Šiptari samo formalni žitelji Medveđe

2
1403

Zašto Šiptari svojataju Medveđu, jednu od najsiromašnijih opština u Srbiji

  • U opštini Medveđi Šiptara ima svega oko 4 odsto, a u ovim novim pričama o „razgraničenju“ ona bi navodno po zahtevima Šiptara trebala da se pripoji teritoriji Kosova i Metohije, ako bi na to pristala Srbija. A zašto to traže– to niko pouzdano ne zna!
  • A po poslednjem popisu stanovnika u toj nerazvijenoj opštini živi 26 odsto Šiptara, ali ne i radnim danima! Znači ne žive najveći deo godine u Medveđi. I da ih je i toliko i da stalno žive tu, ostaje pitanje zbog čega vlasti kod nas preko toga još uvek prelaze olako…
  • Ti prijavljeni Šiptari u Medveđi zaista žive na Kosovu i Metohiji neprijavljeni. Žive tamo, pa tako tamo mogu da kupuju kuće i stanove, zasnivaju radni odnos, upisuju decu u vrtić ili školu, pa čak i da glasaju, a da izbegnu sudiju za prekršaje. Kako je to moguće? Jer, neprijavljivanje boravka je svuda u svetu ozbiljan prekršaj, često izjednačen sa skitnjom! Ili su prijavljeni na dve adrese, što je takođe nezakonito?
  • Mnogo je zanimljivije pitanje zašto srpski političari, a nema nikakve sumnje da su upoznati i s ovim podacima, tako olako pristaju na tu, u najmanju ruku čudnu trgovinu, bacajući nesrećnom narodu prašinu u oči pričom o nekakvoj „razmeni teritorija“? Jer, da li je razmena kada se menja nešto svoje, za nešto što ti i po Božjem, i po ljudskom zakonu, ionako već pripada… bar kako piše u preambuli Ustava Republike Srbije?

Pre nekoliko godina tri šiptarske političke stranke s juga Srbije, u Preševu, Bujanovcu i Medveđi, osnovale su „Zajednicu albanskih opština“. Ako će od takvog organizovanja građanima biti malo lakše, ako će to pomoći napretku školstva, zdravstva, privrede i životnog standarda, neka su, valja se.

Ali, malo je verovatno da im je to bio cilj. Pre će biti da je telo zvučnog naziva oformljeno kao odgovor na zaludne pokušaje uspostavljanja Zajednice srpskih opština na teritoriji Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, koja je predviđena i Briselskim sporazumom?

Postoji još jedna začkoljica koja se i ne spominje. Naime, Šiptari, ili Arbanasi čine većinu u opštini Preševo, a u Bujanovcu ih je nešto manje od polovine ukupnog broja žitelja, dok ih u Medveđi i ranije i danas živi jedva četiri odsto!

Zašto je, onda, i Medveđa uključena u pomenutu zajednicu i da li to znači da bi i opština s jednim promilom šiptarskog življa mogla da im se priključi?

Teritorija opštine Medveđa sa svim mestima, selima, mesnim zajednicima…

Odgovor je samo naizgled komplikovan, ali politički, i za šiptarsku stranu, vrlo pragmatičan. Naime, po poslednjem popisu stanovnika u toj siromašnoj opštini živi navodno 26 odsto Šiptara, ali ne i radnim danima. Znači ne žive najveći deo godine u Medveđi, oni su virtuelni stanovnici. I da ih je i toliko i da stalno žive tu, ostaje pitanje zbog čega vlasti kod nas preko toga još uvek prelaze olako… I ne kažu jasno svoj stav!

Da Vas podsetimo:  Da nije bilo Srpske vojske, ne bi bilo Slovenaca, Hrvata, „Bošnjaka“, „Makedonaca“…

Šiptari samo na papiru žive u Medveđi!

Jer, većina tih povremenih komšija se iselila na Kosovo i Metohiju, kao što su i mnogi Srbi krenuli put Leskovca ili Niša u potrazi za poslom i bar malo lakšim životom. Ali, Šiptari, po pravilu, ne odjavljuju svoj boravak pa su formalno i dalje žitelji Medveđe, iako u nju dođu, možda, u većem broju jedino u vreme popisa i izbora.

Ti prijavljeni Šiptari u Medveđi zaista žive na Kosovu i Metohiji neprijavljeni. Žive tamo, pa tako tamo mogu da kupuju kuće i stanove, zasnivaju radni odnos, upisuju decu u vrtić ili školu, pa čak i da glasaju, a da izbegnu sudiju za prekršaje.

Kako je to moguće?

Jer, neprijavljivanje boravka je svuda u svetu ozbiljan prekršaj, često izjednačen sa skitnjom! Ili su prijavljeni na dve adrese, što je takođe nezakonito?

Da je zaista tako, da su i prijave i odjave boravka zakonska obaveza i na teritoriji Kosova i Metohije, potvrđuje zanimljiv događaj koji se zbio na dan uvođenja vladike Irineja, episkopa niškog, na tron Svetog Save i u čin patrijarha Srpske pravoslavne crkve 23. januara 2010. godine.

Po priči pokojnog Slobodana Draškovića, tada predsednika opštine Medveđa, tog dana je sa one strane administrativne granice lišeno slobode sedamnaestoro građana Srbije, među kojima je bilo i dece, a mahom članova porodice Cicmil, i svi su odvedeni u policijsku stanicu Podujevo, a zatim opštinskom sudiji za prekršaje zbog, kako je navedeno u prijavi, „ilegalnog prelaska državne granice i neprijavljivanja boravka“.

Usmeno im je javljeno da će biti pušteni ako uplate kauciju od za njih basnoslovnih 4.607 evra!

Virtuelni Šiptari iz  Meveđe

Ali, većina tih nesrećnih ljudi bila je iz Kosova Polja, gde su valjda i danas prijavljeni, a tog januara 2010. godine, kao i danas uostalom, imali su tužni status „privremeno raseljenih lica“, što je birokratski pojam i odnosi se na Srbe nasilno oterane s Kosova i Metohije. Ono što je dodatno zbunilo i dalo dramatiku ovom događaju bilo je otkriće da su ti „ilegalci“ krenuli na parastos nekoj svojoj rođaci koja je sahranjena na groblju u selu Sikirača, koje se i doslovno nalazi na pedeset metara od administrativne linije razdvajanja! Kada je sve to predočeno revnosnom sudiji za prekršaje, on je preinačio već doneto rešenje i osudio ih zbog „ulaska na teritoriju Kosova van zvaničnog graničnog prelaza“.

Da Vas podsetimo:  Ima li Srbija spoljnu politiku

Bogatstvo kvari sirotinju

Odgovor na pitanje zašto su „zemljaci“ iz naše Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, mada ne samo oni, toliko zainteresovani za siromašnu opštinu Medveđa ponudio je Fil Foks, rukovodilac istraživanja (ad hok) kompanije iz Kanade „Dunav minerals“, koja je u istraživanja mineralnih nalazišta po Srbiji već uložila desetak miliona evra.

Naime, uz rudnik „Lece“, kraj istoimenog sela u opštini Medveđa, gde se već stolećima vadi ruda olova i cinka, kraj Tulara, otkrivene su vrlo „interesantne“ rezerve bakra (800.000 tona) i zlata (78 tona), dok o retkim mineralima neophodnim za razvoj modernih tehnologija nisu rekli ni reč, a ima i njih, svakako, što su ustanovili i stručnjaci iz Geološkog instituta Srbije još pedesetih godina prošlog veka!

Kad „prištinska strana“ spominje opštinu Preševo, moglo bi se to pripisati brigom za tamošnje Šiptare koji, zaista, čine većinu, ali je taj kraj, takođe, mahom nastanjen ubogom sirotinjom. Za opštinu Bujanovac, gde je Šiptara manje od polovine, moglo bi se pretpostavi da se zatekla „na trpezi“ razmene zbog opravdane brige prištinskih marioneta za sudbinu manastira Prohor Pčinjski i ostalih hrišćanskih svetilišta. A, otkuda među njima i Medveđa sa četiri odsto Šiptara?

Ipak, mnogo je zanimljivije pitanje zašto srpski političari, a nema nikakve sumnje da su upoznati i s ovim podacima, tako olako pristaju na tu, u najmanju ruku čudnu trgovinu, bacajući nesrećnom narodu prašinu u oči pričom o nekakvoj „razmeni teritorija“? Jer, da li je razmena kada se menja  nešto svoje, za nešto što ti i po Božjem, i po ljudskom zakonu, ionako već pripada… bar kako piše u preambuli Ustava Republike Srbije?

Ako se prihvati takva (ili bilo kakva) razmena teritorija, dokle će sezati apetiti prištinskih mentora? Ili, da li da se zabrinemo i za Bor, Majdanpek, Rudnik (dopisati po znanju i sećanju). I šta ćemo sa Beogradom, jer najrazvijeniji je i najbogatiji u Srbiji, a i u njemu žive Arbanasi?!

A, ako se ovako nastavi, šta ćemo sa sobom?


Formalno, slučaj je bio pravno valjan, ali… Uz malo istraživanja, i uvidom u službena dokumenta, ustanovljeno je da granični prelaz Sikirača postoji! Jer, negdašnja Savezna vlada je sa predstavnikom Ujedinjenih nacija Hansom Hakerupom usaglasila pitanja vezana za prelaze na administrativnoj liniji razdvajanja, što je objavljeno u „Službenom glasniku SRJ“ broj 41 iz 2002. godine, kao i u odgovarajućim dokumentima Svetske organizacije. Kod sela Sikirača, s naše strane, odmah je postavljen policijski punkt, a isti takav preko puta poveren je češkom bataljonu. Ali, izgleda da je Česima dosadilo da zaludniče na pustom prelazu, pa su se pokupili i odmaglili, a šiptarski činovnici se nisu dosetili da na prelaz pošalju bar pripadnike KPS… ali ni to, niti činjenica da su „okrivljeni“ prijavljeni u Kosovu Polju, dakle na teritoriji te samoproglašene države, sudiju nije previše potreslo, niti je zbog toga ukinuo svoju presudu.

Da Vas podsetimo:  Srećna Nova godina

Nesrećni ljudi pušteni su iz pritvora jer je Slobodan Drašković iz svog džepa, odnosno od svoje životne ušteđevine, platio „kauciju“, koju je na ruke onom kome je trebalo odneo Ljuzum Sahiti, vozač u opštini Medveđa.

Toliko o prijavama boravišta… i o Zajednicama srpskih i šiptarskih opština.

*Poznati reporter „Ilustrovane Politike“


Albanci su u velikoj manjini u Medveđi

  • Ima ih svega oko pet stotina od 11 hiljada stanovnika
     Medveđa jeste i ostaće deo centralne Srbije

Predsednik opštine Medveđa, (11.000 stanovnika) koju pripadnici albanske nacionalne manjine u Srbiji i Albanci sa Kosova svrstavaju u teritorijalno i političko područje takozvane Preševske doline, objašnjava da ova teritorija Srbije i geografski i politički nema dodirnih tačaka sa Bujanovcem u Preševom.

„Od Preševa smo geografski udaljeni oko 160 kilometara, a politička situacija kod nas je sasvim drukčija nego u te dve opštine, pa mogu da poručim svima da je Medveđa u Gornjoj Jablanici, a ne u takozvanoj Preševskoj dolini, da Medveđa jeste i ostaće deo centralne Srbije“, istiće Arsić.

Stavljanje Medveđe u kontekst takozvane Preševske doline čine, dodaje, ljudi koji daleko žive od ove višenacionalne opštine u kojoj su vekovima malobrojni Albanci ( ima ih svega oko 500 – pet stotina) živeli u slozi sa većinskim srpskim stanovništvom.

„Mi ovde ne delimo probleme na albanske i srpske, već su oni zajednički problemi i zajednički ih rešavamo. Mi smo međusobno izmešani, prijatelji smo, neki i kumovi i pobratimi, a omladina se druži po školama i kafićima. Ovde vekovima, pa i u poslednjem ratu, na Kosovu i Metohiji, nije bilo ni jednog jedinog međunacionalnog incidenta, što dovoljno ilustruje moje tvrdnje“, naglašava Arsić.

Političke igrarije u koje se neosnovano, kaže, uvlači i Medveđa, izazvaju zabrinutost obe strane u Medveđi, ali, realno, nema straha.

„Zato što se ovde vekovima živi zajedno i niko ne veruje da će doći do negativnog ishoda“, veli naš sagovornik.

Miloš Miša Lazić
Izvor: izmedjusnaijave.rs

2 KOMENTARA

  1. Nazovi demokratija prelazi preko takvih cinjenica. Imamo slicnu situaciju sa brojem Siptara u Makedoniji, znamo kako se zavrsilo. Isto to se desava u Crnoj Gori. U vladi i drzavnim institucijama vise je zastupljeno Siptara od deklarisanih Srba. Ceka se rasplet i slican scenario kao u Makedoniji. Manjina treba bude kao vecina.Zakonom je ,,zakovana,, laz. U Bosni i Hercegovini namerno se izbegava popis broj muslimana, koji varira i namerno se prikazuje vecim od stvarnog broja. Uvoze se migranti i mudzahedini, a sve u cilju povecanja broja muslimana. Scenario je slican i rukopis je isti……..Sve je to poznati sablon koji se sprovodi brutalno i silovito bez osvrtanja na zakon i cinjenicnu situaciju. Vazno je da ambasadori kvinte proglase da je to sve DEMOKRATSKI, njima ne smetaju dvojni standardi i gole lazi.

  2. Kosovo i Metohija su Srbija i nema tu razgovora. Kome smeta da zivi u Srbiji ima izbor; EU, Albanija, pa sad imaju i Makedoniju, C.Goru, Hrvatsku, neka idu kod svoje brace. Srbija nema sta da trguje sa svojim teritorijama, jednom smo im poklonili deo zemlje (severnu Albaniju).
    Strpljen spasen, sto je nase bilo jeste i bice samo da se politicari probude i shvate da treba da brinu o Srbiji a ne o zapadnim zahtevima.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime