Smeh i masovno glupiranje

0
381

  • Postoji kolektivni optimizam koji nameće zvanična ideologija. To nalazimo u istoriji. A postoji i masovno glupiranje koje nam navodno niko ne nameće, kad je unaokolo samo „hi-hi-hi“ i „ha-ha-ha“ kao ispoljavanje sveopšte igrarije i navodne bezbrižnosti. Možda je to prosto kolektivna neuroza, prosto pokušaj da se sakrijemo u stihiju smeha kao u rupu ili da izbacimo akumulirani nervni umor. Jer teško je živeti i strašno je razmišljati

AUTOR: Protojerej Andrej Tkačov

Biblijski pogled mudraca na stvari „koje se čine pod suncem“ daje nam Knjiga propovednikova. To je izuzetno tužna i melanholična knjiga koja jednu za drugom skida sve maske s preplašenog lica zabludelog čoveka. Bogatstvo je isprazno, mudrost je relativna, smrt je neizbežna, pravednost je poželjna, ali neprimetna. I sve je to zato što u ovoj knjizi nema svetlosti Vaskrsenja. Još uvek nije otvoreno Nebo, još nisu omiveni grehovi i čovek nije iskupljen. Knjigu propovednikovu treba prepisivati kao lek ispraznim i užurbanim ljudima koji nisu u stanju da se duže vremena skoncentrišu ni na jedan predmet. Onima koji uprkos očiglednom i neminovnom žele da pretvore život u neprekidan praznik. Onima koji uporno ne primećuju ili se prave da ne primećuju duboku tragičnost ljudskog postojanja.

Postoji kolektivni optimizam koji nameće zvanična ideologija. To nalazimo u istoriji. A postoji i masovno glupiranje koje nam navodno niko ne nameće, kad je unaokolo samo „hi-hi-hi“ i „ha-ha“ kao ispoljavanje sveopšte igrarije i navodne bezbrižnosti. Možda je to prosto kolektivna neuroza, prosto pokušaj da se sakrijemo u stihiju smeha kao u rupu ili da izbacimo akumulirani nervni umor. Jer teško je živeti i strašno je razmišljati. I umoran i preplašen čovek beži tamo gde se ljudi smeju. Beži kao što beži uplašeno dete da zagnjuri glavu u majčino krilo.

Pritom je ovaj smeh kod nas vrlo javan, upisan je u društvene norme i navike. Kao što je ljutito govorio junak, istovremeno i autor, poeme „Moskva – Petuški“ (tekst navodimo doslovce): „O, lakrdijaši! Pretvorili ste moju zemlju u pakao pun izmeta – i terate nas da krijemo suze od ljudi, a smeh da pokazujemo da svi vide! O, niski podlaci! Niste ostavili ljudima ništa osim ‘žalosti’ i ‘straha’, i posle toga – i posle toga smeh je kod njih javan, a suze su zabranjene!…“ (Jerofejev V. Moskva – Petuški. Glava „Sto trinaesti kilometar – Omutišče“). Zaista, možemo se smejati bez stida, u prisustvu drugih ljudi, a da bismo otplakali treba dobro da se sakrijemo od tuđih očiju i lažnog saosećanja.

U Starom Zavetu je rečeno: Smehu rekoh: Luduješ; i veselju: Šta to radiš? (Prop. 2: 2). I još: Jer kao što prašti trnje pod loncem, takav je smeh bezumnikov; i to je taština (Prop. 7: 6).

Da Vas podsetimo:  Vučić nagoveštava da će lokalni izbori u Beogradu biti ponovljeni

A u Novom Zavetu takođe nalazimo: Teško vama koji se smejete sada, jer ćete zaridati i zaplakati (Lk. 6: 25). Ili: Trpite i tugujte i plačite: smeh naš neka se pretvori u plač, i radost u žalost (Jak. 4: 9). Uzmeš Bibliju u ruke i odmah ti više nije smešno. A smeje ti se. Znači – dole Biblija! Eto, tako i živimo.

Naravno, ni smeh nije uvek isti. Grci su razlikovali homerski smeh (to je grohotno smejanje bogova kad gledaju ljudsku komediju i učestvuju u njoj) i sardonički. Ovaj drugi je bio smeh čoveka na umoru, u suštini – gorki oproštajni podsmeh ili poslednje ispoljavanje hrabrosti. Pogledajte, 13. minut filma „Bogdan Hmeljnicki“ iz 1941. godine, biće vam zanimljivo. Tamo kozaci, na spravama za mučenje, gušeći se u dimu vatre koja je zapaljena ispod njihovih nogu, kažu: „Smejte se, braćo, Poljacima! Smejte se!“ I zaista počinju da se smeju grohotom, strašnim smehom ljudi na umoru. Ovakav smeh u gledaocima ne izaziva želju za smehom. Njegova namena je druga. Od takvog smeha gledaocu se plače.

Još su Grci imali u svom arsenalu dvojicu filozofa koje su ljudi veoma voleli i pominjali zajedno u srednjem veku. To su Demokrit i Heraklit. Demokrit je učio o atomima, koji prave kombinacije i od kojih se sastoji svet. Heraklit je 500 godina pre Jovana Bogoslova učio o Logosu Koji upravlja Vaseljenom. Obojica su bili istaknuti ljudi, ne samo svog vremena, već i u celoj svetskoj istoriji. Pritom se Demokrit često smejao, a Heraklit je podjednako često plakao. Tako su i ušli u istoriju kao „Demokrit koji se smeje“ i „Heraklit koji plače“. U datom slučaju su smeh i suze bili iz istog izvora. Samo što Demokrit, odvajajući se od razmišljanja, nije mogao da obuzda smeh kad bi video očiglednu ništavnost naših poslova i glupost većine. Zbog toga su ga smatrali bezumnim, i legendarni Hipokrat je morao da pregleda filozofa i da posvedoči da ovaj ne samo da je normalan, već je i pametniji od svih. A Heraklit gledajući istu ispraznost i svakodnevno bezumlje, nije mogao da zadrži suze.

Sveci se retko smeju i najčešće onda kad grešniku uopšte nije smešno. Poznato je predanje o Lazaru, kojeg je Gospod vaskrsao iz mrtvih. Lazar nikome ništa nije pričao o svom iskustvu smrti i nikad se nije smejao. Čak se nije ni osmehivao. Razlog je jasan, ali možemo samo da pretpostavimo šta je tačno preživeo. Međutim, Lazar se ipak jednom glasno i veselo nasmejao. Smeh je izazvalo to što je neki lopov iz grnčarevog dvorišta krao glinene lončiće. I šta je tu smešno? A Lazar je rekao: „Kako! Pogledajte: glina krade glinu!“

Da Vas podsetimo:  Dve godine od kako je sahranjen ulični svirač Bleki- stan prodao da bi pomogao bolesnom prijatelju! Njega i njegovu muziku su svi voleli, a život mu je okončan zbog 390 dinara

Mi se na tom mestu sigurno ne bismo smejali. Zato što bismo videli samo lopova kako odnosi tuđu imovinu. A Lazar je video čoveka napravljenog od gline (svi smo mi živa glina) koji krade drugu glinu! To je bilo smešno očima sveca! Čovek treba da ima druge oči i drugo iskustvo kako bi se zasmejao u ovim okolnostima. Evo zašto se sveci smeju tamo gde grešniku nije smešno. Tamo gde je grešniku smešno sveci najčešće plaču.

U kanonu Velikog petka uz pakao se navodi epitet „svesmešljivi“. Nije mu dovoljno da proguta svoj plen. On ga guta s kikotom i ovaj kikot je mučan. Pakao ne zna ni za sitost, ni za milosrđe.

Dana 31. maja 1223. godine ujedinjenu vojsku Rusa i Kumana do nogu su potukli Tatari na reci Kalki. Svi zarobljenici su pogubljeni. Posebno kneževi. Oni su vezani i bačeni na zemlju. Preko njih su stavljene daske na kojima su pobednici priredili gozbu. Kneževi su ugušeni i slomljeni pod težinom onih koji su pirovali. Očigledno, njihove jecaje su nadjačavali kikotanje i povici pobednika koji su slavili. I pakao se smeje otprilike tako.

Da li čovek može da stavi nogu na grlo oborenog neprijatelja i da se zlobno kikoće? Nego šta! Upravo to je ljudska varijanta paklenog smeha: radost zbog tuđe nesreće. U Bibliji nalazimo mnoštvo primera ovakvog zlog smeha. Evo šta kaže hananićanski car Adoni-Vezek koji je zarobljen i osuđen na smrt:

„Sedamdeset careva odsečenih palaca u ruku i u nogu kupiše šta beše pod mojim stolom; kako sam činio, tako mi plati Bog. I odvedoše ga u Jerusalim, i onde umre“ (Sud. 1: 7).

Možemo živo da zamislimo kakvu zluradost je ovaj istorijski lik osećao gledajući osakaćene bivše careve kako puze pod njegovim stolom. Samo zamislite šta znači sakupljati mrvice bez prstiju na rukama, pa će vam biti jasno kakvi su cinizam i zlobni podsmeh pobednika.

Tu je još i Ham koji se nasmejao videvši obnaženog oca i koji je pozvao braću da podele s njim veselje. Tu su još i Filistimljani koji su prevarili Samsona i oslepili ga. A posle su ga za praznik izveli iz tamnice da se zabave: „I dozvaše Samsona iz tamnice da im igra“ (Sud. 16: 25). Tu su još i stanovnici neosvojivog Jerihona koji su šest dana zaredom posmatrali kako Jevreji kruže oko zidina njihovog grada noseći kovčeg i trubeći u trube. Sigurno su se cepali od smeha posmatrajući ovu (naizgled) beskorisnu ceremoniju. Prestali su da se smeju sedmog dana kad su njihove zidine pale i kad su počeli seča i pokolj (v.: Nav. Gl. 6). Zapravo, i filistimski smeh je prestao kad je Samson srušio na njihovu i svoju glavu kuću u kojoj se odvijala gozba. Hamov smeh se završio prokletstvom. Nečuvenim potopom se završio smeh ljudi koji su 120 godina posmatrali šta radi Noje. On je gradio ogromnu barku daleko od obale mora ili velike reke. Bez jedara, prozora, krme, više je ličila na ogroman sanduk. Ova barka i rad na njegovoj izradi bili su besplatni „Komedi klab“ za tadašnje ljubitelje smeha. Noje je gradio i govorio: „Biće potop, biće potop.“ Niko nije verovao i svi su se veselili. Onda je nebo pocrnelo i smeh je prestao…

Da Vas podsetimo:  SKANDALOZNO: PROTERUJU SRBIJU IZ ŠKOLE!

U Bibliji ima mnogo ovakvih stvari. Gord, ciničan, surov i prezriv smeh se svako malo sreće na njenim stranicama. Ali se svi ovi oblici smeha po pravilu iznenada prekidaju. I vrlo je loše po čoveka koji se upravo smejao ako nastupi vreme da se Gospod njemu smeje. A evo šta piše o odstupnicima, i to ne običnim, već o čitavom skupu kneževa i careva koji su se okupili protiv Boga: Onaj Koji živi na nebu smejaće im se, Gospod će ih posramiti (Ps. 2: 4).

Evo zašto je Biblija pomerena iz centra društvenog života. Jer mi toliko volimo da se smejemo s povodom i bez povoda, a život je vrlo ozbiljan. Ne bismo imali ništa protiv da sve dane života pretvorimo u karneval, ali je on toliko ozbiljan da i sam pogled na njega otklanja s lica neumesno veselje. I neka otklanja. Jer, ako se pažljivo zagleda u život, ko neće razumeti Jeremijin bol: O, da bi glava moja bila voda, a oči moje izvori suzni! Da plačem danju i noću za pobijenima kćerima naroda svog (Jer. 9: 1). A tek kasnije, posle blagoslovenih i umesnih suza, i samo posle njih, dolazi blagosloveno veselje. O njemu takođe piše: Blaženi ste koji plačete sada, jer ćete se nasmejati (Lk. 6: 21).

Izvor: Balkanska geopolitika

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime