Sedam strateških opcija za Srbiju

2
1701
Foto: printscreen (vidovdan.org)

Pred Srbijom se u ovom trenutku nalazi nekoliko raspoloživih političkih strategija, ali samo jedna je dugoročno prihvatljiva za srpske nacionalne interese

Srbija je od petog oktobra 2000. godine poluokupirana zemlja u polukolonijalnom statusu i njom se ne vlada iz Beograda, već iz nekoliko svetskih centara moći. Tu pre svega mislim na zvanični Vašington, a potom i (mada u značajno manjoj meri) Berlin i Brisel. Politički, ekonomski, kulturni i, što je najvažnije, duhovni i moralni oporavak naše zemlje nemoguć je u ovakvim uslovima.

Da je postojeće stanje „meke okupacije“ kako kratkoročno, tako i dugoročno pogubno za našu zemlju svedoče naši brojni porazi – od igre „štapa i šargarepe“ sa Evropskom unijom, preko nemačkog ekonomskog prikrivenog kolonijalizma do neskrivenog američkog razaranja Srbije kao „glavnog igrača“ na balkanskoj pozornici, oličenog u otimanju Crne Gore iz sastava ujedinjenih srpskih zemalja koje su imale izlaz na more, podršci tzv. nezavisnom Kosovu, kao i stalnim pritiscima na Republiku Srpsku.

Kao što sam, međutim, već pomenuo, Srbija nije okupirana u potpunosti, što se takođe da primetiti kroz neke pozitivne trendove u poslednjih nekoliko godina. Tako je Srbija jedna od retkih zemalja koja nije uvela sankcije tradicionalnom savezniku i partneru Ruskoj Federaciji, naše ministarstvo spoljnih poslova izborilo se za to da 18 zemalja povuče priznanje tzv. Kosova, Srbija i Republika Srpska održavaju odlične odnose i pomažu jedna drugoj kada je to potrebno itd.

To nam pokazuje da manevarski prostor za poboljšanje sveukupnog položaja i stanja naše države ipak postoji i da ljudi svih struka, a posebno javni delatnici, uz primenu odgovarajuće strategije, mogu taj cilj i postići. Mišljenja sam da postoji nekoliko strategija koje nam u ovom trenutku stoje na raspolaganju, a od kojih je samo jedna kako kratkoročno, tako i dugoročno prihvatljiva za srpske nacionalne interese.

SAMODOVOLjNOST
Ova strategija bi podrazumevala da se Srbija u potpunosti okrene samoj sebi, odnosno da primeni politički i ekonomski samoizolacionizam. To bi značilo da naša zemlja pokuša da reši sve svoje probleme bez udruživanja sa drugim zemljama i narodima, odnosno da po principu „sami protiv svih“ ojača svoje ekonomske, vojne i političke kapacitete. Smatram da je ovu strategiju gotovo nemoguće primeniti sa uspehom iz nekoliko razloga.

Prvo, živimo u turboglobalizovanom svetu u kome je većina zemalja u značajnoj meri isprepletena vezama po više osnova. Drugo, Srbija nema dovoljno prirodnih i ljudskih resursa da bi samostalno rešila većinu svojih problema. Dovoljno je zamisliti eventualni sukob evropskih ili svetskih razmera u kome bi se Srbija suočila sa bar tri neprijateljske zemlje u svom okruženju. Treće, mišljenja sam da ekonomski oporavak Srbije u kontekstu tehnološke revolucije 21. veka naprosto nije moguć bez saradnje sa visokorazvijenim zemljama. Četvrto, Srbija je gotovo sve svoje uspehe u poslednja dva veka postigla u savezu sa drugim zemljama. Dovoljno je pomenuti proterivanje Osmanlija u Prvom balkanskom ratu, oslobađanje od nacističke okupacije u Drugom svetskom ratu ili socio-ekonomski napredak SFRJ zahvaljujući američkim kreditima.

STVARANjE NOVE JUGOSLAVIJE
Stvaranje zajedničke države sa okolnim državama i narodima često se nameće kao jedino pravo rešenje za naše probleme. Kao primer se, naravno, uzima bivša SFRJ, koja je u poređenju sa današnjom Srbijom imala jaču ekonomiju i veći međunarodni ugled. Sve manje se, doduše, govori o mogućoj obnovi SFRJ u njenim nekadašnjim granicama (s obzirom na to da su Hrvatska i Slovenija deo Evropske unije), ali se provlači ideja o stvaranju Zapadnog Balkana (odnosno „mini Šengena“) prvo kao ekonomske, a kasnije verovatno i političke zajednice (jer jedno bez drugog ne ide), a koji bi činile Srbija (sa Kosmetom), Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Albanija. Srbi bi u takvoj državnoj zajednici bili najbrojniji narod i pokrivali bi najveću teritoriju, a Beograd bi bez sumnje bio prirodni centar takve tvorevine.

Da Vas podsetimo:  Ko su Srbi?

Ova strategija bi bila pogrešna bar iz nekoliko razloga. Prvo, istorija kao „učiteljica života“ nam jasno govori da je srpsko iskustvo u dve Jugoslavije bilo tragično i krajnje pogubno za srpske nacionalne interese. Drugo, inicijative za stvaranje takve zajednice ne dolaze iz Beograda, Sarajeva ili Tirane, već iz političkih krugova zapadne civilizacije, što samo po sebi govori da na ovim prostorima ne postoji politička volja za takvu vrstu projekta. Treće, postojala bi objektivna opasnost da muslimanski živalj, koji ima viši natalitet od hrišćanskog, postane većinski i time čitav prostor uvuče u „političku islamizaciju“, tim pre što Turska nije tako daleko i otvoreno gaji neoosmanske ambicije. Četvrto, Srbija bi bila najveća zemlja u potencijalnoj zajednici i bio bi očekivan ogroman priliv radne snage iz Albanije, Makedonije ili sa Kosmeta u potrazi za poslom (koja bi zakonski bila izjednačena sa domaćom, srpskom), dok bi suprotni trendovi bili daleko slabiji.

Foto: pixabay.com

PRISTUPANjE U EU
Srbija se praktično od 2000. godine nalazi na putu ka dobijanju punopravnog članstva u EU. Možemo reći da su evrointegracije već punih 20 godina glavni stub spoljne politike Srbije koji „nema alternativu“. Štetnost takve politike bila je očigledna od samog početka njenog sprovođenja – Evropska unija nikada nije želela da Srbiju primi pod svoje okrilje, dok je istovremeno radila na štetu njenih nacionalnih interesa. Dovoljno je samo pogledati niz uslova u protekle dve decenije koje je Srbija morala da ispuni na svom pretpristupnom putu. Potpisala je ekonomski štetni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, isporučila sve haške političke i vojne optuženike, potpisala je štetni Briselski sporazum, itd. Zauzvrat, dobila je de fakto priznanje tzv. Kosova od zvaničnog Brisela, stalne packe o navodnom genocidu u Srebrenici i etničkom čišćenju na Kosovu i „utešnu nagradu“ u vidu otpočinjanja pristupnih pregovora.

Pored toga, smatram da je ova strategija neprihvatljiva za Srbiju i iz drugih razloga. Prvo, EU je polukolonija SAD – one su je i podigle iz pepela kroz Maršalov plan, instalirale u njoj svoje vojne baze i napravile od nje slepog poslušnika u svojim spoljnopolitičkim, spoljnoekonomskim i vojnim „bravurama“ širom sveta. Dakle, ne želimo da iz statusa „usamljene polukolonije“ pređemo u „zajednicu polukolonija“. Drugo, očigledno je da je Nemačka postala američki gaulajter na evropskom tlu i da je kao utešnu nagradu dobila mogućnost ekonomskog izrabljivanja ostatka kontinenta, uključujući i nas kao uvek zanimljivu destinaciju za nemačke nacionalne interese. Treće, glomazna EU birokratska struktura uvijena beskrajno dugačkom listom standarda i propisa postala je anahrona i disfunkcionalna u sve turbulentnijem svetu 21. veka. O tome svedoče kako migrantska kriza (koja, uzgred, nikada nije ni prestajala od 2015. godine), tako i aktuelna dešavanja povodom izbijanja pandemije uzrokovane koronavirusom.

VEZIVANjE ZA SAD
Mnogi evroatlantisti u Srbiji već decenijama govore da bi svi srpski problemi bili rešeni kada bi se Srbija strateški i dubinski vezala za SAD, kao što je slučaj sa Južnom Korejom, Japanom ili čak Albanijom, odnosno Albancima kao političkim faktorom na Balkanu. Snažan antagonizam koji zvanični Vašington ispoljava prema Srbiji i Srbima već pune tri decenije pravdaju time što Srbija pokušava da sedi na više stolica, odnosno sarađuje sa Rusijom i Kinom kao glavnim američkim rivalima.

Ova strategija posebno je neprihvatljiva za Srbiju. Kao prvo, treba istaći da Srbija uopšte nema snažne veze sa Rusijom i Kinom na bilo kom polju i to nikako ne može biti razlog za histeričnu antisrpsku politiku Vašingtona. Drugo, mi smo bili de fakto saveznici sa SAD kao deo SFRJ i osetili smo na svojoj koži šta znači kada postaneš nepotreban američkim interesima. O tome svedoči, između ostalog, procureli tajni plan CIA o razbijanju SFRJ iz 1977. godine, a koji potvrđuje našu uvodnu tezu o tome da je Srbija danas polukolonija SAD i Nemačke. Treće, SAD imaju predstavu o Srbima kao „malim Rusima“ uslovljenu istorijsko-kulturološkim vezama između dva naroda i zajedničkim vojnim nastupima u velikim konfliktima 20. veka. Neskriveni cilj SAD je ovladavanje ruskim prirodnim resursima, a Srbija je bila i biće u njihovim očima mala, ali ne i beznačajna prepreka na putu „prodora na istok“. Četvrto, SAD su globalna sila u opadanju i pretpostavka je da će u novoj preraspodeli moći na svetskom nivou biti prinuđena na povlačenje u svoje „dvorište“, odnosno na prostor Latinske Amerike.

Da Vas podsetimo:  Mogu li Amerikanci da prelome mozak Srbima

VEZIVANjE ZA RUSIJU
Verovatno jedna od najpopularnijih potencijalnih strategija za jačanje Srbije uvrežena među Srbima. Nema sumnje da sa Rusima delimo značajno zajedničko istorijsko iskustvo, poreklo, istu religiju i kulturu i blizak jezik. Odnosi između dve zemlje bili su uvek prijateljski i srdačni, gde je Rusija danas najznačajniji spoljnopolitički saveznik Srbije, uvek spremna da zaštiti srpske nacionalne interese u međunarodnim institucijama. Nema sumnje da dve zemlje treba da prodube saradnju u oblastima politike, ekonomije i bezbednosti koja bi, podrazumeva se, bila zasnovana na ravnopravnim osnovama.

Sa druge strane, smatram da strategija isključivog vezivanja Srbije za Rusiju nije realna opcija iz niza razloga. Prvo, Rusija i Srbija su previše geografski udaljene i njihova jedina veza putem Dunava nije dovoljna. Drugo, Rusija nikada nije pokazala interes za takvom vrstom partnerstva. Nije ga, doduše, pokazala ni vlast u Srbiji, ali je Rusija ipak velika sila koja bi trebalo da preuzme na sebe inicijativu takve vrste. Treće, Rusija ima svoje interese koji se ne moraju nužno poklapati sa našim i pogrešno je posmatrati državu Rusiju kao stoprocentno prosrpski nastrojenu. Štaviše, mogu biti direktno suprotstavljeni srpskim interesima, poput Sanstefanskog mira (1878) ili podrške Crnoj Gori za otcepljenje od državne zajednice sa Srbijom 2006. godine. Četvrto, očigledno je da i Rusija nije u stanju da sama reši neke od svojih gorućih problema i u tom smislu pokušava da pronađe strateškog partnera većih gabarita poput Kine.

Foto: pixabay.com

VEZIVANjE ZA KINU
Srbija i Kina su tokom poslednjih 30 godina imale korektnu spoljnopolitičku saradnju, a ekonomska saradnja je u usponu. Kina je u međunarodnim institucijama većinom zastupala interese naše zemlje, baš kao što i Srbija poštuje teritorijalni integritet Kine (tajvanski slučaj) i njene interese u Evropi i svetu.

Strategiju vezivanja Srbije za Kinu, međutim, smatram kao neprihvatljivu. Prvo, Kina je isuviše geografski udaljena od Srbije, baš kao i Rusija. Drugo, Kina nas nikada ne bi doživljavala kao ravnopravnog partnera, što je sasvim opravdano s obzirom na njene gabarite i potencijale. Treće, kulturološka i duhovna različitost između Kine i Srbije je praktično nepremostiva. Srbiji je, kao što sam napomenuo, potrebna i duhovna i moralna obnova, a to bi u slučaju strateške saradnje sa Kinom bilo nemoguće. Kina je danas jedna ogromna, totalitarna država koja je prigrlila neoliberalni ekonomski model zasnovan na profitu u kome je čovek samo jedna „karika u lancu“ koja uvek može biti zamenjena novom i boljom. Hrišćanski etos, kao jedan od temelja srpske kulture i duhovnosti, neguje ideju poštovanja vrednosti čoveka kao takvog (posebno njegove ličnosti), odnosno poštovanje individualnosti u pravom smislu te reči.

Nasuprot tome, savremeni konfučijanizam pomešan sa marksitičkom političkom i neoliberalnom ekonomskom dogmom ima potpuno drugačiji pogled na tekovine evropskih hrišćanskih naroda – prirodna (ljudska) prava, toleranciju, razdvojenost javne i privatne sfere i sl. Četvrto, postavlja se opravdano pitanje kako bi se velike kineske kompanije ponašale ukoliko bi prodrle na srpsko tržište. Dovoljno je videti primere kineskih radnji, odnosno ophođenja njihovih vlasnika prema srpskim radnicima i radnicama u njima, da bismo videli koliko je kineski nagon za profitom postao dehumanizovan.

Da Vas podsetimo:  Srbskim evropejcima i njihovim sledbenicima

UČEŠĆE U STVARANjU „NOVE EVROPE“
Jedina realna mogućnost da Srbija reši svoje unutrašnje i međunarodne probleme jeste koreniti preobražaj celokupne Evrope. Srbija nije članica EU, ali je uvek bila i biće deo Evrope – geografski, istorijski, kulturološki. Evropa je, kroz projekat EU, danas američki vazal koji nema sopstvenu ekonomsku ili spoljnu politiku i, što je najvažnije, izgubila je sopstveni hrišćanski sistem vrednosti jer joj je nametnut ekstremno liberalni i neopaganski.

Od kontinenta na kome se odlučivalo o sudbini čovečanstva, Evropa je svedena na bezbožni kontinent u kome su crkve zamenjene šoping centrima, a hrišćanski optimizam potrošačkom kulturom. Evropa se, dakle, suočava sa problemima istovetnim srpskim – smrću duhovnosti, političkim vazalstvom i ekonomskom porobljenošću i potrebne su joj dubinske i suštinske promene. Evropski narodi i države to ne mogu učiniti pojedinačno i na tom putu nemaju se osloniti ni na koga drugog sem jedni na druge. Tu uključujem i ruski narod, koji je suštinski evropski, a ne azijski.

Evropski narodi moraju zakopati ratne sekire iz prošlosti i shvatiti da je krajnje vreme za buđenje s obzirom da je njihov biološki i svaki drugi opstanak dramatično ugrožen. To znači i da Nemci i Francuzi treba da zaborave na svoje nekadašnje snove o osvajanju Evrope, ali i da svi drugi evropski narodi stanu u zaštitu izumiruće nemačke i francuske kulture koje imaju neprocenjivu vrednost i deo su sveukupne evropske kulturne baštine. Evropljanima je potrebna „Nova Evropa“, a ne održavanje u životu „klinički mrtve“ EU. Zašto je i za Srbiju ovo dobitna strategija obrazložiću u najkraćim crtama.

Prvo, predvodnici ideje „Nove Evrope“ kao šire političke i ekonomske zajednice suverenih evropskih naroda i zemalja izuzetno poštuju Srbiju i srpski narod ističući da mi pripadamo njihovom, evropskom i hrišćanskom svetu. Od Marin le Pen iz francuskog Nacionalnog saveza, preko Alternative za Nemačku Jerga Mojtena i Slobodarske partije Austrije Norberta Hofera, do španskog Voksa Santijaga Abaskala mogu se čuti samo reči hvale o Srbiji i Srbima koje u potpunosti odskaču od stereotipnog viđenja izgrađenog tokom antisrpske propagande 90-ih. Sve ove političke snage ne samo da poštuju kulturno-istorijski značaj naše zemlje i naše pravoslavne crkve, već se i zalažu za očuvanje celovitosti naše zemlje, uz to smatrajući da smo imali nezaslužen tretman u poslednje tri decenije od strane vlada njihovih zemalja.

Drugo, imamo zajedničko indoevropsko poreklo i hrišćanstvo kao osnovu društvenog morala. Uprkos razlikama između pravoslavne, rimokatoličke i protestantske konfesije, uz toleranciju i uvažavanje međusobnih razlika (što nikako ne uključuje ekumenizam) Evropljani moraju da se okrenu jedni drugima. Tradicija svih nas suprotstavljena je abortusu, eutanaziji, surogat materinstvu i sličnim degradirajućim pojavama koje su kroz medijsku i školsku indoktrinaciju ubačene u naše zemlje, a porodica je vekovima pre Francuske revolucije bila osnovna ćelija svakog evropskog društva.

Treće, imamo zajedničkog neprijatelja, a to su SAD koje Evropu koriste kao tržište za svoje proizvode i topovsko meso za „prodor na istok“. Četvrto, muče nas zajednički problemi i izazovi poput migrantske krize i objektivne opasnosti od islamizacije Evrope. Peto, Srbija bi u novoj, ekonomski reformisanoj Evropi mogla da učestvuje sa svojim prirodnim resursima i potencijalima (poput plodne Vojvodine i rudom bogatog Kosmeta, ali i stručnim i obrazovanim kadrovima), a da se tehnološki razvija uz pomoć zemalja Zapadne Evrope. Nijedna strategija ne bi bila idealna, pa ni ova, ali se čini da Srbiji i drugim evropskim zemljama jedino ona preostaje ukoliko žele da povrate svoju slobodu i izgrade normalniji i ravnopravniji svet oko sebe.

Rajko Petrović
Izvor: Fejsbuk stranica Rajka Petrovića

2 KOMENTARA

  1. Постоји само једна тема која је још увек битна и далеко је важнија од свих осталих, јер су јој све остале потпуно подређене.
    Јер о њој овиси и опстанак Србије као државе.
    А то је окупација Србије и отмица Космета, која се тихо и тајно, непрестано спроводи.
    С тим увези важна су само два ствари:
    1) Очување резолуције 1244 С.Б. Уједињених нација,(и Руске подршке за њу).
    2) Одбрану Устава Србије из 2006 и блокада да се у Уставу било шта промени.
    Без те две ствари биће немогуће да се одбрани Космет а после тога и Србија као држава од тоталне пропасти.

  2. Izuzetno realna analiza stanja i situacija u kojim zivimo ! Ipak, ciela priča završava “ dječijim, krajnje
    dobronamjernom i naivnom optimizmom“, što i ne umanjuje vrijednost analize i teksta u cijelini !!
    Da li Srbija moze čekati da se zemlje E.U “ opamete “ i totalno prestoje ????
    Bojim se da , ukoliko se na to bude čekalo, neće ostati ni S od Srbije !!
    Ne vidim čak niti da je najveći problem riješiti se Vučića……..( iako je i to ogroman problem), puno veći problem jeste tko bi mogao doći na njegovo mjesto ?? I Amerikanci i Europejci imaju svoje “ rezervne igrače „, da bi se ostvarile toliko zeljene promjene, ali da se ništa ne promjeni, ili da se promjeni “ na još gore“ , poput smjene Tadić- Vučić………. Kurta i Murta !!! Koja je to istinski patriotska opozicija ???? Gdje su se sakrili AKADEMICI ??? Nije za primjetiti niti nacionaliste niti inteligenciju ??? Da li je SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA aktivna onoliko koliko bi trebala biti……i u kojem smeru ???
    Vidim riješenje u DRZAVNOM UDARU od VOJSKE SRBIJE, gdje bi PATRIOTSKE snage u najkraćem mogućem vremenu , razotkrili VELEIZDAJNIKE i sve koji su opljačkali SRBIJU i sudski riješili tu sramotu , vratili u zivot USTAVNI SUD i pravni sistem………..i sve redom, pa onda raspisati pravedne izbore, bez ikakvog stranog utjecaja !!! VOJSKA SRBIJE se zaklela na očuvanje USTAVA i TERITORIJALNOG INTEGRITETA ZEMLJE, pa ima puno pravo da to učini !!!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime