Slobodan Milošević – deset godina je prošlo…

2
2725

BEL03D:YUGOSLAVIA-ARMY-MILOSEVIC:BELGRADE,16JUN00 - Yugoslav President Slobodan Milosevic (C), Defence Minister Dragoljub Ojdanic (L) and Yugoslav Army Chief of Staff Colonel-General Nebojsa Pavkovic (R) pose with Yugoslav Army top brass after a ceremony marking the Yugoslav Army day in Belgrade June 16. Milosevic said the quality of the army's commanders and its modernisation was a strong factor of the country's defence. im/TANJUG/Photo by Vlada Dimitrijevic REUTERSPuna je decenija od kada je perfidno ubijen Slobodan Milošević, bivši predsednik Srbije i Jugoslavije, i vrhovni komandant oružane sile, čovek koji je branio zemlju od zločinačke agresije NATO saveza 1999. godine. A pre toga Srbe preko reko Drine i gde god da nas je bilo. Branio je dok je mogao i koliko je mogao. Kako je znao i umeo, u nepravednom svetu, sam sa svojim narodom, protivu svih.

Poslednji državnik pod kojim smo znali, ako ne šta je demokratija prema evroatlantskim aršinima, onda svakako šta je sloboda, čast i dostojanstvo. Otišao je u legendu. Puno pre toga vizionarski je saopštio šta će nas snaći.

Kažu – prodao je, izdao je, predao je Republiku Srpsku Krajinu. Ako je prodao – gde su pare, nema ko ih nije tražio punih 20 godina? Ako je izdao – gde su neoborivi dokazi? Zbog čega je izdao, kome je to bilo u interesu, za koga je radio (jer, ako je izdaja, to je čin za nekoga ili za neku ideju) i šta je zauzvrat lično dobio? Ako je predao – zašto to nije učinio ’91, ’92, ’93…, zašto je predaja trajala skoro pet godina? Zbog čega takvo lično mučenje?

Najčešće su ga napadali nesmanjenom žestinom i neshvatljivom gorčinom, a i dan danas to čine, oni koji tvrde da nije vojnički spasio Krajinu. Kada im se stručno saopšti da bi to značilo upućivanje, preko teritorije međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, najmanje deset kombinovanih brigada tadašnje Vojske Jugoslavije u punoj borbenoj spremi (sve drugo ne bi imalo nikakvog smisla i bio bi čisti amaterizam) – nema protivargumenata. Kada im se kaže da je to bila nemoguća misija, da bi to značilo objaviti rat Ujedinjenim nacijama i direktno NATO savezu, prethodno objaviti to isto Hrvatskoj i BiH, da bi takvu odluku morala da usvoji Skupština SR Jugoslavije – još manje pije vodu.

Kada im se pomenu sve one silne rezolucije Saveta bezbednosti, od kojih posebno ona 820 iz 1993. kojom su nad tadašnjom Jugoslavijom zaveli režim potpune blokade i na kopnu i na moru pod pretnjom upotrebe sile prema Glavi VII Povelje UN – e, to tek ne pali. Kao i u slučaju primirja ’99-te potpisanog u Kumanovu (a ne kapitulacije) na osnovu kojeg je obezbeđena Rezolucija 1244.

Jer, što bi Srbi znali da u članu 51. te iste Povelje, kao vrhunskog i krovnog dokumenta međunarodnog prava, piše: „Ništa u ovoj Povelji ne umanjuje urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju oružanog napada protiv člana Ujedinjenih nacija, dok Savet bezbednosti ne preduzme mere potrebne za očuvanje međunarodnog mira i bezbednosti.“

To što je tada Savet bezbednosti prevashodno bio nepravedan, što je zatvarao oči pred nelegalnom oružanom agresijom kao najtežim krivičnim delom – zločin protivu mira, što je Rusija bila na kolenima, i što su se članice SB upravo zahvaljujući našoj odbrani i otporu ipak dozvale pameti i vratile Povelji, pa je na našu nesreću (ili sreću?) primenili u trenutku za koji mnogi misle da je bio nepovoljan, takođe nema značaja i smisla. Odnosno, tumači se u zavisnosti od toga ko je kakav „ekspert“ za ratovanje i međunarodne odnose. I to opet od onih koji, kao po nepisanom pravilu, teško da su omirisali barut.

Ko je posebno napadao Miloševića za života i ko to ne prestaje da čini i dan danas?

Upravo oni ljubitelji demokratije koji su u njemu videli diktatora na unutrašnjem planu, dok su istovremeno zahtevali da klasičnim diktatorskim sredstvima ili ratuje do istrebljenja (videsmo protivu koga sve) i tako krši Ustav i domaće zakone ali i međunarodne norme, ili da položi oružje pre bitke. To su isti oni pod kojima smo se od petog oktobra do danas nauživali u „demokratiji“, i koji su sve što im je Milošević ostavio u nasleđe, bez ispaljenog metka, kršeći Ustav i brojne zakone, rasparčali, uništili i prodali u bescenje.

Da Vas podsetimo:  Kako su se srpski "pacifisti" potresli zbog najave obaveznog vojnog roka u Srbiji, a iskulirali američku isporuku "DŽavelina" Prištini

Milošević je umro pod krajnje čudnim i nikada razjašnjenim okolnostima. Onima koji su koristili logiku, u realnom vremenu je bilo jasno da se dogodilo klasično ubistvo sa predumišljajem. Izvedeno perfidno, na način kako to samo otrgnuti i izopačeni zapadni umovi mogu da smisle.

Jednostavno, nisu mogli Miloševiću ništa. Bar ne ubedljivo i pravnički efikasno. Politički proces koji je vođen pred nelegalnim političkim ad hoc sudom, zahvaljujući dovitljivosti, upornosti i neverovatnim intelektualnim sposobnostima bivšeg predsednika, okrenuo se protivu onih koji su stajali i javno i u senci tog Tribunala. Protivu agresorskih zapadnih sila koje nas bez prekida punih dvadeset pet godina satanizuju i uništavaju do temelja.

Zbog čega su ovaj sud i, posebno, suđenje Miloševiću, kao i njegov odlučan stav da ne priznaje taj nelegalni i politizovani organ tzv. međunarodne zajednice, za nas važni?

Zbog toga što na najubedljiviji način pokazuje i dokazuje kako izgleda država oborena na kolena, moderno okupirana i dovedena u neokolonijalni status, spremna da preko instaliranih marionetskih vlasti korak po korak predaje vlastiti suverenitet i nezavisnost. I ne samo to, već i da predaje (i prodaje) svoje državljane – predsednike, generale i sve ostale, i da se samoponižava do nestajanja.

Nažalost, teško je prodreti istinom u javnost. To je bilo još teže nakon petooktobarske klasične obojene, od strane zapadnih sila organizovane i finansirane revolucije, i ubediti većinu naroda da je suverenost jedne zemlje neprikosnovena. Da je međunarodno priznata država „izvorni subjekat“ međunarodnog prava, da su sve ostale organizacije i organi širom belog sveta takozvani „izvedeni subjekti“ i kao takvi nesrazmerno slabiji u međunarodnim odnosima. I da ni po jednom pravilu međunarodnog prava, dakle, ni prema Povelji UN, ni prema brojnim konvencijama, deklaracijama, protokolima, nije moguće ugroziti takvo pravo suverene države.

Da se vratimo petnaest godina unazad i vidimo kako je napred navedeno izgledalo u slučaju Slobodana Miloševića. Kako smo se ponizili i kako smo, predajući ga u ruke zapadnim dželatima, ubili sopstvenog predsednika i pogazili vlastiti suverenitet. I legalizovali jednu posebnu, šizofrenu matricu razmišljanja i delovanja, koja je u aktuelnom trenutku dostigla svoju kulminaciju.

Saopštavajući odluku na vanrednoj konferenciji za novinare[i], na Vidovdan 2001. godine, kojom je stvoren ambijent da se Milošević protivustavno i protivzakonito isporuči Hagu, predsednik tadašnje Vlade Srbije, dr Zoran Đinđić, je u prisustvu članova svog kabineta, između ostalog, rekao:

„Vlada Republike Srbije donosi Odluku: član 1. u izvršavanju obaveza i opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava o radu Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije od 1991. godine, organi Republike Srbije će postupati po proceduri koja je određena Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima tog suda.“

A zatim je pojasnio da su za takvu odluku postojala tri razloga. Prvi je, obratimo pažnju, odluka Ustavnog suda SR Jugoslavije kojom se suspenduje primena neustavne Uredbe koju je donela Savezna vlada. Drugi razlog je, donatorska konferencija koja je zakazana i zbog koje bi došlo „do velike blamaže naše zemlje“, zato što bi „neki donatori“, zbog odluke Ustavnog suda odustali od iste. Treći i, kako je rekao, najvažniji razlog je, ugrožavanje „budućnosti Srbije“, gubljenje mogućnosti da se reše pitanja dugovanja – reprogram i otpis dugova, pristup međunarodnim finansijskim institucijama kao što su MMF i Svetska banka.

(Usput, u to vreme Miloševićeva Srbija je dugovala nešto iznad 6 milijardi dolara priznatih prema kvotama po kojima je podeljen ukupan dug SFRJ. Poznato je da Milošević nije zadužio zemlju ni jednim jedinim dolarom u periodu od 1991. do 2000. godine. Nakon otpisa i reprograma dugova u poznatim „pregovorima“ Labusa i Dinkića, dug je umesto da se smanji, povećan na preko 12 milijardi dolara! Zašto? Zato što su petooktobarski eksperti – agenti zapada – prihvatili sve moguće kamate: redovne, zatezne, kaznene, iako za tako nešto nisu imali nikakav osnov. Zemlji koja se nalazila pod svim mogućim sankcijama i u ratu, i bila sprečena da servisira svoje dugove, upravo prema međunarodnim propisima se ne zaračunavaju kamate i penali).

Da Vas podsetimo:  Kako je Željko Mitrović zavoleo Zapad?

Šta je uradila Vlada Srbije tog dalekog Vidovdana?

Kršeći dva Ustava – SR Jugoslavije i Srbije čime je neskriveno izvršila svojevrsni državni udar, zatim, neosvrćući se na osnovne postulate i pravila međunarodnog humanitarnog prava, posebno ne na Ženevsku konvenciju iz 1949. godine i onu iz 1968. godine o nezastarevanju ratnih zločina, Vlada Srbije koja nije imala nikakav međunarodno pravni subjektivitet, na krajnje primitivan i nedostojan način se prepotčinila Haškom sudu, pomoćnom organu Saveta bezbednosti koji je formiran zloupotrebom međunarodnog prava i čiju jurisdikciju s punim pravom nije priznavala Miloševićeva SR Jugoslavija. I zbog toga čak nije ni trpela sankcije.

SR Jugoslavija je bila potpisanica svih međunarodnih ugovora (konvencija), te se obavezala na procesuiranje svih krivičnih dela iz oblasti povrede međunarodnog ratnog prava. U Krivičnom zakoniku je postojala posebna glava – krivična dela protivu čovečnosti i međunarodnog prava. Uostalom kao i u zakonodavstvima svih ili ogromne većine država sveta. Zašto je to ignorisano?

Već 2002. godine pod pritiskom zapadnog sveta, a najtačnije – prema ranije skrojenom subverzvinom planu – vlasti SR Jugoslavije će usvojiti „Zakon o saradnji SR Jugoslavije sa Međunarodnim tribunalom za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine“, i time stvoriti uslove da „legalno“ isporučuju bilo kog Srbina u koga Tužilaštvo iz Haga upre prstom.

Zakon koji je apsolutno bio ne samo protivustavan, već i protivu navednih međunarodnih konvencija. I protivu zdravog razuma, logike, pravde i časti. Poraz kakav istorija sveta ne beleži.

Savet bezbednosti kao političko telo nije imao ovlašćenja da formira krivični ad hoc sud, što je ključna tačka od koje sve polazi. O tome kazuje i sama Rezolucija 827 iz 1993. godine, u kojoj SB, između ostalog, u jedanaestom paragrafu konstatuje: „Postupajući u skladu sa Glavom VII Povelje Ujedinjenih nacija“ [ii]. Dakle, ne poziva se ni na jedan član, a posebno ne na članove 41. i 42., koji mu daju precizna ovlašćenja za postupanje. Ovlašćenje da formira ovakve pomoćne, pa još sudske organe, jednostavno, ne postoji. To je tada bio krah međunarodnih odnosa i međunarodnog prava.

Međutim, postoje i drugi razlozi zbog kojih je ovakav način međunarodnog suđenja za ratne zločine neprihvatljiv.

Neprihvatljivo je, pre svega, kod postojanja opšteg pravila o nezastarevanju ratnih zločina (Ženevska konvencija iz 1968), mandat suda ograničiti samo na zločine koji su počinjeni u jednom, relativno kratkom periodu i samo u dva sukoba – na prostoru bivše SFRJ i u Ruandi. Tvrdnje da su to bili izrazito teški sukobi, sa mnogo žrtava i razaranja, apsolutno su neprihvatljive kao argument za takvu odluku. Pre svega, ovi sukobi nisu bili bar po tome, drugačiji od drugih. Bilo je mnogo žešćih, recimo u Vijetnamu gde je poginulo preko tri miliona ljudi, zatim u korejskom ratu, u Avganistanu, širom Bliskog istoka.

Čak i da jesu ova dva sukoba najteža (SFRJ i Ruanda), nije bilo opravdanja da se iz odgovornosti isključe svi zločini u brojnim sukobima pre njih, kao i oni koji se događaju u aktuelnim sukobima. To, jednostavno, znači pristrasnu primenu pravila međunarodnog prava.

Da Vas podsetimo:  Ko je podmetnuo ”papsku krunu” u srpsku istoriju?

Načinom formiranja Haškog tribunala povređena su mnoga opšta načela civilizovanih država, koja su, upravo izvor međunarodnog prava. Jedno od osnovnih načela jeste – načelo nezavisnosti sudova. To načelo ima svoj organizacioni i funkcionalni aspekt. Organizacioni podrazumeva da sud ne sme da bude pod uticajem nijednog političkog organa. U slučaju Haškog tribunala, sud je formirao par exellence politički organ Organizacije Ujedinjenih nacija – Savet bezbednosti, i to kao svoj pomoćni organ.

Nema danas države u svetu, pa čak ni autoritarne, koja ne nastoji da dokaže da su njeni sudovi nezavisni. I nema nikog u demokratskom svetu ko bi podvrgavanje suda političkoj vlasti prihvatio kao saglasno načelu nezavisnosti. Naprotiv, čak i kada ne postoji ovakva organizaciona veza politike i pravosuđa, nezavisnost sudova se dovodi u pitanje zbog ocena o nesaglasnosti pravnog i faktičkog stanja, zvog načina imenovanja sudija i brojnih drugih razloga, mnogo manjeg značaja od onih u slučaju Haškog tribunala.

Zašto bi ovakvi dvostruki kriterijumi bili prihvatljivi, odnosno zbog čega bi se moglo opravdavati u međunarodnim odnosima ono što je neprihvatljivo u unutrašnjim porecima država?

Konačno, primat Haškog tribunala u odnosu na unutrašnje sudove država, čak i kad oni sude za ratne zločine, i ponovno suđenje, ako Tribunal oceni da suđenje pred sudom države nije bilo odgovarajuće (po kojim to kriterijumima?), ne mogu se prihvatiti, pogotovu kada sam Tribunal dopušta da sudovi u trećim zemljama, koje su, navodno, neutralne u sukobima u bivšoj SFRJ, sude pojedincima za krivična dela učinjena u tim sukobima. A takvih primera je bilo sijaset.

Kada bi svemu ovome dodali niz drugih proceduralnih i organizacionih pitanja – od načina imenovanja sudija, izmena mandata suda, preimenovanja tog organa, načina finansiranja, nespojivosti tužilačkih i sudskih organa, evidentne nepravde u brojnim procesima u kojima su isključivo Srbi drakonski osuđivani, promena pravila i statuta u hodu, dokazane politizacije i uticaja – o čemu izvandredno i redovno izveštava i piše naš vrsni autor, gospodin Aleksandar Mezjajev – onda je iluzorno bilo šta više tumačiti.

Zato smo i dotakli dno kao narod, ne samo u brojnim ponižavajućim procesima, koji su okončani ili su pred završetkom, već imamo i najnoviju sramnu situaciju u slučaju dr Vojislava Šešelja, kao i primer progona troje pripadnika Srpske radikalne stranke u stilu srednjovekovnih inkvizicija.

Posmatramo uživo kako se aktuelna vlast Srbije, uostalom kao i sve marionetske pre nje, prenemaže i pravda Haškom tribunalu, kome dozvoljava da joj bukvalno komanduje i određuje pravila postupanja, čak i tajnim prepiskama (kakve veze taj aspekt ima sa pravosuđem i načelom javnosti?) gazeći tako i ono malo što je ostalo od suverenosti zemlje. Ako je uopšte ostalo.

Ne možemo kukumavčiti o haškoj nepravdi i tražiti bilo čije sažaljenje spuštajući se na nivo gmizavaca, istovremeno priznajući taj grozomorni i nelegalni sudski galimatijas. Čak i ne razmišljajući da konačno, u vremenu kada je moćna Rusija naš zaštitnik konačno čvrsto na nogama, zahtevamo zvanično gašenje te nadripravne inkvizicije i momentalno oslobađanje svih optuženih i osuđenih. Ukoliko to ne bi dalo rezultate, makar moliti Rusiju da pravom veta obustavi bilo kakva produženja mandata i starog i novog haškog instituta, sudija i tužioca.

Da li bi to bio problem? Naravno, u slobodnim zemljama ne. One bi vršile snažan diplomatski i svaki drugi dozvoljeni pritisak. Upravo u skladu sa međunarodnim pravom.

Da je kojim slučajem Milošević preživeo – pitali bi se za junačko zdravlje. Ovako, ostaje da lebdi njegov slobodarski duh iznad naših glava. I u našim srcima. Kako kod koga. I da nas opominje.

Pa da završim ovo pisanije, na ovaj dan, ipak, vojnički – hvala ti i slava komandante!

Goran Jevtović

FSK

______

[i] https://www.youtube.com/watch?v=kUHEZm-8cMw

[ii] http://www.icty.org/x/file/Legal%20Library/Statute/statut_827_1993_bcs.pdf

2 KOMENTARA

  1. Lakse malo Jevtovicu, ovo mnogo lici na jevtinu propagandu. Da pitamo Srbe preko Drine – Krajinu (ukljucujuci srpske delove Slavonije) i Bosnu – koliko su se „branjeni“ osecali kad ih je Milosevic ne samo ostavio na cedilu, nego i aktivno ucestvovao u onom sto su im neprijatelji srpstva namenuli? Koliko su se „branjenima“ osecali Srbi sa Kosmeta kad su bezali posle kapitulacije pred zahtevima NATO-a da ga okupira, verovatno jedine kapitulacije koja je potpisana bez vojnog poraza, i to kad je NATO jedinstvo u bommbardovanju Srbije vec pocelo da puca po savovoima? Jedino sto je Milosevic branio, od samog pocetka, bila je njegova fotelja. Ako je u icemu bio uspesan, bilo je to partnerstvo sa neprijeteljima srpstva, kojima se nasao na usluzi kad god im je to trebalo, u zamenu za obecanja da ce njega ostavit na miru, i da ce Kosmet ostati unutrasnj problem Srbije. Nemozemo ni da mu prebacimo sto je bio tako lakoveran jer, zaista, znao je dobro koliko im je bio od koristi. Ono sto nije shvatio – do pred sam kraj – je koliko im je bilo stalo da stave cizmu na Kosmet, i da im je za pranje ruku od toga potrebna njegova glava. Posto im je vec dao ono sto su hteli preko Drine, to je bila poslednja stvar za koju im je jos trebao. Iskoristili su ga do kraja, i pustili niz vodu. Toliko o tom „srpskom heroju“…

    • odličan komentar,gde je on srbe branio tu srba više nema,to je istina.za njegove vladavine je opljačkana srbija i to je istina.za vreme njegove vladavine i koalicionog partnera vučića je srbija bila kao kolumbija.ista ekipas i danas i isto se dešava na ulici kao i onda,to je rezime.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime