalnu zajednicu, region, nacionalnu privredu, globalnu kompaniju, makroregionalnu integraciju …
  3. Strateški kontekst – pokazuje gde, u kakvome okruženju, teče strateški proces, odnosno gde je uklopljen strateški sadržaj.

Proces, sadržaj i kontekst nisu delovi nego dimenzije strategije. Iz činjenice da je strategija trodimenzionalan fenomen sledi da sve tri dimenzije treba razmatrati istovremeno.

Strateški proces sačinjavaju strateško mišljenje, strateško formiranje i strateška promena. Njih obeležavaju sledeći polovi strateških napetosti i odgovarajući opoziti strateških perspektiva:

Da Vas podsetimo:  O poreklu bajke Ivica i Marica i ljudožderstvu

Strateški sadržaj definiše nivo strateškog mišljenja i delanja. To može biti nivo funkcije, nivo posla, korporativni nivo, nivo mreže (regionalne ili neke druge), nacionalni ili internacionalni … U tržišnom modelu strateški počinju da se ponašaju subjekti na mikro nivou, te potom na višim nivoima (down–top), a u centralnoplanskim privredama i društvima apsolutni prioritet ima „strategizacija” na vrhu, a prema dole (top–down) ona je više formalna nego stvarna, zbog odsustva autonomije nižih nivoa. Uvek, dakle, postoji i postojala je neka strategija[2], u ovoj ili onoj ravni, konkurentska ili kooperativna…

Strateški kontekst. Svi se slažu – i teoretičari i praktičari – da je svaki kontekst jedinstven, neponovljiv, specifičan, unikatan… Razlike među njima javljaju se u pogledu toga koji uticaj vrši kontekst na strategiju.

Deterministi veruju da stratezi[3] nemaju mnogo slobode u svom izboru, jer su proces i sadržaj najčešće rezultat okolnosti koje oni ne mogu da kontrolišu.

Voluntaristi veruju da na strategije ne utiče toliko kontekst koliko njihova volja da odrede i slede (neki) pravac aktivnosti. Oni tvrde kako strategija treba (i može) da stvori („sopstvene“) okolnosti, umesto da bude zarobljena okolnostima koje zatiče.

Ukratko, kontekst se može odrediti umesto da se pusti da on određuje. U organizacionoj ravni ta se stvar relativno jednostavno definiše kao „kontrola versus haos“, dok se na sektorskom nivou situacija već usložnjava i određuje kao „povinovanje ili izbor“ (Compliance versus Choice), a dilema se na nacionalnom nivou takođe dramatično iskazuje kao „pokoravanje ili slobodan izbor“ – odnosno, tu se suprotstavljaju dve perspektive: (d)evolucija versus kreacija[4].

OD ANTISTRATEGIJE DO OPTIMALNE STRATEGIJE

Sledeće tri poslovice: Daj, Bože, da naša koza uhvati vuka (gruzijska); Ako ti se zemlja ljulja, drži se za nebo (bugarska) i Kad đavo kuca na vrata, ti – radi! (srpska) ilustruju moguće pristupe u zamišljanju i sprovođenju strategija razvoja:

Nihilistički ili kunktatorski (antistrateški). Prva poslovica se može tumačiti kao puka projekcija želja (leseferistički wishful thinking, a ne njegoševsko: „neka bude što biti ne može!“), gde ni sâm molilac baš ne veruje u pozitivan ishod svoje molbe (a ništa i ne preduzima da mu se takav ishod desi). Ona, u stvari, poništava ideju strateškog mišljenja i delovanja…

Eskapistička ili potencijalno mobilizatorska. Druga poslovica je višeznačna i jedva da se može interpretirati van konteksta: u trenucima stradanja i poraza ona može biti izraz potrebe za utehom, vapaj za (nebeskom) pravdom i znak vere u konačnu pobedu dobra nad zlom (na ovom ili onom svetu), a može da bude i nadahnuće koje krepi duh i mobilizatorski prikuplja snagu za akciju kojom se nevolje i neprilike prevazilaze.

Aktivistička. Treća je direktno delatna (proaktivna), naizgled jednosmerna i jednoznačna, iako ne šalje izričitu poruku da radinost isključuje promišljenost (na ruskom jeziku ova reč upravo označava industriju) – kontemplaciju, analizu, prosuđivanje i rasuđivanje …

Akcija i smisao (svrha): Dakle: Bogu se moli, a ka obali plovi! Možda ova ruska poslovica (formulisana paradoksološki u stilu Nejzbitovog megatrenda i–i) pragmatično sintetizuje odgovor na pitanje primerenosti koncipiranja i uspešnosti ostvarivanja neke strategije razvoja u nekom prostornom i povesnom kontekstu.

Da Vas podsetimo:  FK Partizan u ambisu neuspeha

Kako da se u Srbiji strateški misli i šta da se strateški radi? Kako da istorijsko iskustvo 20. veka posluži kao pouka za uspešniju budućnost? Kuda plovi „budućnosti srpske brod“?

Zabrinuti i kompetentni autori sabrali su svoje radove u ovaj zbornik; na maksimalno profesionalan način oni analiziraju nepomerljivu faktografiju i predlažu rešenja, odnosno definišu strateške pravce rasuđivanja i delovanja:

„U svom delovanju Srbi … moraju da budu ne samo složni već i uporni i istrajni, da ne veruju obećanjima ni na papiru, iskustvo je pokazalo da, nažalost, ni najsvečanije proglašena načela nisu primenjivana. To je pre više od jednog veka spoznao mladi doktorand Milovan Milovanović, koji je balkanskim narodima poručio da uvek imaju suv barut i dobro zašiljen mač, dve stvari koje nikakva garantija ne može da zameni.

Samo narodi koji znaju da se bore naći će branioce svoje stvari. Nije suvišno da se danas podseti ovih metaforičnih reči budućeg pobornika balkanske saradnje i tvorca balkanskog saveza koji je izvršio najveću promenu na Balkanu posle pet stoleća. I u korenito izmenjenim prilikama nešto ostaje isto. Mobilizacijom svih fizičkih i umnih snaga to treba iskoristiti u trenucima koji mogu da budu presudni, načela i pravila međunarodnog prava mogu da budu najjači argument u rukama onih koji umeju da ih upotrebe. Na svoju i opštu korist.“ [Milojević 2006: 247].

U srpskoj turbulentnoj istoriji retko kada trenuci nisu bili presudni. Pogotovo danas, u vreme rastuće globalne međuzavisnosti, zgušnjavanja i ubrzavanja istorije kada Balkan ponovo (i sve više) postaje svetski seizmograf.

Zato: kad ako ne  sad. Jer za birokrate i politikante nikad nije Trenutak: „Za vojnike je uvek rano, a za oficire uvek kasno.“

„Odvažiti se znači za trenutak izgubiti tlo pod nogama, ne odvažiti se znači izgubiti sâm život“, napisao je svojevremeno čuveni danski mislilac Seren Kjerkegor. (Kraj)

dr Časlav Ocić,
član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU)
Izvor: izmedjusnaijave.rs


Napomene:

[1] A danas se javlja kod svih, te pogotovo kod manjih zemalja i (slobodoljubivih) naroda: za njih je to pitanje opstanka, dok je kod velikih i moćnih to pitanje prestiža i/ili (materijalnog) interesa: apsolutne koncentracije moći, dominacije, hegemonizma, eksploatacije… – v. [Robinson 2012].

[2] Izgleda da je današnja Srbija u tom pogledu – izuzetak. Pogotovo ako je reč o tzv. krovnoj (grandili državnoj) strategiji. Ovde ne uključujemo u razmatranje brojne „mrtvorođene“ (sektorske) strategije – njih oko 200 – koje su i ostale mrtvo slovo na papiru. V. [SBSSANU 1: 3–12].

[3] O tome kakav treba da bude optimalan strateg v. poglavlje „Strateg – homo paradoxicus“ u: [Ocić 2015, 22017: 16–18].

[4] To vrlo dobro ilustruju brojne „rasprave“ u našoj javnosti o „novoj“ realnosti pred kojom smo – bespomoćni. Pa nam ne preostaje ništa drugo nego – pokoravanje. V. fusnotu 30 na str. 13 Zbornika Kosovska vertikala ili neokolonijalna horizontala?

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime