Već godinama, još od Tadićevih žućkastih vremena, srpski narod medijski kuvaju i lažu kao neku nerazumni i preplašenu žabu. Prvo su žabu izbacili iz sigurnog zaklona rezolucije 1244 i ubacili u lonac hladne vode Briselskih dogovora sa đavolom, kome su na brzinu stavili nasmijanu glamurnu masku Evropske unije. Onda su žabu lagano i neprimjetno počeli kuvati. Da se žaba na vrijeme ne sjeti da iskoči iz lonca. Zajedno sa žabom, srpski vlastodržci, stari i novi, kao i svi prodani mediji, kuvaju i srpsku patriotsku savjest i odgovornost za svoju državu. Posebno za okupirano Kosovo i Metohiju. Taj proces traje i danas i vidjećemo gdje će završiti.
I pored neosporno radosne, ohrabrujuće i olakšavajuće vijesti da teroristička i tzv. „Republika Kosovo“ ipak nije primljena u UNESKO, ono što se ovih dana događalo oko pokušaja prijema samozvanog „Kosova“ u tu međunarodnu organizaciju, posmatrano sa više aspekata, više nego da zabrinjava. Zabrinjava i sa strane stavova iz vrha srpske države i sa strane stavova naše SPC, koja nažalost sve više liči na neko Vučićevo klimoglavo Ministarstvo za religijsko-moralnu potporu pozorišnim vratolomija zapadnog marionete Aleksandra Vučića.
Usklađenost politike marionetske srbijanske Vlade na čelu sa holivudskim glumcem beskrajnog foliranja i prenemaganja Aleksandrom Vučićem, sa zvaničnom politikom vrha SPC je i po pitanju UNESKO-a i članstva u EU više nego očevidna i tragična. Tragična kako za samu Crkvu tako i za ojađenu i izlaganu Srbiju i cijeli srpski narod. O čemu se zapravo radi?
Od momenta donošenja rezolucije 1244, koja je od 1999. godine jedini sveopšti međunarodno obavezujući pravni dokumenat za rešavanje Kosmetske krize, naša SPC se redovno pozivala upravo na taj dokument. S pravom. On nam je garantovao i garantuje i danas, pravnu i zakonsku međunarodno priznatu i dokumentovanu borbu za Kosmet u sastavu države Srbije. Taj dokument bi trebao biti alfa i omega svih naših razgovora sa bilo kim u svijetu. Bilo da to čini državna vlast ili vrh naše Crkve. Zašto to nije slučaj u SPC i danas? Odgovor znaju samo njeni najviši velikodostojnici.
Na nedavnoj raspravi oko glasanja po pitanju ulaska tzv. „Kosova“ u UNESKO, rezoluciju 1244 je na žalost pominjao samo ruski šef diplomatije Sergej Lavrov. Kao da bi visoki ruski diplomata i naš veliki prijatelj iz Moskve trebao biti veći i bolji Srbin od Vučića ili vrha SPC? Naš Paja Patak ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, prilikom rasprave o prijemu tzv. „Kosova“ u UNESKO, govorio je o nekakvom „odlaganju prijema Kosova“ u tu organizaciju, pozivajući i Šiptare i svu bulumentu srpskih neprijatelja na nove Briselske pregovore Beograda i Prištine. Ivica Dačić poziva na nove briselske ucjene zapada iako unaprijed zna da u briselskim razgovorima nema Rusije, našeg najvećeg spoljnopolitičkog saveznika. Naš Paja Patak stoga ni jednom jedinom riječju nije pomenuo rezoluciju 1244 i međunarodni suverenitet Srbije nad Kosmetom. Ne. Naš Paja Patak diplomata je govorio o „odlaganju prijema Kosova“ u UNESKO. Ne o odbacivanju te ideje u bilo kom smislu i kontekstu, kao što je o tome jasno govorio šef ruske diplomatije Sergej Lavrov, već o odlaganju prijema samoproglašenog „Kosova“ u tu međunarodnu organizaciju. Ako znamo ko je Ivica Dačić i u čijoj Vladi je on ministar spoljnih poslova, ovakav marionetski i veleizdajnički stav jednog debeljuškastog zapadnog piona uopšte i ne čudi. Kad je već oskarovski nadaren glumac i prenamagač Aleksandar Vučić, čak predsednik Vlade Srbije, zar možemo i zamisliti nekog u ulozi ministra spoljnih poslova, osim Paje Patka?
Ono što ozbiljnije ljude ipak posebno zabrinjava i veoma čudi je istovjetnost stavova vrha SPC koji se, vjerovali ili ne, neposredno prije glasanja u Parizu takođe zalagao, a i sada posle glasanja, najdirektnije zalaže, ne za zabranu, već za odlaganje prijema tzv. „Kosova“ u UNESKO. Podaništvo vrha SPC u odnosu na diznilend marionetsku diplomatiju vrha srbijanske državne vlasti poprimilo je dakle karikaturalni nivo. Prvo je starješina manastira Visoki Dečani arhimandrit Sava Janjić bez imalo uvijanja izjavio: „Mi kao Crkva vjerujemo da bi članstvo Kosova u UNESKO trebalo da bude odloženo dok Beograd i Priština, u okviru dijaloga u Briselu koji se odvija pod pokroviteljstvom EU, jasno ne definišu mehanizme institucionalne zaštite naših svetinja na Kosovu i Metohiji“ – sic ?! Prije svega, od kada je to zvaničan stav SPC da prijem tzv. „Kosova“ u UNESKO samo treba da bude odložen a ne i apriori spriječen i odbijen? Ko je donio takvu sramotnu odluku vrha SPC, da cilj Crkvene diplomatije bude isti kao i cilj marionetske državne Vučićeve vratolomije – samo odlaganje prijema tzv. „Kosova“ u UNESKO, a ne i njegovo izričito odbijanje i sprečavanje? Koji je to Sveti Arhijerejski Sabor SPC tako nešto odlučio? Nijedan! Otkuda onda pravo vrhu SPC da o tako važnom pitanju donosi odluke bez saglasnosti Sabora SPC i skoro iza kulisa i polutajno?
Naravno, kada arhimandrit takvog uglednog manastira kao što su Visoki Dečani, tako jasno i glasno govori u ime cijele SPC, odluka vrha SPC je sigurno već donijeta. Ako i nije bila poznata crkvenoj javnosti sad smo je jasno doznali. Da li je nju direktno donijela Vlada SPC tj. Sveti Sinod, manje je važno. Odluka vrha Crkve je nažalost tu, i ona je na liniji promašene i marionetske Vučićeve diznilend diplomatije. Da je politika vrha SPC i po ostalim pitanjima u skladu sa promašenom EU podaničkom politikom Aleksandra Vučića potvrđuje i drugi dio Janjićeve izjave gdje on između ostalog kaže: „Briselski dijalog između Beograda i Prištine kao suštinski važan proces čiji je cilj da promoviše povjerenje i riješi sva praktična pitanja sa kojima se suočavaju naše zajednice. Konačno, i Beograd i Priština gledaju prema evropskoj budućnosti regiona i mi kao Crkva čvrsto vjerujemo da naše srpsko pravoslavno nasleđe na Kosovu i Metohiji ne bi smjelo da bude kamen spoticanja i predmet političke konfrontacije, već prije svega most između zajednica i naroda dobre volje koji gledaju u pravcu svoje zajedničke budućnosti u Evropi!“ Znači opet Brisel, opet EU i opet dijalog sa najljućim neprijateljima. Opet bez Rusije. Opet izbjegavanje rezolucije 1244. Opet dobrovoljno skakanje zmiji u usta. Opet dobrovoljni bijeg iz ruske zaštite u zagrljaj zvijeri sa zapada. Ali ovoga puta sa blagoslovom Crkve!!!
Da prva citirana rečenica arhimandrita Save Janjića nije bila ni malo slučajna, i da je ona stav i vrha SPC, pokazuje nam i njegova ponovljena misao po pitanju prijema tzv. „Kosova“ u UNESKO, kad on kaže: „Sa ovom porukom izražavam iskrenu nadu, u ime naše Crkve, da će UNESKO odložiti prijem Kosova u ovu organizaciju i ohrabriti dijalog i zaštiti kulturnu baštinu.“ Dakle opet, samo poziv u ime SPC, na odlaganje prijema tzv. „Kosova“ u UNESKO, ali ne i poziv za eksplicitno odbijanje prijema tzv. „Kosova“ u UNESKO, i sada i u budućnosti.
Ovakav predlog liči na skok polukuvane žabe iz već vrućeg lonca u kome se našla. Ali ne na skok u zaklon rezolucije 1244 i zaštitu bratske Rusije, već samoubilački skok u razjapljene čeljusti najgorih srpskih dušmana iz Brisela. U čemu je onda „genijalnost“ ovakvog sramnog stava vrha SPC? U kupovini vremena? U odlaganju dobrovoljnog odlaska u zmijine čeljusti? U preovladalom defetizmu kod naših arhijereja? Ili u nečem trećem? Crkveni vrh bi o tome trebao i morao javno progovoriti.
Da je stav vrha naše Crkve isti kao i stav marionetske Vučićeve Vlade potvrđuje i saopštenje Svetog Sinoda SPC posle neuspjeha tzv. „Kosova“ da glasanjem uđe u UNESKO. U saopštenju Svetog Sinoda SPC se kaže: „Srpska Pravoslavna Crkva pozdravlja odluku UNESKA kojom je odbijen predlog za prijem tzv. Kosova u ovu organizaciju. Srbija i Srpska Pravoslavna Crkva su svo vrijeme tražili odlaganje ove rasprave (dakle i Vučićeva marionetska Vlada i SPC), kako bi se izbjegla nepotrebna politička konfrontacija, ali pošto zahtjev Srbije nije usvojen, pristupilo se glasanju koje je pokazalo da u UNESKO-u ipak ne postoji spremnost da se donose ishitrene političke odluke koje ugrožavaju bezbjednost kulturne baštine i dijalog koji Beograd već vodi sa Prištinom.“
Očigledno je da se pitanje duhovne i kulturne baštine ne može rešavati politizacijom posebno u situaciji gdje je nakon rata na Kosovu i Metohiji uništeno toliko mnogo hrišćanskih pravoslavnih svetinja i grobalja. Povjerenje se mora graditi djelima, a ne riječima, a ponajmanje negiranjem veoma teške situacije u kojoj već godinama posle rata živi naš vjerni narod i naše svetinje na Kosovu i Metohiji.
Zato i ovom prilikom Srpska Pravoslavna Crkva poziva na dijalog i izgradnju povjerenja (sa kim SPC može tu uopšte imati dijalog povjerenja) kao jedini put za rešavanje svih problema i zahvaljuje svim onim zemljama koje su dale podršku putu dijaloga i razumevanja.“
U saopštenju Sinoda SPC, samo u malo zavijenijoj formi imamo sve ono što je i zalaganje marionetske Vlade u Srbiji: nepominjanje rezolucije 1244, briselska fraza o razgovorima Beograda i Prištine, pominjanje molbe za odlaganje rasprave (ne i samog glasanja za prijem tzv. „Kosova“ u UNESKO u nekom drugom momentu) i insistiranje na dijalogu, van bilo kojeg pominjanja dijaloga u SB UN i na osnovu rezolucije 1244. Sramota! Kao da je saopštenje Sinoda pisao neko iz kabineta Ivice Dačića.
Ipak, pozivanje na rezoluciju 1244 nam neće dosaditi, kao ni braći Rusima, koji su izgleda postali veći Srbi i od Vučićeve marionetske Vlade i od Vučiću poslušnog vrha SPC. Koliko god puta marionetska beogradska Vučićeva klika i njemu očevidno poslušna vrhuška SPC budu ponavljali … odlaganje prijema tzv. Kosova u UNESKO … Briselski dijalog … članstvo u „obećanoj“ zemlji zvanoj EU … i slično … Mi ćemo još toliko puta ponoviti … odlučno odbacivanje mogućnosti članstva tzv. Kosova u UNESKO … pregovori u Njujorku uz učešće Rusije i rezolucija 1244 … Evropska unija nije naša obećana zemlja ni naš put u bolje sjutra … pa makar Vučiću poslušni Sinod SPC bude to ponovio još hiljadu puta.
Vladimir Vuković
princip.me
