Ljubljana, 8. jula – U petak 8. jula na dvorištu pravoslavne crkve Hrama Svetih Ćirila i Metodija u samom centru Ljubljane pored poznatog parka »Tivoli« svečano je postavljena bista Vuka Stefanovića Karadžića. Spomenik je poklon grada Beograda i Vukove zadužbine Ljubljani, u znak sećanja na prijateljstvo Jerneja Kopitara i Vuka Karadžića.
Postavljanjem biste Vuka Karadžića u centru slovenačke prestonice dodatno se učvršćuju prijateljstvo žitelja dva grada i dva naroda. O delu Vuka Karadžića govorio je profesor Boško Suvajđić, predsednik Upravnog odbora Vukove zadužbine. Plašt sa biste zajedno su spustili Siniša Mali, gradonačelnik Beograda i Zoran Janković, gradonačelnik Ljubljane. Svečanom činu je prisustvovao veliki broj Srba iz ovih krajeva i predstavnici Ambasade Srbije u Sloveniji. Predstavnici Pravoslavne crkve priredili su svečani prijem za sve goste.
Na pitanje vašeg dopisnika da li postoji mogućnost da se jednog dana podigne u glavnom gradu Slovenije spomenik Nikoli Tesli, Siniša Mali je odgovorio da je sada dužnost Beograda da podigne spomenik nekom poznatom Slovencu u Beogradu. O tome će odlučiti predstavnici Slovenije.
Verovatno će to biti spomenik Jerneju Kopitaru, veoma dobrom prijatelju Vuka Karadžića. Vuk Karadžić i Slovenac Jernej Kopitar su zajedno postavili temelje bogatoj kulturnoj saradnji dva naroda, tako da je taj čin potvrda da su veze dva naroda do danas ostale neraskidive.
Tekst i foto: Rade Bakračević
I POSLIJE VUKA – VUK!
1. Slovenci, i ini naši narodi, trebaju biti iteakako zahvalni Vuku S. Karadžiću, koji je marni „izvoditelj radova“ Kopitarova projekta „Bečki književni dogovor (1850.). Naime, pod komandom „vladike iz Đakova“, ovim se projektom u JAZU se začima serbokroatistika kojoj tandem Daničić-Rački postavlja „znanstvene“ temelje, po kojoj crti kasnije oblikovana Prva „rasna“ i Druga „rasno-klasna“ Jugoslavija. AFERIM!
2. Dakako, posebnu zahvalnost Vuku – duguju Hrvati. Glede autoritea Daničića i Račkoga: kako su Srbi i Hrvati jedan narod («Srbo-Hrvati») s jednim srbohrvatskim jezikom, Hrvati tako dobivaju i prvu svoju «službenu» Bibliju (1868.), što nam je, po crti ćirilometodske tekstovne predaje, «na hrvatskom, koji je srpski dijalekt» (latinica), uz Đuru Daničića, post mortem podario Vuk Karadžić (1787.-1864.).
3. Kada je otvarana Akademija u Zagrebu (1867.), važnost je toga događaja u svečanom govoru posebice podvukao Strossmayer. On spominje «neumrloga našega Vuka Karadžića, komu je narod naš vječnu zahvalnost dužan», napose «što je zlatno svoje pero posvetio prevodu naših svetih knjiga». Dakako, «slava i hvala vjernomu učeniku njegovu [Daničiću], tajniku akademičkomu, koji dio časa i rada svog istoj svetoj svrsi posvećuje».
4. Iako pozadina priče o tom «hrvatskom» prvijencu još nije dostatno razjašnjena, barem su poznati neki njezini akteri. Naime, još je ranije Kopitar nalagao Vuku Karadžiću da ijekavizira, tj. povlaši «neupotrebljivu» Katančićevu Bibliju (1831.), što je na predlošku Vulgate pisana štokavskom ikavicom. S obzirom na to, unatoč svim silnim preradama i prepravkama, Hrvati do današnjih dana Božju riječ čitaju i slušaju de facto na tuđem jeziku.
5. Zanimljivo je da je iza Kopitar-Karadžićeva projekta, u duhu probuđene misijske svijesti «evangelikalne» struje zapadna protestantizma, idejno i financijski stajalo British and foreign bible society, što je utemeljeno u Londonu (1804.).
6. Slijed će povijesnih događaja, međutim, pokazati da je, pored evengalizatorskih, spomenuta biblija bila u misiji britanske kolonijalne politike, potvrđujući tako na ovim prostorima, još jednom, poznato načelo Antonia de Nebrije (1492.): sempre la lengua fue companera del imperio [uvijek je jezik bio pratilja imperija].
SAPIENTI SAT!