Sinđelić

0
1330

Sahrana-Zandarma-Stevana-Sindjelica

Osamdesetih godina prošlog veka bio sam dečak, učenik osnovne škole na Zvezdari u Beogradu. Bilo je to vreme kada se ljudima iz sveta kome su pripadali moji roditelji činilo da su svi ciljevi jugoslovenskih naroda ostvareni. Sve ono što nije dobro i uredu ostavljano je po strani, zanemarivano i zaboravljano – kao neke neprijatosti koje pripadaju više danu u kome su se dogodile nego onome kome su se desile.

Pored škrgutanja zubima zbog patnji srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, od javnih ličnosti takođe se nije moglo čuti mnogo o srpskim nacionalnim interesima i ciljevima. Sa tim poniženim, potisnutim i zaboravljenim srpstvom suočio sam se samo u školi, gde su, spremajući se za fudbalske utakmice, moji drugovi, danas odreda automehaničari, kelneri, nosači, vozači, prodavci… u trenucima uoči školske sportske pobede ili poraza, bez izuzetka i u horu zapevali prkosnu pesmu „Oj vojvodo Sinđeliću“. Dečaci od jedanaest-dvanaest godina pevali su iz sveg glasa o junaku i mučeniku Prvog srpskog ustanka, koji je zajedno sa svojim Resavcima radije izabrao smrt nego ropstvo… Koji je znao „Srbina zakleti, kako valja za slobodu mreti“. Nastavnici i direktor su se ljutili, vikali, zabranjivali i kažnjavali.. Ali nije vredelo… Sinđelić je bio živ i živeće kao i toliki pre i posle njega dok bude srpskog imena. O tome odlučuje naš narod; i svi oni bezbrojni često prezreni, zaboravljeni obični ljudi… Ne samo stranci, bogataši, moćnici, tirani ili demagozi…

U zemlji u kojoj u parlamentu nema niti jednog poslanika koji ne misli da je dostojno odreći se svih uverenja da bi se ostalo na vlasti. U Srbiji u kojoj su bivše samozvane četničke vojvode zrele da povedu paradu homoseksualaca… Gde je prodato Kosovo da bi neko mogao da zaduži narod još šest milijardi evra za samo dve godine i poveća broj državnih funkcionera sa 20.000 na 40.000… U Srbiji koja danas nije mesto za heroje… Prošle sedmice je poginuo jedan junak.

Da Vas podsetimo:  Srbi nisu deo Zapada, kada to shvatimo – pobedili smo

Poginuo je Stevan Sinđelić. Pripadnik srpske žandarmerije. U borbi sa albanskim razbojnicima, u blizini Kuršumlije, na u svakom pogledu srpskoj zemlji (teritorijalno, istorijski, vlasnički, po shvatanju SR Nemačke…), mučki je ubijen ovaj mladi tridesetogodišnjak, otac trogodišeg deteta. Ubila ga je vojska koja sistematski napada ostatak Srbije željna da ga posle Kosova oduzme Srpstvu. Teroristička armija iz Podujeva, previše je dobro naoružana i organizovana da bi smo u njoj prepoznali samo kradljivce šume.

Naša vlast je pretila. Poslali su pojačanja pošto su se godinama oglušivali o žalbe i tužbe sirotih staraca i starica. Albanski poslanik sa Juga Srbije (gde politiku vode i amnestirane vođe terorističke vojske koja je posle pada Miloševića u miru ubila četrdesetak srpskih civila i policajaca) govori o potrebi da ovo pitanje reše srpska i „kosovska“ vlada. Od poglavice albanske kosovske policije čuli smo da je Kuršumlija srpska teritorija, pa naša država ima pravo da se tamo stara o redu i miru… U EULEKS-u kažu kako Srbi sa severa Kosova imaju sve veće poverenje u njih… Siguran sam da imaju, naravno pod uslovom da anketu izvedu isti koji su sprovodili nedavne izbore.

Zamislimo šta bi se dogodilo da je sa teritorije Republike Srpske ovakva kriminalna kampanja bila vođena prema Hrvatskoj… koliko god bila privatna? Hrvatski predsednik je svojevremeno rekao da će vojska njegove države okupirati Srpsku ukoliko proglasi nezavisnost. U slučaju da je neki Srbin ubio žandarma Petra Svačića ili Nikolu Zrinskog… Na ulicama hrvatskih gradova valjale bi se stotine hiljada demonstranata. Hrvatska vojska bi (uz pomoć saveznika kao i uvek) već bila u Banjaluci, a američki i nemački avioni bi u pepeo pretvorili čitav pograničan pojas…

Sinđelić je pao „al’ njegovo ime još i danas živi“… Žive i imena onih koji su se opredelili za drugačiji život. Boris Tadić. Bivši predsednik republike, ministar, poslanik, stranački vođa… Prošle sedmice se izvinio Makedoncima za delovanje „srpske žandarmerije“ na njihovoj zemlji. To je onaj Tadić koji za vreme svog osmogodišnjeg mandata nije uspeo niti u jednom segmentu svoje politike. To je onaj koji se prvi video sa Čekuom, rukovao se kao bivši šef države prvi sa Tačijem i još se hvalio da je time dao presedan Tomislavu Nikoliću… Kada smo delili zlato Kraljevine Srbije, Slovenci i Hrvati su potrčali da uzmu deo, kada govorimo o jugoslovenskoj žandarmeriji ona se izvinjava bivši predsednik Srbije (a Kraljevina Srbija je efektivnu vlast nad Makedonijom imala svega tri godine).

Da Vas podsetimo:  Kako SANU-okruženje uništava dokazane srpske naučnike

A da li se Tadiću neko zahvalio što su srpska i jugoslovenska monarhija dale granice današnjoj Makedoniji? Bugaraši koje su naši žandarmi progonili, u Pirinskoj Makedoniji nisu dobili ni autonomiju (teritorijalne autonomije su zabranjene bugarskim ustavom). Da li je iko izrazio divljenje za desetine vodovoda, električnih cetrala, za pedesetostruko uvečanje broja učenika u školama širom Makedonije od 1912. do 1937. godine? Ali to je bilo davno… A šta je danas? Da li se neko Tadiću izvinuo što u evropsku Makedoniju ne sme da uđe niti jedan sveštenik SPC u mantiji? Ili zato što je arhiepiskop Jovan već osam godina u zloglasnom zatvoru Idrizovo?

Čedomir Antić

Napredni Klub

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime