Fabrika ne služi tome da radnik pristojno živi.
Kapitalista ju je smislio da bi on kupio jahtu, a komunista da bi budućem proleteru, negdašnjem seljaku, uništio stari svijet iz koga ga je oteo. Fabrika je bila i ostala – i nekad i danas – najznačajniji način i metod, Božanstvo i Tlačitelj čovjeka otrgnutog od zemlje, korijena, čovjeka vječito umornog, čovjeka čiji je život – od vrtića do staračkog doma – fabrika.
Da, ta fabrika za kojom danas plače titoizam – ona je bila i ostala razlog zašto nestajemo. To je prosto tako: nakon dva ogromna stradanja u dva svjetska rata, Srbi (i Rusi) su konačno prestali da budu vitalni narodi kada su se preselili u fabriku (da stvar nije samo u ideologiji već u duhovnom porijeklu i kapitalizma i komunizma u napuštanju Smisla govori nam primjer Zapada – podjednako nevitalnog, podjednako okrenutog radu i besmislu, efikasnijeg u upravljanju materijom i još izgubljenijeg u stvarima Duha).
Ta fabrika i taj „fića“ razlog je zašto smo od porodice koja je bogatstvo mjerila u djeci došli do broja djece koju nam „dozvoljava“ naše siromaštvo ili bogatstvo. Ta fabrika i to „blagostanje“ su slomili kičmu srpskog naroda onako kako Turci i Austro-Ugarska zajedno sa ustašama nisu uspjeli. Oni su nas ubijali i bacali po jamama – tek kad smo došli do fabrike, počeli smo sami da bacamo sve niz rijeku i idemo u drugi svijet.
Prađed koji nije znao za praznik rada a nije prestajao da radi zato je posljednja generacija koja je znala šta je život koji ti nije dikktirala ni Partija, ni Tržište, generacija bez praznih hodova i viška fantazije, bez seksualnih fantazija i eksperimenata ali sa punom kućom djece, bez osjećaja da mu je svugdje loše i nedostojno njega, zemlja bezvrjedna a sunce ljepše negdje drugdje. Kada nismo slavili rad – radili smo. Kada nismo slavili ženu – poštovali smo je. Kada nismo živjeli za zabavu, imali smo radost.
Slaviti zato danas nostalgično instituciju zbog koje nestajemo, onu u koju smo ulazili kao mnogobrojan radostan narod, a iz nje izlazili kao umorni proleteri sa maksimalno dvoje djece – možda ništa ne odslikava tako silno autodestruktivnu prirodu naše dezorijentisanosti.
Autor: Darko Ristov Đogo
Je li ovo sin velikoga Rista Đoga, koga Milošević preko viteza Arkana ubi?