„Od danas je Vojislav Šešelj slobodan čovjek“, rekao je sudija Antoneti i tako izgleda zaprijetio stabilnosti i bezbjednosti u regionu? S obzirom da Šešelj živi u Srbiji, a da su na oslobađajuću presudu burno negativno reagovali iz vrha dvije susjedne države, ispada da je baš tako. Predsjednicu Kitarovićku i člana predsjedništva Izetbegovića nije utješilo što je predsjednik Nikolić dočekao Šešelja bez dobrodošlice. Zato su, biće, iz Haga požurili da pozovu tri člana Srpske radikalne stranke zbog nepoštovanja suda ili nečeg sličnog.
Evro-američki globalni politički menadžeri u zadnje vrijeme se mnogo brinu za bezbjednost i stabilnost u našem regionu. Dok su oni bili bezbjedni i stabilni, nije im smetala ovdašnja nestabilnost i nesigurnost. Čak su dobrano kumovali raspadu SFRJ, ratovima u bivšim republikama, stradanjima i razaranjima. Sa Ukrajinom, Sirijom, ISIL-om, invazijom migranata, terorizmom u Francuskoj i Belgiji, izborima u supersili i sl., nestabilnost i nesigurnost zalupali su i na njihova vrata. Zato su postali osjetljivi za svaku promjenu temperature u „buretu baruta“ na Balkanu, posebno u Srbiji i BiH, koje su van kontrole EU i NATO. Znaju oni za srpsku sklonost da kada veliki pripreme svjetske ratove posluže kao upaljač. Vojo ih je možda asocirao na „mladobosanske teroriste“.
Oslobađajuća presuda bez obeštećenja i izvinjenja
Da podsjetimo, Šešelj je dobio oslobađajuću presudu po svim tačkama optužnice iako je bio optužen za zločine progona, ubistva, mučenja, okrutnog postupanja, deportacije, nehumanih djela, razaranja, uništavanja i pljačke nesrpskog stanovništva. Glavni sudija Žan Klod Antoneti proces je vodio sa profesionalnom korektnošću, neviđenom tokom ranijih i kasnijih procesa, i zbog toga je često dolazio u raskorak sa kolegama u sudskom vijeću. A optuženi Šešelj se sam, i to sjajno, branio, demonstrirao je superiorno znanje pravne struke, izvodio efektne obrte u unakrsnom ispitivanju, tužioce ostavljao bez riječi, uz duhovite opaske na koje su u sudnici jedva suzdržavali smijeh. Uprkos svemu, zbog iskustva sa pravednošću haške pravde, i najveći optimisti su očekivali da će dobiti dvocifrenu kaznu, ali da će ga decenija u pritvoru i otpis trećine, ubrzo izvesti na slobodu. Zato oslobađajuća presuda francuskog predsjednika i senegalskog člana sudskog vijeća Madiaje Nijanga predstavlja senzaciju, ne pravnu, nego političku.
Međutim, to nije kraj priče sa hepi-endom. Dosljedno oslobađajućoj presudi, Šešelj je ni kriv ni dužan odležao dvanaest godina u istražnom zatvoru, a za slučaj bez presedana u modernoj evropskoj pravosudnoj praksi Haški tribunal nije dao nikakvo objašnjenje. Šešeljev pritvor je trajao duže nego što su, uz otpis trećine kazne, odležali neki Hrvati i Bošnjaci, osuđeni za ratne zločine. Nevin čovjek proveo je u zatvoru veliki dio života, a da zato nema pravo na bilo kakvu odštetu pa čak ni na javno izvinjenje predsjednika suda. I, umjesto da taj međunarodnopravni skandal bude u centru pažnje, prednost je dobio politički, doduše ne manje zanimljiv kontekst.
Politička kontekstualizacija pravnog skandala
Kako će na presudu reagovati Hrvati i Bošnjaci? Na koji način će se odraziti na političku stabilnost u regionu? Je li Šešelj haška kompenzacija za Gotovinu, Orića i Haradinaja? Koliko će uticati na predstojeće izbore u Srbiji? U kakvoj su vezi sublizu izrečene presude Karadžiću i Šešelju? Da li je posrijedi dil između Haga i Beograda? Ne znači li oslobađanje Šešelja potkopavanje aktuelne vlasti njegovih bivših sljedbenika? Kakva je moguća šira međunarodna pozadina ove iznenađujuće presude? Može li oslobađajuća presuda sa Šešelja skinuti i javni odijum ratnog zločinca, neprijatelja Hrvata i Bošnjaka, šoviniste, u Zagrebu, a prije svega u rodnom Sarajevu? Evo i odgovora…
– Vlast partijskih drugova Franje Tuđmana, koji je nekoć rekao da je „srećan što nije oženjen ni Srpkinjom ni Jevrejkom“, reagovala je na očekivani način. A ni reakcija dinastije Izetbegović, takođe nije iznenadila: babo je svojevremeno rekao da će „Bosna biti mirna kada Srbija bude dovoljno slaba“, a sin mu Bakir nedavno je potvrdio da je „Bosni uvijek sve zlo dolazilo iz Beograda“.
– Prirodno je da su reakcije u regionu, a i šire, negativne jer su zapadna politika i globalni mediji odavno satanizovali srpski narod i nametnuli stereotip da su Srbi krivi za raspad SFRJ, za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, za ratne zločine, te tako za srpske vodeće političare i visoke oficire unaprijed kaparisali ćelije u Ševeningenu.
– Oslobađajuća presuda za Šešelja ne može biti kompenzacija za oslobađanje Gotovine, Orića i Haradinaja. Oni su komandovali zločine ili direktno učestvovali u njima dok je on bio političar koji se zalagao za jednu varijantu podjele SFRJ.
– Bez obzira na značajan profesionalni doprinos francuskog sudije i podršku njegovog senegalskog kolege, te ko zna kakvih sve još okolnosti, za ovdašnju javnost Vojo je jedini Srbin koji je, sam protiv svih, pobijedio zloglasni međunarodni tribunal, i to će njegovoj partiji značajno podići izborni rejting i uticati na rezultat izbora.
-Između presuda Šešelju i Karadžiću postoji samo vremenska koincidencija. Radovan i Vojo su različiti slučajevi. Prvi je rukovodio nacionalnim pokretom u BiH, stvorio RS i bio njen prvi predsjednik. Drugi je svoju političku karijeru više gradio u Srbiji, uglavnom kao disident i opozicionar izuzetan po inteligenciji, energiji, hrabrosti i istrajnosti. Najzad Karadžić je dobio drakonsku kaznu, a Šešelj je oslobođen po svih devet tačaka optužnice.
-O dilu Hag-Beograd govorilo se povodom njegovog produženog boravka u zatvoru, pa izgleda logično da je isto važilo i pri izlasku. Nikolić je, međutim, cinično reagovao na vijest o oslobađanju svoga bivšeg partijskog šefa vjerovatno isprovociran činjenicom da se ovaj danom povratka u Srbiju okomio na njega. Vučića je, istovremeno, upadljivo štedio, i čak rekao da bi ga podržao ukoliko bi sa puta u Brisel skrenuo u pravcu Moskve, pa je on na istu vijest izrazio privatno radovanje.
– Haški sud se užurbano zatvara. NJegovi sponzori vjeruju da su presudama oprali svoje političke i vojne akcije na zapadnom Balkanu, a da im vrijeme promjena međunarodne konstelacije snaga ne ide u prilog. Presude Haškog tribunala uskoro će postati predmet ozbiljnog stručnog preispitivanja, a sudije i tužioci imenom će se pominjati kao ruglo profesije, slično kao Staljinov tužilac Višinski. Antoneti je bezmalo izuzetak koji naprosto nije htio da se upliće u takve rabote i da ga povezuju sa takvim društvom.
– Na vijest o oslobađajućoj presudi, hrvatski premijer Orešković izjavio je da će „Šešelj ako uđe u Hrvatsku biti uhapšen“, a Bakir Izetbegović da mu „neće biti dopušteno ni da uđe u BiH“. Odijum prema njemu bio je i ostao, posebno u Sarajevu, čak i veći nego prema drugim srpskim političarima koji su u vremenu raspada zajedničke države i građanskih ratova u njenim dijelovima bili na vlasti.
Kako je počelo: Muslimanstvo protiv Jugoslovenstva
Tako dolazimo i do nastanka fenomena Šešelj još davne ‘71. u njegovom rodnom Sarajevu. Bio je u toku prvi popis u kome su se pripadnici islamske kulturne tradicije pojavili i kao nacionalna kategorija. Zbog procjene da mnogi od njih koji su se do tada deklarisali kao Srbi, Hrvati, neopredijeljeni ili Jugosloveni neće prihvatiti da se upišu kao Muslimani, povedena je opsežna politička kampanja. U sarajevskoj Prvoj gimnaziji naišli su na otpor omladinske organizacije na čelu sa Vojom. Svi učenici su htjeli da ostanu ili postanu jedino Jugosloveni, a to je prepoznato ne samo kao opstrukcija priznanja nove nacije nego i unitarizam i srpski hegemonizam.
Konsekvence su stigle pet godina kasnije nakon što je izvrstan student, student prodekan, studentski aktivista na Pravnom fakultetu, započeo univerzitetsku karijeru kao asistent na FPN. Neki partijski funkcioneri muslimanske nacionalnosti počeli su da mu postavljaju stupice oko odlaska u vojsku, partijskog statusa, magisterija, doktorata, radnog mjesta. Ali Šešelj ih je iznenadio ne samo time što se nije povukao pod sve jačim pritiscima nego i time što je prešao u još žešću kontraofanzivu preko beogradske štampe. Počeo je javno da iznosi prljav veš zvanične politike, o čemu se samo poluglasom pričalo po sarajevskim kafanama, i sticao popularnost još nacionalno nepodijeljene javnosti.
NJegov, pogotovo za navike onog vremena, neubičajeno provokativan, incidentan, sirov i grub, ali i direktan, otvoren, hrabar, lucidan i duhovit stil političkog istupanja osvajao je ne samo mlađu sarajevsku publiku. Izazivao je i divljenje i konsternaciju, i smijeh i strah. Sve dok politička nomenklatura u Sarajevu nije primijenila provjereni bosanski recept: etiketirala ga je kao neprijatelja Muslimana, i time od njih napravila njegove neprijatelje. Šešelj je zbog verbalnog delikta izbačen iz partije, istjeran sa posla, uhapšen i osuđen na četiri godine zatvora. Poslije izdržane pola kazne preselio se u Beograd i posvetio se profesionalnoj politici u Srbiji.
Da muslimansko Sarajevo ima nečistu savjest prema Šešelju, pokazalo se uoči rata. Ugledni novinarski trio Tijanić-Tirnanić-Mirjana Bobić Mojsilović svoj popularni politički tok šou počeo je da javno snima u već uzavreloj prijestonici BiH. Kada se saznalo da će gost biti bivši Sarajlija, izbili su protesti i snimanje je zabranjeno. Smetale su Šešeljeve ideje o „velikoj Srbiji“, ali nisu ideje o „Hrvatskoj do Drine“, koje je u prethodnoj emisiji bio iznio ustaški ekstremista Dobroslav Paraga. Već tada je, ne samo u BiH, svaki nacionalizam bio legitiman izuzev srpskog.
„Nočekivano, presuda lideru radikala izazvala je u Sarajevu snažnije emocije od prošlonedeljne presude Karadžiću, ratnom predsjedniku RS“ – svjedoče dopisnici Politike 1. aprila o.g.
Riječ neimara složne i snažne države BiH
Tragikomična video poruka, koju mu je ispred studenata Pravnog fakulteta i „graditelja složne i snažne države BiH“, uputio živopisni Haris Zahirović, slikovito govori o svjetloj budućnosti bošnjačkog pravosuđa. Ako Izetbegoviću ne da Dodik da zabrani Šešelju ulazak u BiH, tu je mladi i perspektivni jurista Haris da mu zabrani bar u zgradu Pravnog.
Nenad Kecmanović
FSK
