Pjevanje o Kosovu i klasičnoj ljepoti
Darinka je zaista lepa i čarobna pesnikinja. Kakvo je to vrelo, snažan odraz istinskog bola onoga što ona sa njenim narodom preživljava na Kosovu… Samo da je napisala ovu jednu pesmu, osigurala je sebi mesto u književnosti. Ona je verna sebi. Nikada nije trčala za nekim novim stilovima – modom. Ona je ona. To poštujem, govorila je Desanka Maksimović
Slika Darinke Jevrić uvijek mi gradi potpuno nejasan osjećaj – sada već nesigurno sjećanje na dva samo meni važna događaja. Prvi je vezan za saznanje da mi je u ondašnjem prištinskom „Jedinstvu“, na stranicama rubrike za kulturu objavljena pjesma iz prve knjige „Novi pusti dani“. Tek kasnije sam razumio da je tadašnji urednik Darinka Jevrić, odnekud dobila knjigu, odabrala tu jednu pjesmu i štampala je. Drugi se desio nekoliko godina kasnije, na jednoj od književnih večeri u okviru Sajma knjige u Herceg Novom. Tada sam prvi i poslednji put vidio Darinku Jevrić. Ne sjećam se o čemu se pričalo. Sačuvao se samo onaj unutrašnji osjećaj i skromni inventar uz čiju pomoć se gradi smisao sjećanja…
Poslije više nisam mogao da čitam njenu poeziju a da mi se ne vraćaju ove slike. Bio sam siguran da me poznaje, iako je to bila ludost. Čini mi se da se nismo ni upoznali, možda tek, onako usput, rukovali. Ali ja sam i tada znao ko je ona.
Vjerovatno zbog svega toga i sada mislim kako je ovo nezahvalan trenutak da sada govorim o njenoj poeziji. Zašto? Ne računam pri tom na onu vremensku distancu na koju se poziva nauka o književnosti kada nastoji ili želi da ocijeni, odnosno valorizuje umjetnički doseg jednog autora, nego prvenstveno na momenat u kojem vreba nesumnjiva opasnost da čovjek jednostavno zaboravi na granice, da previdi činjenice i odluta u patetiku. A to bi bila najveća povreda za pisca, to bi moglo da zatamni sve ono što je stvarao i stvorio, i učini da se analitički tekst u pokušaju pretvori u panegirik iz kog se može izvući samo jedan zaključak.
Zato bi bilo začudno da o dosezima poezije i poetike Darinke Jevrić možemo steći bitnu neravnotežu i razliku u percepciji. Njena poezija je već davno prošla najteža i najnemilosrdnija iskušenja, nešto slično kao što će i sama pjesnikinja biti iskušana u zaključanom prištinskom stanu iz kojeg nije htjela, ili nije mogla da izađe.
O pjesnikinji je do sada mnogo i govoreno, mnogo i pisano, ali i pored toga čitalac ne može da se otme opštem, globalnom utisku koji je stvaran u takvim prosedeima, a prema kojima je ona, ustvari, tipičan predstavnik ženske lirske škole, pune nježnosti i emocija, sa naglašenim ispovjednim tonom.
Premda nikada nisam prihvatao stroge teoretske podjele na „muško“ i „žensko“ pismo u književnosti, činjenica je da su ove dvije kategorije, barem u nekim teorijskim školama, ne samo zaživjele kao jedan od instrumenata u analizi, nego čak postale i bitan, ako ne i opredjeljujući (opterećujući) faktor prilikom vrednovanja umjetničkog opusa. A ako već moramo, a ne moramo, da govorimo u ovim kategorijama, onda bih rado rekao da tvorci tog „ženskog pisma“ u istoriji srpske književnosti nisu zaostajali za svojim muškim „kolegama“. Naprotiv.
Ali zašto nisam za ovakve stroge podjele? Ne samo zato što je Ana Ahmatova (ali i Darinka Jevrić, Desanka Maksimović i Mira Alečković) pisala veoma „muški“, nego i zato što je kategorija „žensko pismo“ vremenom kod nas postala sinonim za nježne, bojažljive, ucviljene, patetične stihove, pune emotivnog naboja, što bi se onda jednostavno moglo prevesti – naoko lijepi, ali ne baš mudri, misaoni, zgusnuti, odnosno sintetizovani, itd. I pri tom se gotovo redovno zaboravlja da je „žensko pismo“ izraslo iz francuskog poststrukturalizma kao reakcija na postojeću mentalnu i društvenu strukturu, kojoj je da bi funkcionisala potrebno nešto drugačije. A to je u ovom slučaju „ženskost“. Dakle, ne „ženstvenost“!
Upravo zbog ovoga smatrao sam da treba ukazati na makar dvije, možda manje uočljive karakteristike poezije Darinke Jevrić.
Jedna je duhovna bliskost sa imenjakinjom i drugim velikim pjesnikom srpske književnosti – Darom Sekulić. Dok je jedna Dara živjela u prištinskom zatočeništvu, druga je preživljavala izgnanički život. Ali uprkos tome obje su do kraja živjele svoju poeziju kojom su se borile i branile od života takvog kakav jeste.
Kada bismo pokušali da sublimiramo ova dva stvaralaštva i potom ih, bez namjere da izvodimo vrijednosne zaključke, prislonili jednog uz drugog, pronašli bismo među njima dodirne tačke. Naravno, autentičnost i specifičnosti su nesumnjivi, jednako kao što je nesumnjiva njihova veličina i značaj za našu literaturu. Među tim, uslovno rečeno, zajedničkim elementima ovih dviju poetika svakako bi, pored svih onih ontoloških stihova, trebalo prepoznati pjevanje o klasičnoj ljepoti – ljepoti Boga i čovjeka, muškarca i žene, duha i duše, ljepoti prirode i arhitekture. Ne može se, međutim, jednostavno reći da je to samo čista lirika, odnosno pjevanje lijepom. Štaviše, to je samo lirsko jezgro, onaj središnji koncentrični krug koji nastaje u ljudskoj intimi i među emocijama kada se one dotaknu stihom.
Uz one, dobro poznate činjenice, koje su već dobile leksikonsku škrtost, među karakteristike poezije Darinke Jevrić, pored reljefnosti slike i pažljivo izgrađenog emotivnog tona, spiritualnosti i nostalgičnosti, te otvorene i neusiljene ispovjednosti, treba uvrstiti i ranije pomenute osobine.
A zašto je za Darinku Jevrić važno pjevanje o klasičnoj ljepoti? Pa jednostavno zato što je ona to umjela bolje od mnogih.
Čist, tipičan, gotovo školski primjer je njena već antologijska pjesma „Dečanska zvona ili svetkovina srca“.
Upravo u toj pjesmi je Darinka Jevrić izbjegla zamku da govoreći o Kosovu i Metohiji, duhovnoj srpskoj tradiciji, sklizne u rodoljubivi patos, načinivši od nje elegiju u kojoj su ljubav i ljepota, jednostavno i neusiljeno, gotovo neprimjetno, postale dominantne, i prividno se nametnule kao centralni motivi. Iza njih se onda čuju dečanska zvona, i vide kaluđeri i kćeri jerusalimske, devet Jugovića, carica Milica, mlada Gojkovica, pa čak i devet Obilića…
A evo kako se to čuje i vidi:
„grlo samo da mi dahom opališ
mogla bih ja dojiti i devet obilića
(lele ako zaleleču dečanska zvona
pa ti se lik sa freskama pomuti).
Asocijativno-simbolička ravan ove pjesme izgrađena je kako bi nadirektnije pobudila međuodnose ili stvorila naizgled nespojiva, gotovo suprotna polja, koja su u suštini gusto prepletena ne samo pukom leksikom, semantičkim vezama, nego i najdubljim emotivnim nitima. Jer kako dovesti u vezu Boga i tjelesnu ljubav i ljepotu, a da to ne bude neukusno i banalno? I zašto to uopšte činiti ako ne da bi se najoštrijim kontrastima Bog i njegova djela na zemlji još više uzvisili?
Plodnost i materinstvo u ovom slučaju nisu samo simboli obnavljanja i proste reprodukcije, nego u širem smislu i metafore vječnog života u vječnom carstvu, baš onako kako to oslikavaju i novozavjetne alegorije, preko kojih se onda, indirektno, ulazi u vizantijsku tradiciju, a odatle u pravoslavlje.
Kraj ovog kratkog ostvrta na jedan djelić stvaralaštva Darinke Jevrić iskoristio bih da ponovim javnosti malo znane riječi velike Desanke, koja je govorila: „Darinka je zaista lepa i čarobna pesnikinja. Kakvo je to vrelo, snažan odraz istinskog bola onoga što ona sa njenim narodom preživljava na Kosovu… Samo da je napisala ovu jednu pesmu, osigurala je sebi mesto u književnosti. Ona je verna sebi. Nikada nije trčala za nekim novim stilovima – modom. Ona je ona. To poštujem“.
Piše: Đorđe Brujić
