Sanja Kljajić: Otključaj se, živote!

0
405
Kada smo u maju prošle godine raspravljali o pandemijskim danima, govorili smo o granici strpljenja. Nakon godinu dana pandemijskog života daleko smo od granice strpljenja.

Sada možemo da govorimo isključivo o granicama pucanja – ljudi, brakova, zajednica, društava. Jer smo u celini nesposobni i tako ljudski – slabi.

Da se podsetimo, definicija Svetske zdravstvene organizacije kaže da zdravlje nije samo odsustvo bolesti i onesposobljenosti već stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja.

Da se prebrojimo onda, ima li ko zdrav?

Imam ličnu ne/sreću da sam pandemijske dane provela: (a) trudna, (b) prvi put majka, (c) gradeći porodicu sa strancem, (d) živeći malo u Srbiji, malo u Belgiji. Malo li je na ovu krizu?

Imam isto tako ličnu (ne)sreću da se uverim u to koliko su pojedinci svuda jednako mali i pokvareni, a naše vlade – kako istočne tako i zapadne, kako autokratske tako i demokratske – jednako nesposobne da ponude odgovor na krizu koji ne uključuje rat i/ili sankcije.

Uzmimo samo jednu meru za širu analizu.

Šta je prvo sankcionisano? Kretanje.

Dobar pokušaj, ali nikada – zapamtite ovo – nikada nikakva politika neće sprečiti ljude da se kreću. Kako to već niste naučili ovih poslednjih godina izbegličkih talasa? Ne možete sprečiti ljude da se kreću. Ali, istina, svojim nedorečenim i nesprovodivim politikama možete im zagorčati život.

Evo, na primer, ovako.

Slučaj Srbija. Jeste li znali da je u vreme zaključanih meseci u Srbiji zapravo postojala komisija koja je davala dozvole za ulazak na teritoriju zemlje? Nabasala sam na to negde u aprilu dok sam u očaju prebirala po Službenom glasniku tražeći neki način da moj partner dođe u Srbiju pre nego što se beba rodi. Mesec dana smo zivkali institucije i skupljali papire da dokažemo razlog za putovanje. Onda smo još nekoliko nedelja potrošili kontaktirajući svaku od pet zemalja u tranzitu da dobijemo zvaničnu potvrdu da može da prođe. Dva meseca je ukupno prošlo dok smo sve pripremili i poslali prijavu.

Da Vas podsetimo:  DRŽ´ TE LOPOVE!

Dan nakon što smo aplicirali, Srbija je otvorila granice. Odjednom je sve moglo. Nisu potrebni papiri, džaba potvrde, samo dođite jer idu nam izbori, dakle, korona je pobeđena. Tako je lako igrati se tuđim životima za potrebe političkog šibicarenja, zar ne?

Slučaj Belgija: EU građani ne smeju da napuste EU. Njegovi roditelji želeli su da dođu u Srbiju kako bi bili tu kad se beba rodi. Karte su kupili mnogo pre pandemije. Otišli su na aerodrom. “Ne smete da napustite EU!”, rečeno im je. U redu. Vratili su se kući, spakovali se u kamper i došli jer iz Belgije možeš da izađeš u Luksemburg, iz Luksemburga možeš u Nemačku, iz Nemačke u Austriju, iz Austrije u Sloveniju, a dok dođeš do Slovenije i Hrvatske njih već stvarno ne zanima kud si ti i zašto krenuo iz daleke Belgije. Dakle, 1.700 kilometara kopnom, ko zna koliko zaustavljanja, benzinskih stanica, naplata putarine, tunela, automata za vinjete i raznih kontakata – sve je to bezbednije od direktnog leta od dva sata.

Da li da napomenem i to da smo zbog korona-mera na kraju morali i da se venčamo jer pravila su stroga i pravična: ako nismo venčani, bez obzira na to što imamo neko tamo zajedničko dete – ja ne mogu u EU jer postoji strah od prenošenja virusa. Ali ako imamo venčani papir – on je valjda moja vakcina.

Dakle, da ponovimo i to: mere su vam šuplje. Nikada nećete sprečiti ljude da žive. Ljudi ne mogu jedni bez drugih.

Mogli smo na početku da glumimo aroganciju, pričamo o jedinstvenoj prilici da pogledamo sve one filmove, poslušamo svu onu zaostalu muziku, mogli smo manično da delimo predugačke liste virtualnih poseta muzejima na koje nikada nećemo kliknuti i kačimo stikere na profilne fotografije: #stayhome.

Da Vas podsetimo:  Primeri čojstva kod Srba – od Karađorđa do ustaškog pokolja

Ali budimo jednom u životu iskreni. Oni koji su se u martu skidali pred ulaznim vratima i kupali u varikini, sada krišom odlaze na žurke. Oni koji grakću na vernike na sahrani patrijarha, masovno se okupljaju da isprate Balaševića. Oni koji cokću na noćne izlaske, odlaze na skijanja. I do unedogled jedni druge kritikujemo kad nas politički motivi izvedu na ulice.

Posle godinu dana ovog neživota, svuda ljudi samo ljubomorno vire šta je to od života ugrabio onaj do nas. U Belgiji je, primera radi, to otišlo toliko daleko da komšija komšiji pozove policiju ako primeti da su mu došli gosti.

I dok se mi tako svađamo i čvorovićevski uhodimo, svi se jednako gomilamo po supermarketima i tržnim centrima. Svi ko muve izjurimo napolje na prve zrake sunca, a vlade samo idu za nama i viču: “Stezaćemo mere, stezaćemo mere.” Za njima eto i lekara, neumorno ponavljaju: “Zakasnili ste, zakasnili ste.” Baba za dedu, deda za repu, ne iščupaše koronu tako već godinu dana.

A mediji i dalje vrte brojke koje – u najboljem slučaju – više nikome nisu do kraja jasne, a u najgorem – u koje više niko ne veruje. I svi uglas viču: STRPITE SE.

Strpite se jer zdravstvo nam je vazda bilo poslednja rupa na svirali i, znate, sad se raspada. Strpite se jer evo su i medicinari digli glas posle godina i godina ćutanja o dozlaboga korumpiranom i nakaradnom zdravstvenom sistemu. Strpite se jer krivi smo što smo odvajkada na izborima birali najmanje loše, a ne zbilja sposobne. Strpite se jer svi ti naši najmanje loši prosto ne umeju da reše problem ako se on ne rešava silom. Strpite se jer oni uz koronu moraju da se bore i da ostanu na vlasti. Strpite se jer vakcina nije samo zdravstveno nego i geopolitičko pitanje.

Da Vas podsetimo:  O NOVAKU, NOVINARSTVU, MRŽNjI I VEŠTAČKOJ INTELIGENCIJI

Strpite se, ponavljaju ko papagaji, a ekstremna desnica kupi kajmak. Klima glavom i kaže: “Ma da, zaslužili ste da živite, mi vas razumemo, hajdete vi s nama u otpor.”

Strpite se još samo toliko da možete da vidite koliko će dođavola da ode ovaj Saramagov svet, koji je čekajući da se okončaju sva potkusurivanja, žrtvovao i fizičko i mentalno zdravlje.

Strpite se samo još malo i umrećete svakako – od bolesti duše ako ne od bolesti tela. Ali to ionako ne ulazi u ovu našu dnevnu statistiku.

Izvor: Novi magazin

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime