Silazak Srbije u ad

0
173

Svi znamo za „crni,“ ili Veliki, Petak. Toga dana je Gospod bio raspet. Sledećeg dana, u subotu, On je sišao u ad i odatle izveo pravednike koji su tamo čamili.

U subotu, 17. septembra 2022. godine, defileom nakaza u prestonici, cela Srbija gurnuta je u ad. Raspeta još odavno, da li će skupiti trezvenosti i snage da se sopstvenim silama ikada iskobelja?

Grozna i bogohulna dešavanja u moralno razorenoj prestonici nemoguće je posmatrati van konteksta tri uzastopne i masovne litije koje su tome prethodile. Niti se ona mogu izdvojiti iz sklopa podmuklog i verolomnog delovanja – kako pravilno primećuju trojica rodoljubivih srpskih sveštenika iz rasejanja – sada već otvoreno bogoboračkog, i ne samo od Crkve nego i od naroda otpalog režima.

Sasvim prirodno, prizori zabeleženi 17. septembra ponovo stavljaju na dnevni red suvisla pitanja u vezi sa litijama koje su im prethodile, a koja su svojevremeno postavili dr. Nikodim Bogosavljević i monah Antonije, da se ograničimo samo na najprominentnije disidente iz opšte euforije. Ukratno, oba duhovna lica nedeljama su argumentovano ispoljavali sumnju u spontanost litija i javno su postavljali pitanja o tome kakvoj su svrsi litije bile orkestrirane da posluže. Te sumnje i kritička razmišljanja koja su sumnje pratila, u svetlu velelepnih i masovnih narodnih manifestacija tri uzastopne nedelje, mnogima su izgledali neosnovani i u najmanju ruku preterani. Posle klimaksa koji se na ulicama prestonice dogodio 17. septembra, ne preostaje ništa drugo osim da skepsa u odnosu na teze dr. Bogosavljevića i oca Antonija bude temeljno preispitana.

Baš onoga dana kada je kriza koja je izazvala litije dostigla vrhunac, litija je volšebno izostala. Kada je bilo najlogičnije očekivati eksponencijalni porast u broju učesnika, sa izuzetkom šačice protivdemonstranata tu i tamo, nije se dogodilo ništa. Pored notorne činjenice da je srpski narod nesposoban za samoorganizovanje, podatak da je litija neobjašnjivo zatajila upravo onoga dana kada je trebalo da bude najbrojnija i da dostigne najširi zamah, ubedljivo potkrepljuje procenu dr. Bogosavljevića da se iza tog kretanja od početka krila nevidljiva ruka anonimnih, ali za sve koji su sposobni da trezveno politički misle, lako prepoznatljivih režisera.

Da Vas podsetimo:  Mikica Ilić: Kada će otići?

Ništa od rečenog ne dovodi u pitanje iskrenost ogromne većine učesnika na litijama, koji su očigledno došli da ispolje svoju duboku i opravdanu zabrinutost za stanje i budućnost jedine zemlje koju imaju. Niti to umanjuje značaj činjenice da se ogroman broj donedavno pasivnih ljudi udružio, pod kakvim god okolnostima, da iskaže svoj stav po jednom izuzetno važnom moralnom pitanju. Ali time se ne mogu skrajnuti ni brojne nedoumice u odnosu na pozadinu celog događaja. To pogotovo uzimajući u obzir neprirodan prekid ove spontane narodne manifestacije, i to tačno onoga dana kada je trebalo da bude najmasovnija i da svojim sveukupnim efektom dostigne vrhunac.

Drugi znameniti skeptik, otac Antonije, s pravom ističe još jednu upadljivu karakteristiku litija, a to je uska fokusiranost na samo jednu temu, ma koliko nesumnjivo aktuelna i značajna ona bila. Ali činjenica je da su pored te teme, druge podjednako aktuelne, i po opstanak srpskog naroda jednako značajne teme, bile neobjašnjivo izostavljene iz litijskog repertoara. O čemu se sve radi, ne moramo da nabrajamo, zato što su javna istupanja oca Antonija svima lako dostupna. Znakovito je da se tom isuviše krupnom omaškom apsolvira ne samo prolazni (i već uveliko zalazeći) režim već se, što je mnogo važnije, time štedi kriminalni kolonijalni sistem nametnut Srbiji, a koji uveliko radi na tome da trenutni potrošeni režim zameni drugim iz istog kalupa, koji će mu još efikasnije služiti.

I teza oca Antonija izdržala je probu.

Dešavanja 17. septembra i metaforički silazak Srbije u ad izazvali su niz analitičkih komentara, od kojih ćemo pomenuti samo dva, dr. Vladimira Dimitrijevića i već pomenute trojice srpskih sveštenika na parohijama u dijaspori.

U svom komentaru, gde utešujuće nabraja tri koristi od predmetnog događaja, dr. Dimitrijević je neosporno u pravu u zadatim okvirima razmatranja koja iznosi. Tačno je da su „maske pale,“ međutim tačno je takođe da ni do sada te maske pronicljivim ljudima (a dr. Dimitrijević je jedan od njih) nisu bile prepreka prepoznavanju pravog identiteta i pokvarenog karaktera nepomjanika i njegovih bednih slugu, koji su pokušavali da se iza tih maski sakriju. Što se tiče druge konstatacije u vezi sa litijama, da je „narod živ,“ ona je možda uslovno tačna ali konac delo krasi. Riskantno je pre vremena izlaziti sa trijumfalističkim zaključcima takve vrste. Tačno je da su litije u Crnoj Gori doprinele potpisivanju ugovora sa Crkvom (nije potpuno jasno da li sa centralnom ili lokalnom), ali to je tanak povod za ishitreno radovanje kada se uzme u obzir scenario koji je izveden u Makedoniji. Najzad, zaista nema sumnje da su većina učesnika na litijama „pred Bogom i svetom ispovedili Hrista i zakon hrišćanski,“ ali to i dalje ostavlja otvoreno pitanje kojoj svrsi je taj, kao što već vidimo, misteriozno nedovršeni litijski fenomen u celini poslužio.

Da Vas podsetimo:  Neki se zakoni rode pod srećnom zvezdom, neki ne

Zato ćemo se u puls srpskog naroda uveriti tek iduće nedelje, kada litije ni u jednom zamislivom scenariju perfidnim političkim igračima više neće biti potrebne, a ukoliko se dogodi da se one zaista spontano nastave, sa proširenim spiskom zahteva, i posle provokacije 17. septembra sa znatno uvećanim brojem učesnika.

Reakcija pomenute trojice sveštenika (mada je po svemu sudeći bila snimljena pre 17. septembra) takođe zavređuje pažnju. U celini oni događaj pravilno i pastirski razmatraju. Međutim, oni se ipak osvrću sa dozom indignacije na nepomjanikovo otvoreno ruganje svetootačkoj homiliji patrijarha Porfirija, održanoj kada se ovom poslednjem najzad učinilo oportuno da javno zauzme stav, kao da od Porfirija očekuju da predvodi otpor pojavama protiv kojih se oni opravdano oglašavaju.

Podrazumeva se da se mora uvažiti položaj kanonske zavisnosti u kojem se ovi hrabri i čestiti sveštenici nalaze, što propisuje izvesna pravila igre kojih su ipak prinuđeni da se drže. Ali mi koji se ne nalazimo u takvom položaju zavisnosti imamo punu slobodu da istaknemo sledeće.

Premazan svim ovozemaljskim farbama, Porfirije je itekako sposoban da izdeklamuje ganutljiv „svetootački“ govor na bilo koju temu, kad god prilika od njega to iziskuje. Što se tiče opravdanog poziva dobronamernih otaca za izopštenje nevaljalaca, iluzorno je tako nešto od Porfirija očekivati. Njega i njegovog šefa, na koga bi – da je zaista savestan pravoslavni jerarh – i bez sugestije ovih iskrenih crkvenih služitelja iz dijaspore Porfirije trebalo da baci anatemu, dovele su iste mračne snage, podrazumevajući pri tom da će složno raditi na istom zadatku. A u ovom slučaju, Porfirijev pravi zadatak nije bio da se založi za učvršćivanje porodičnih vrednosti, nego da svojim ubacivanjem u igru, i to tek posle dobivenog signala sa predpostavljene instance, kanališe i raspline rešenost i entuzijazam ogromne većine iskrenih učesnika na litijama, da bi se izbegla opasnost da u svojoj naivnosti iskorače iz propisane koreografije i naštete „uspehu“ ponižavajućeg događaja koji je Porfirijev politički šef srbomrzački i bogohulno još 2019. godine počeo da organizuje.

Da Vas podsetimo:  Ko je ko u vladajućoj koaliciji

Pored razumljivog, dobronamernog i iskreno patriotskog nastojanja proverenih rodoljuba da katastrofalno posrnuće prikažu u najmanje depresivnom svetlu, činjenice ostaju neumoljive. Otelotvoreni duhovi podnebesja, marširajući Beogradom i delajući u skladu sa precizno razrađenim ideološkim i političkim programom, napravili su krupne korake u pravcu ostvarivanja svojih infernalnih ciljeva. Oni možda nisu uspeli da sprovedu svaku tačku sa spiska koji su doneli u Srbiju. Ali jesu napravili značajan prodor koji će koristiti kao odskočnu dasku za dalje operacije. Presedani su uspešno postavljeni, a što je najglavnije u instinktivnu sposobnost srpskog naroda da se sam okupi, bez dejstva neke nevidljive ruke, i da krene u samoodbranu niko razložan više neće moći ozbiljno da poveruje.

izvor:http://www.reissinstitute.org/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime