Spas

0
757
Foto: pixabay.com

Nisu u pravu oni što kažu da nam nema spasa. Samo zlobnici mogu tako nešto da govore. Verujem da ni sami ne veruju u istinitost svojih tvrdnji, ali jednostavno žele da stave klipove u točkove razvoja našeg društva! I ko treba da se spasava? Mi zaista tonemo. Debelo smo propali. Ali samo do guše. Do guše plivamo u nečemu što nije pristojno javno pominjati. Ipak, ponavljam, još uvek nismo potpuno zaronili. Uvek postoji šansa da se izvučemo. Ja sam na strani onih kojima smo dali poverenje da nas vode u bolju budućnost. Delim njihov optimizam; hvatajmo se, kao i uvek do sada, za slamku. Slamka je naša izvesnost.

Neki drugi radije bi se prihvatili motke. Valjda stoga što je deblja i uliva više poverenja? Ne znam šta da kažem. Motka je iz raja izašla. Ima svoje prednosti. Nevolja je u tome što motka ima dva kraja!

Svako je kovač svoje sreće. Sam mora da se probija i da se bori. Ništa ne pada s neba. Osim snega, kiše i ponekog crepa sa trošnih gradskih krovova, za sve ostalo sami se morate izboriti. Isto važi i za spas, odnosno spasenje. Možda vas na onom svetu i čeka spasenje od nekog drugog, na ovome svetu, ako nemate roditelje penzionere, babu i dedu, brata u inostranstvu, dobru taštu – pod uslovom da takva uopšte postoji, nema vam pomoći. U se, i u svoje kljuse! Figurativno rečeno. To kljuse, danas je, uglavnom, žena. Bračna, vanbračna, zakonita, mlada, stara, lepa, ružna, ona je ta koja glavi porodice rađa decu, kuva jelo, pere i čisti, samo sebi znanim čarolijama s pijace donese ceger s namirnicama, i na kraju, ne i poslednje, popravi kojim dinarom kućni budžet. Da ne zaboravimo da s vremena na vreme domaćinu odglumi ljubavnicu u krevetu ili mu u trenucima besa posluži kao bokserska vreća!

Da Vas podsetimo:  STERILNO OPOZICIONO IŠČEKIVANJE VLASTI?

Srbija je zemlja u kojoj nijedan građanin nije zadovoljan svojim životom. Neki se odista trude da život učine lepšim. Preduzimljivi su. Ne sede skrštenih ruku. Naprotiv. Udubljeni su u sisteme i kvote, krvavih očiju od dima i jeftinih bućkuriša pokušavaju u kladionicama da pronađu spas. Ima i takvih što od zelenaša pozajmljuju novac da bi pokrenuli vlastiti biznis. Takvi, po pravilu, upropaste sebe i svoju porodicu, ali zato usreće poverioca! Na jednoj strani se daje, na drugoj uzima. Princip je isti, opet svako je priča za sebe. Niko ne uči na tuđim greškama. Uvek iznova mora se opeći sopstvena koža. Dok je ćurana biće i podvarka!

Dobri đaci svoju sreću, po njihovom nekritičkom mišljenju spas, nalaze u naplaćivanju mukotrpno stečenih diploma u Americi i Evropi. Čim diplomiraju, emigriraju! Oni manje vredni i sposobni takođe spas traže u inostranstvu. Podnošenjem zahteva za azil u Švedskoj, Nemačkoj ili Belgiji! Ima i drugačijih preduzetnika. Iz Latinske Amerike ili Turske uvoze (unose) egzotične materije, pa ih manje ili više obogaćene plasiraju na srpsko tržište. Za njih je sigurno da su u tom poslu pronašli spas iz siromaštva. Makar dok ih neki konkurent u poslu ne ukoka u sačekuši!

Deo naroda spas od gladi pronašao je u „Narodnim kuhinjama“. Dobiju pola kila hleba i tanjir čorbe dnevno. Da su to stvarno narodne kuhinje, pola stanovništva bi se tamo hranilo. I jeli bi nešto što je dostojno čoveka. Ovako, nije im dobro, no opet je bolje nego mnogim siromašnim, iz grupacije od zvanično osam procenata populacije, koji žive ispod mimimuma. Ma šta to značilo! Puno njih ispod tog minimuma nema ni toliko!
Jedino je sigurno da je spas od anonimnosti, prosečnosti i balkanske učmalosti ostvarilo desetak skorojevića. Iz milošte ih zovu tajkunima. Kako su to postigli, đavo će ga znati! Valjda jedino đavo može to i da odgonetne. Važno je da se ljudi voze privatnim avionima i jahtama, imaju račune u više stranih država, vile na egzotičnim ostrvima, povijaju se pod teretom zlatnih lanaca, a mercedesi su im prostraniji od većine stanova njihovih sugrađana. Tajkuni su filantropi. Pomažu ministre, zamenike ministara, poslanike, pojedine sudije, tužioce, carinike, inspektore, policajce, reketaše… S pravom se može reći da na grbači tajkuna živi još desetak hiljada građana. Ne računam ljubavnice i ljubavnike, sestre, braću, svastike, kumove i slične!

Da Vas podsetimo:  Kada ćemo se dozvati pameti

Nit’ je dobro, niti mu se nadaj! Pogrešno. Nije dobro, ali biće bolje. Kad dođu strani investitori, zaposlimo radnu snagu, povećamo penzije i plate, izgradimo škole i vrtiće, završimo koridor 10 i sve ostale, kada pojure vozovi malo brže prugama nego što sada idu! I, razume se, kada uđemo u Evropu. A kad ćemo ući, ne znamo! Međutim, radi se ozbiljno. Strani investitori dolaze. Pohrlili. Skupilo se s koca i konopca. Otvaraju fabrike a mi, Srbi, častimo ih sa po deset hiljada evra po zaposlenom radniku! Ne damo svojima, ali strance velikodušno nagrađujemo. Posle će ti zaposleni Srbi dobijati dve stotine evra mesečno. Dve-tri godine, dok gazda ne odleprša. Zatim radnici neka sledećih trideset godina vraćaju kredite koje su mudraci podigli upravo njih da zaposle. Presipa se iz šupljeg u prazno. Neprestano se vrti. Menja se da ostane isto!

Miodrag Tasić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime