Show time

0
1174
Foto: pixabay.com

Predstaava je završena … – Oteta devojčica je pronađena, otmičar je konačno uhapšen i to je ono što je najvažnije – bilo, ne ponovilo se, što bi u narodu rekli, ali postoje i neke stvari koje bi nadležni – a ima ih na više strana, trebali da analiziraju i izvuku određene zaključke.

Nemam nameru da izigravam policijskog znalca, ali razmišljam o onome što na pitanje reportera reče jedan “ražalovani” policijski inspektor niške policijske uprave na čijoj se teritoriji ovaj slučaj i dogodio: – U moru informacija koje dolaze do javnosti, nema one najvažnije – načelnika policijske uprave u Nišu, koji bi trebao da bude operativno nadležan za ovaj slučaj. 

Takva izjava budi na razmišljanje. Niška regija je i velika i pogranična i osetljiva regija. Za pretpostaviti je da bi, u skladu sa tim, i niška policijska uprava trebala da bude kadrovski ekipirana i da ona vodi ovaj slučaj, a ne da akcijom rukovodi direktor srpske policije koji dolazi iz Beograda da tom akcijom rukovodi – kao specijalnom akcijom, a koji je, koliko je meni poznato, na tu funkciju došao sa funkcije načelnika saobraćajne policije, gde je po prirodi stvari morao da provede i veći deo svoje karijere i koji bi u konkretnom slučaju operativno, opet po prirodi stvari, trebao da bude hendikepiran u odnosu na direktora niške policije. U takvoj postavci će direktor niške policije više  razmišljati o izveštaju koji tog dana treba da preda svom direktoru – da bi ovaj o tome obavestio javnost, a manje o operaativnom rukovođenju i hvatanju begunca.

Stiče se utisak da je ova akcija u kojoj su pored policije učestvovale i jedinice žandarmerije i vojske – sa sve Vulinom naravno (ponajvećim laikom u celoj ovoj predstavi, koji svečano izjavljuje da će vojska tu ostati dokle god to bude bilo potrebno), trebala da ostavi snažan utisak na javnost, o državi koja eto ne štedi ni svoje najveće kapacitete samo da bi zaštitila narod. Dugo pamtim i ne sećam se neke slične akcije koja bi po svojoj širini mogla da se uporedi sa ovom – možda bi je jedino mogao uporediti sa upadom obučene ustaške terorističke grupe sa početka sedamdesetih godina prošlog veka koja je diverzantskom akcijom stigla do Bugojna i sa okolnih bosanskih planina pokušala da organizuje državni udar. A ovde se radilo o jednoj seoskoj jajari, ofucanom pedofilu, do sada tri puta osuđivanom, čije manire – ispostavilo se tako, bolje poznaju njegovi seljaci nego policija, koji su na kraju pronašli i otetu devojčicu, a potom i begunca, i to oboje u ataru sela, dok su združeni odredi policije, žandarmerije i vojske tumarali 17 dana po svrljiškim i okolnim planinama, uz detaljno učešće i pisanih i elektronskih medija – a naročito nekih, koji samo što nisu vršili prenos u živo i o tekućim i o sutrašnjim nameravanim akcijama.  

Da Vas podsetimo:  Čovek iz močvare! Bjelogrlić na najgori način izvređao stanovnike predgrađa Beograda: “Vi ste seljaci”

A ova predstava tek započinje – Predsednik ne ode na paljenje badnjaka u Crnu Goru, a znao je i da neće, ali to do zadnjeg momenta nije hteo da nam kaže zbog dramaturgije, jer u ovoj zemlji je najvaažnija predstava. Nije on toliko blesav da ide tamo  samo zato što ga opozicioni političari pozivaju da dođe, a oni pravi vernici što protestuju na ulicama i trgovima se ograđuju od njegove posete – ne žele čak ni partijske zastave na protestima, jer ne žele da se slučaj politizuje, što bi njihovoj akciji moglo samo da naškodi. 

I onda je naš predsednik u ranu zoru posetio patrijarha Irineja i skrušeno ga obavestio – na razočarenje ratobornih jastrebova i sa jedne i sa druge strane, da tamo neče ići i Patrijarh se sa tom odlukom saglasio. A njih dvojica, dve njmudrije glave u ovoj zemlji – ona duhovna i ona svetovna, nisu takvu reakciju mogli da pretpostave i ranije, već su se na prethodnom viđenju bili dogovorili da Vučić ide i, zajedno sa opozicionim političarima naravno, tamo zapali badnjaak! Pa možete li da zamislite koje bi to reakcije izazvalo u susednoj nam i do juče bliskoj, a sada samostalnoj državi Crnoj Gori. Naravno da su oni sve to znali, ali su zbog poželjnih tenzija to držali otvorenim do zadnjeg momenta. Ne bih dalje o ovome, pa mi dozvolite da ovde citiram moju FB prijateljicu, Anu Pejović – jer ja od nje to ne umem bolje da kažem, koja u svojoj objavi na fejsbuku KRSTAŠI ILI KRAMER PROTIV KRAMERA reče:

“Evo već je dvadeset godina prošlo od kad se na Balkanu nismo ubijali u ime Boga i Alaha. Mrtve još nismo pošteno ni prebrojali, kosti i pletenice im još nismo iskopali, za neisplaćene ratne dnevnice još se u tišini, pod šatorskim krilima obasjanim svetlošću novogodišnje rasvete demonstrira ispred Predsedništva, a nova mržnja se seje. Razne varijacije vojevanja već smo videli – pravoslavce protiv katolika, katolike protiv muslimana, muslimane protiv pravoslavaca i obrnuto u krug. Pošto su ove prethodne već malo fucnute, uoči obeležavanja Božića po julijanskom kalendaru na red je došla nova, još neviđena kombinacija sukoba – pravoslavci protiv pravoslavaca. Da sukob ne bi bio prizeman, na nivou imovinsko-pravnih odnosa i dnevno-političkih previranja, odnosno opstajanja na vlasti uprkos kataklizmičkim posledicama tih vladavina na države i narode, požar se raspiruje u ime Boga, a za račun crkvenjaka i političara. Biće to jedan mali, interni, prigodni Sveti rat.

Da Vas podsetimo:  BRUKA! Momirović: Zbog "bolje cene" promet parizera skočio 1.000 odsto

Molim vas da kad sa nivoa suzavca i paljenja zastava pređete na nivo kuršuma, prilikom mobilizacije zaobiđete ateiste. Nama je stvarno dosta vaših pizdarija u ime Boga i ako nemate neki bolji razlog da ustanete protiv nepravde, pljačke i korupcije, već vas jedino jebe na koga će se voditi zemljišno-knjižni uložak crkve u kojoj ćete se moliti Bogu za bolji život i zahvaljivati što ste uprkos okolnostima ipak i dalje živi, a vi se onda tucite (ali međusobno) dok pouzdano ne utvrdite ko je jači”. 

 Ovo nije show – već zbilja! – INTERVJU: GORAN ILIĆ, zamenik republičkog javnog tužioca – Supertužilac ćutanjem urušava autoritet (Politika, 6. i 7. januar 2020.), a u podnaslovu: “Da sam u prilici da dam savet Zagorki Dolovac, rekao bih da, kada je to u javnom interesu, treba lično da objasni stav tužilaštva, jer izostanak objašnjenja dovodi do tenzija”.

Pravnik sam duže od 50 godina i još uvek ne mogu da verujem – kako je  to moguće! Izgleda da je u pravu jedan od mojih kolega i prijatelja koji je Republičkoj javnoj tužiteljki posvetio tekst koji je naslovio sa – Da li je Zagorka Dolovac mitska ličnost.

Pa sa kim ta žena sarađuje, ako ni njen zamenik ne može da dođe do nje.!?

Za one koji nisu pravnici moram da objasnim i sledeće. Uloga i ovlašćenje sudije i tužioca nije jednaka. Sudija sudi na osnovu zakona i svog slobodnog sudijskog uverenja, dakle samstalan je u donošenju presude, dok tužilac to nije. U tužilaštvu vlada princip subordinacije, što znači da viši tužilac saopštava svoj stav nižem tužiocu, koji je dužan da po njemu postupa, pa tako proizilazi da državni tužilac Republike Srbije Zagorka Dolovac tužiocima saopštava svoje stavove tako da ni njen zamenik nije u prilici sa o tome razgovara sa njom. 

Da Vas podsetimo:  Srbija na listi vodećih pesimista

Gde su tu osobu našli, možda ona čak i ne postoji.

Dragiša Čolić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime