Jedne sam godine, takođe koncem ljeta, pokraj bazena luksuznog hotela „Splendid“ u Bečićima, ja u oko kamere kazao kako se mora izvršiti sječa knezova.
Bilo je to na nekom programu u koprodukciji televizije iz Srbije sa televizijom iz Crne Gore, pri čemu sam ja, naravno, kao autor nagrađivanog romana, gostovao na poziv televizije iz Srbije.
Našao sam se u epicentru Montenegra na vodi, u hotelu koji je te godine bio u znaku 007, jer se radnja filma „Kazino Rojal“ sa Denijelom Krejgom kao Džejmsom Bondom, dešavala (i) u Montenegru.
Uz neki koktel sa kišobrančićem, jednim sam okom gledao kako je bogatima fino, a drugim kako da prepoznam što me voditeljka sa savršeno raspoređenim silikonima pita? Jer, zna čitalac da su te voditeljke laganih i lepršavih ljetnih programa naklonjenije stereotipnim pitanjima, premda je ovu moju, gle?, zanimalo i da li je na moru teško pisati o moru? Pa sam, možda po prvi put, u malo vremena opričao, zahvalan na pitanju, kako Andrić ništa bitno nije napisao u Herceg Novom, jer mu je more, kao inteligentni entitet, stalno muzlo kvalitetne misli.
Ređala su se pitanja oplemenjena odgovorima, što svaki voditelj voli da čuje, da bih u jednom trenutku ja uzdigao obrve ljudima iza kamera rekavši kako nam je potrebna sječa knezova da bismo uopšte opstali kao narod.
Dakako da sam kao čovjek kome je država Srbija dala pravo da može ispred imena da stavi Prof, ustao u odbranu školstva. Jer, neko poodavno stimuliše naše premijere – da stimulišu naše ministre – da stimulišu direktore naših škola – da stimulišu sve profesore i nastavnike – da što boljom ocjenom ocijene đake.
Oni to čine da nas deboto unište.
Statistika da likuje, a obrazovanje da se koprca u ropcu.
Trebalo bi, kazao sam uživo u programu, i kasnije, mnogo puta pred ljudima – učiniti sve suprotno, i odmah, ove školske godine, napraviti sječu maminih i tatinih knezova: sve što je zaista za jedinicu, odstraniti iz škole kao kukolj, i to ponoviti sljedeće godine, da bi se treća generacija usrala od straha i konačno počela da uči. Time bismo povratili školstvo, time bismo povratili ugled profesora, time bismo dobili kadar u svim oblastima, i počeli da stičemo budućnost.
Svi nastavnici i srednjoškolski profesori znaju da je današnja petica nekadašnja trojka.
Vrapci na grani znaju da su ministri u de facto Vučićevoj vladi osobe za koje je čak i de iure dokazano da su falsifikovale doktorske titule, negativan primjer mladima koji upravo zato što najgori dođoše na mjesto najboljih – hitaju iz zemlje sve u šesnaest. Intelektualni kajmak odlazi da bi ga, po direktivni Zapada, zamijenili ili migranti ili doživotni poslušnici – dvojkaši. Dok Srbija gori, vlast se češlja. Sve što oko po zemlji majčici vidi, prodaje se ili će biti na prodaju.
Tome se zlu mora stati u kraj, odmah.
Dno se u nekom trenutku ipak mora da opazi, jer je nemoguće posrtati cijelu vječnost. Srbija na naše oči propada kao familija čija je glava ogrezla u kakvom teškom poroku.
Svaki stub Srbije se naherio, ili je pak pukao i pao.
Ode školstvo, ode zdravstvo, ode sudstvo.
Može li se iznova nići sudstvom ili zdravstvom? Ne. Iznova se može dići samo školstvom. Jer školstvo je to koje rađa i zdravstvo i sudstvo, a ne obratno.
Zato sam u hotelu „Splendid“, epicentru Montenegra na vodi, ja govorio o nužnosti sječe knezova.
Potrebno je istrijebiti iz sistema ili upravo žrtvovati najmanje dvije generacije loših đaka i u Srbiji i u Crnoj Gori i u Republici Srpskoj da bismo uopšte mogli da računamo na budućnost naše djece.
Dvojka je kao ocjena kancer školstva.
Dvojka je jedinica kojoj je nastavnik, pa onda i profesor, progledao kroz prste, zato što sistem to od njega traži. Ništa teže profesoru nego da kvarnu jabuku gleda u korpi zdravih i sljedeće godine.
Kada dvojka, pazimo, završi srednju školu, pomisli da je moguće studirati, pa počesto uz veze upiše i fakultet. I kad dvojka, uz poznanstva, seksualne ili partijske veze završi fakultet – pomisli da je moguće baviti se politikom čak. A dvojka je trebalo da bude raskrinkana još dok je bila jedinica, i odstranjena, da ne kvari zlatne intelektualne jabuke našeg roda.
Dvojke po dopuštenju sa Zapada vladaju Srbijom, Crnom Gorom i Republikom Srpskom.
Čast izuzecima, valja kazati, da mi ne bude zamjereno do konca.
Sjećam se da sam kao tinejdžer čitao gdje južnokoreanske majke naviju sat da bi dijete budile u 04.00. Trebalo je ponoviti gradivo. Bile su to godine u kojima je Južna Koreja sve karte koje je imala stavila na obrazovanje. I danas je dominantna ekonomija, s tehnološkim brendovima koje ima gotovo svaka zabačena srpska kuća. Zabačena? Da. Jer je i beogradska kuća sa s bilo kojim proizvodom južnokorejskog konglomerata samsung, geopolitički zabačena.
Južna je Koreja postala azijski tigar. Simbolično kaže li se – prišapnula je direktoru obdaništa da obrati pažnju na nadarene, da bi direktoru osnovne škole rekla da manirom ni po korejskom babu ni po stričevima jedinicom markira ko je za odstrel, a isto tako i direktoru srednjih škola. Time im je svima država Južna Koreja obećala budućnost.
Svi mi koji pamtimo 1999. godinu kao godinu svesrpskog ujedinjenja pod Nato bombama, kao i svi isti mi koji pamtimo godine potom kao godine razjedinjenja ponovo – znamo u kom grmu leži zec.
Oglednoj je u ovom tekstu Južnoj Koreji bilo dopušteno da sve karte stavi na školstvo što uvijek znači progres i budućnost, za razliku od zvaničnog Beograda koji nerado gleda da makar i zadnji onaj profesor, časti radi, učeniku da jedinicu ako ovaj pak nije zaslužio prelaznu ocjenu.
Trebalo bi odmah, od ove školske godine, napraviti sječu knezova: sve što je zaista za jedinicu, odstraniti iz škole kao kukolj, i to ponoviti sljedeće godine, da bi treća generacija počela da uči. Time bismo povratili školstvo, time bismo povratili ugled profesora, time bismo dobili kadar, i počeli da stičemo budućnost.
Nikola Malović
Izvor: Pečat / in4s.net
