Socijalna nesvest

1
874
Aleksandar Arsenijević / Foto: ozonpress

Posle (ne)slavnog kraja protesta u prestonici i ostalim gradovima sada su i neizlečivi optimisti svesni idejne konfuzije i srbistanskog opštenarodnog beznađa. Ako se po strani za trenutak ostave provokatori, službini “navijači”, ekstremni desničari… koji su za kratko vreme obesmislili proteste, a policiji dali alibi za primenu brutalne sile protiv demonstranata, očigledno je da će Dunavom, Savom i ostalim srbistanskim tekovinama, bio bih srećan da grešim, proteći još mnogo vode pre nego u Srbistanu dođe do suštinskih promena.

Neki uzroke za to prevashodno vide u idejnoj i akcionoj impotenciji srbistanske opozicije, ali prenebegavaju činjenicu kako se ne jednom pokazalo kako vrlo često sindikati poseduju mnogo veću moć nego političari. Odnosno da nemaština, prazan novčanik i još prazniji stomak umeju da budu mnogo snažniji pokretač od uzvišenih maglovitih ideja koje prodaju političari.

Nažalost, u zemlji Srbistanu niti sindikati imaju ikakav društveni uticaj, niti narod pravdoljubivi i ponosni srbistanski, što je još tragičnije, poseduje elementarnu socijalnu svest.

Foto: preuzeto sa Ozonpress

Fascinantno zvuči podatak iz 2011. godine da je u Srbistanu, zahvaljujući zakonu po kome se sindikalna organizacija u nekoj firmi bez obzira kojoj centrali pripadala registruje kao poseban subjekt, registrovano ni manje ni više nego 22.000 sindikata. Još fascinantnije deluje činjenica da uprkos takvoj “sindikalnoj snazi” od vremena pre Drugog svetskog rata, na ovim nesretnim prostorima ako se zanemare štrajkovi prosvetnih radnika tokom devedesetih, uprkos višedecenijskoj katastrofalnoj ekonomskoj situaciji nije zabeležen nijedan generalni štrajk. Na jednoj strani nepodmitljivi, principijelni i finansijski zbrinuti sindikalni lideri palamudeći o vrelim sindikalnim prolećima, jesenima i zimama gledaju da se što dublje ušlihtaju vlastima. Na drugoj ljuta radnička klasa koja zulum očigledno trpeti može, umesto da se zapita zašto im se decenijama život svodi na preživljavanje, ko je laže, a ko krade, bavi se belosvetskim zaverama.

Da Vas podsetimo:  Milovan Brkić

A kada se sve to uzme u obzir onda ishod julskih protesta predstavlja logičan sled stvari. Nije li apsurdno očekivati da u trulom nazadnom srbistanskom društvu u kome je sve obesmišljeno i urušeno, od crkve do prostitucije, sindikati predstavljaju bilo kakvu snagu. Ali ne budimo pesimisti.

Biće bolje za jedno 200 godina koliko je potrebno da protekne, kako tvrde sindikalci, da bi srbistanska radnička klasa dostigla nivo socijalne svesti uobičajen za razvijene i pravno uređene države sa kojima obožava da se poredi gospodar Vučić.

Aleksandar Arsenijević
Izvor: Ozonpress

1 KOMENTAR

  1. U Miloševićevoj i Vučićevoj despotiji sindikatima nije dozvoljeno da predstavljaju snagu koja
    može ugroziti interes dikatatora i njegove klimoglave klike na vlasti. Sindikati u diktatorskim
    režimima nisu u funkciji, oni su samo forma. Kao što je i Parlament u diktaturi samo glasačka
    mašina Vođe, sa ogromnom većinom klimoglavaca koji su članovi interesnih udruženja vladajućih koalicionih tzv. partija, potčinjenih jedino vrhovnom vođi tj. diktatoru i njegovoj volji tj. interesu. Da stvar bude mnogo gora po Srbiju, većina naroda je roblje rajinskog mentaliteta kome i srce i duša ište vođu kome su verni i odani sve dok ih ne gurne u provaliju. Nije dovoljno ni da ih dovede do ivice, tek kada padaju u ambis postaje im jasno gde im je pamet bila. Opsena prostote je božiji dar svakom tiraninu koji bi da zajaše Srbiju i većinska raja će ga slediti do svoga kraja. Previše ljudi u Srbiji je lak plen psihopatskim manipulatorima, vođama masa, a zbog sledećih osobina te iste mase: povodljivost, lakovernost, lakomislenost, nepromišljenost, mitomanija, idolatrija, sklonost negativnoj selekciji, podaništvo, udvorištvo, podmitljivost. Raja zavidi vladarima, šta bi tek oni radili da se dokopaju vlasti bar na jedan dan. Šta bi tek neko iz sindikalnog stada radio da može da postane vođa sindikata. Da li bi bio bolji, nepotkupljiv, ili bi uzeo sve što mu se pruža, a sve obaveze prema drugima pogazio. Slično se sličnom raduje, svako za sebe- svaka vaška obaška, negativna selekcija sve gora ka vrhu, nesloga i odsustvo svesti o bilo čemu drugom osim o svom interesu, svoje porodice i uvećanju svoga imetka, a sve drugo je nevažno. Eto dokle nas je takva pamet većine dovela.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime