U Crnoj Gori novinari sve češće postaju političari, portparoli stranaka ili državnih ustanova. Obrnut proces mislim da do sada nije zabilježen, a i zašto bi bilo ko sa boljeg prelazio na gore radno mjesto. Novinarske domaće dileme u tom smislu pokrenulo je današnje naprasno imenovanje službenika Ministarstva sporta za glavnog urednika jednog od programa RTCG. Taj pojedinačni slučaj nije ni nešto interesantan, jer je kliše DPS-ovskog shvatanja ne samo novinarstva, nego i ostalih javnih oblasti. Sve one zavise od volje jednog čovjeka i stranke i skoro cjelokupan društveni sistem formiran je na taj način da onaj na vrhu bude zadovoljan.
Ipak, da se vratimo novinarstvu. Kakav je to novinar koji odluči da postane političar i to ne obični, nego onaj elitniji koji se smjesti u poslaničku klupu? Posljednji prebjezi iz novinarstva u politiku su pikanterija DPS-a i evo već par godina gledamo bivše novinare sa šeširima i bez šešira kako vatreno brane principe vođe i DPS-a.
U novinarskom kodeksu nespojivo je da novinar bude član neke stranke. To nije slučajno napisano, jer novinar, ako je novinar, pokušava da društvene pojave posmatra iz više uglova i u skladu sa svojim obrazovanjem i građanskom savjesti. Partijska članska karta sve to većinom onemogućava i široki novinarski pogled na svijet sužava na stranački pogled na svijet, koji je po definiciji jednostran i dotiče samo jednu stranu bilo kojeg društvenog problema.
Novinar ukoliko je novinar većinom je kritički raspoložen prema svemu što se oko njega dešava, jer posmatranje iz više uglova podrazumijev slobodu kao ontološku novinarsku i ljudsku obavezu. Pored slobode kao ontološke kategorije, novinar mora da bude i javna savjest onih koje niko ništa ne pita, a na koje samoproklamovane društvene elite većinom gledaju kao na puke brojeve, odnosno statistiku. Etička obaveza novinara je da bude na njihovoj strani, da bude njihov glas i pravo na život. Ukratko, novinar, ukoliko je novinar, u svojim tekstovima mora da njeguje slobodu i etiku, a pošto su te kategorije univerzalne vrijednosti i ljudi kao ljudi, novinar i u običnom životu mora biti slobodan i moralan.
Čini se da su to preveliki zahtjevi za novinare, ali bez slobode i etike, novinar i nije novinar, nego postaje portparol, poslanik sa šeširom i bez šešira, savjetnik za medije ili nešto slično. Zaključci o onima koji novinarstvo zamjene pomenutim profesijama nameću se sami po sebi i lako ih je definisati.
Oni koji su prvo tobož novinari, a potom tobož portparoli, zapravi nijesu ni jedno ni drugo. Oni su obični karijeristi kojim su na pameti deblji novčanici, stanovi, odnosno materijalna korist. Ne kažem da novinar i ukoliko je novinar ne treba i tome da teži, ali sve to u normalnom društvu dolazi samo po sebi i dodjeljuje se novinaru na osnovu njegovog opredjeljenja da bude slobodan i moralan. Očigledno da ne živimo u normalnoj državi, pa se mnogi koji krenu novinarskom stazom nakon nekog vremena odluče da prečicom stignu do materijalnih vrijednosti. Po cijenu čega nije teško zaključiti!
Ivan Milošević
in4s.net
