Slučaj Nenad Jezdić

0
2324
Nenad Jezdić kao Knez Miloš/Foto:YouTube Screenshot

Da li je Jezdić „prodana duša“ i „kolaboracionista“ kako tvrde drugosrbijanci ili glumac i patriota koji profesionalno radi svoj posao?

Dok zbog ponekad uistinu upitnih komentara optužuju predsednika Srbije Aleksandra Vučića da „deli Srbiju“, perjanice slučajnosrpske elite i kvazielite na najbolji način dokazuju istinitost Isusove parabole u kojoj postavlja pitanje: „A zašto vidiš trun u oku brata svog, a brvna u oku svom ne osećaš?“

Čini se da su upravo oni ti koje, u svoj svojoj ubeđenosti da poseduju bogzna kakvu toleranciju, otvorenost i širinu uma, krasi krajnja isključivost prema svemu što ne bi išlo niz dlaku njihovom svetonazoru. U tom smislu, kada god neko kaže ili uradi nešto čime se Srbi predstavljaju kao zveri kojima na planeti nema ravnih (kao, na primer, kada Sergej Trifunović kaže da je „u Srebrenici bio genocid“), to u njihovim očima predstavlja gest „hrabrosti“ dostojan svakog divljenja, dokaz naprednosti i distance u odnosu na primitivni narodni duh, odnosno filozofiju palanke. Sa druge strane, možete uraditi i najlepšu stvar za narod, državu, bližnje svoje i naići na surovu osudu i opšti prezir tih farisejskih pravednika.

Ujdurma oko otvaranja novog auto-puta „Miloš Veliki“ sjajno ilustruje ovu karakteristiku naših autošovinista. Počev od sprdnje na račun činjenice da je tabla s imenom ove saobraćajnice napisana u skladu sa ranijim pravopisom koji u reči „auto-put“ ne predviđa crticu, a ne sa novim, usvojenim pre devet godina. Kakva nadmenost onih čije su novine (nadam se zbog nedostatka sredstava za angažovanje kvalitetnog lektora, a ne zbog lenjosti i nezainteresovanosti) prepune pravopisnih i drugih grešaka. Ima i onih kojima ni ovaj čin kojem se raduje svaki normalni građanin naše zemlje (pa čak i poneki iz inostranstva) ne može da prođe bez pljuvačine, pa nas odmah po izveštavanju o otvaranju auto-puta, koji život može samo da nam olakša, podsećaju na sve probleme i „kontroverze“ koje su pratile njegovu izgradnju.

Da Vas podsetimo:  Na društvenim mrežama kruži stari snimak napada Izraela na Gazu

Jeste, postoje razne stvari koje se moraju raščistiti, uključujući i razjašnjavanja pred sudskim organima ove države, ali da li bi ti isti smatrali nužnim da nas, kada bi izveštavali o, na primer, nemačkim auto-putevima, podsete na to da je njihov najveći deo izgrađen u vreme Trećeg rajha sa ne baš najčasnijim motivima i uz ne baš najčasnije metode, uključujući i ropski rad? Treba li znati da su auto-putevi u okolini Kelna najkvalitetniji u Nemačkoj, jer je trebalo da imaju i ulogu pisti sa kojih bi uzletali bombarderi u pravcu Roterdama i Londona?

Od sprdnje s pravopisom i isticanja „kontroverzi“, mnogo su, međutim, opasniji i štetniji javni progon i linč kojem se izlažu ličnosti čiji se pogledi i stavovi razlikuju od dogmi druge Srbije. Svedoci smo kako se sada kroz blato provlači i brutalno vređa i nipodaštava jedan od naših najboljih glumaca Nenad Jezdić. Samo zato što je učestvovao u svečanostima otvaranja saobraćajnice i samo zato što je te svečanosti predvodio „mrski“ i „ogavni“ predsednik države. Ne dovode se u pitanje kvalitet njegove glume, dikcija ili interpretacija, dakle profesionalnost u obavljanju svog posla. Nije, valjda, sporan ni tekst Milovana Vitezovića koji je čitao.

Sporno je to što je Jezdić uopšte prihvatio angažman. Kao da je poput Aleksandra Cvetkovića, Jovana Tanića ili Ljube Vasiljevića glumio za naciste, a oni kao da su revolucionarni pravednici koji se surovo obračunavaju sa „saradnicima nacističkih okupatora“. Streljanje je, zasada, metaforično, ali jasno je da je ono vlažni san naših novih revolucionara i da ono nije stvarno samo zato što ne postoje uslovi za to. Ovu tendenciju temeljno je u tekstu Ko i zbog čega u Srbiji priziva građanski rat?razgolitio Slobodan Antonić.

Da Vas podsetimo:  Predstava sa “vukovima”! Vučićevi mediji i saradnici najavljuju njegovu ostavku

Jasno je da je Jezdić reakciju domaćih kosmopolita izazvao isključivo svojim političkim stavovima, koji čak nisu usko povezani ni sa deklarativnim razlogom njihovih napada nekakvom „kolaboracijom“ sa nekakvim „nenarodnim režimom“. Da je tako dokazuje činjenica da su slični ljudi Jezdića razapinjali i zbog njegovog nastupa na mitingu „Kosovo je Srbija“ 21. februara 2008, kada je čitao stihove jednog drugog kod autošovinista omraženog umetnika, Matije Bećkovića. Da li je i tada Jezdić bio „prodana duša“ i „kolaboracionista“, ili je to bio Boris Tadić, koji je baš u tom trenutku morao na „službeni put“ u Rumuniju?

Jezdić je počinio smrtni greh, iako se ovaj njegov angažman nikako ne može nazvati političkim, što mu priznaju i neke do guše politički angažovane kolege, poput Branislava Lečića. Zbog greha on mora biti potpuno diskreditovan i odbačen na marginu. Sve je uradio zbog „honorara koji bi trebalo da pokrije troškove pretrpljenog duševnog bola zbog zezanja na internetu“, kako iskusno procenjuje dramaturg i reditelj Milena Bogavac, ili da bi njegova rakija zamenila „tomovaču“, što mu, kukavički se krijući iza „tviteraša“, imputira „dnevnik bez lektora“.

Filip Rodić
Izvor: standard.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime