BEOGRAD: TRIBINA „DEKONSTRUKCIJA MITOVA O SARAJEVSKOM SUŽIVOTU I GENOCIDU U SREBRENICI“
- U Prvom svjetskom ratu, u redovima austrougarskih jedinica nalazili su se bosanski Hrvati i muslimani iz Podrinja. U Drugom svjetskom ratu, na njemačkoj strani i u jedinicama NDH, bili su i muslimanski mladići iz istih ovih krajeva… Srebrenički srez dao je 596 Solunaca u Prvom svjetskom ratu, a ustaše su u srebreničkom srezu u periodu 1941–1945. ubile 2.262 osobe, od čega je bilo 430 djece i 546 žena, a od svih – 70 odsto su bili Srbi
- Iako je Srebrenica bila zaštićena zona UN, nisu dozvolili niti jednom Srbinu povratak na njegovu imovinu a po popisu iz 1991. godine na području enklave Srebrenica živjela su 3.462 Srbina, od toga 1.632 u gradu Srebrenica. Do 18. 04. 1993. godine svi su Srbi protjerani, a mnogi su i ubijeni… Uprkos tome, Srbi su na Srebrenici dobili preko 1.000 godina zatvora, a Bošnjaci – nula godina
- Moramo imati i plan i strategiju, stalnu propagandu, kalendar aktivnosti jer osveta Bošnjaka zapisana u Memorijalnom centru u Potočarima ne smije biti pravda
- Srpska borba za istinu i pravdu mora biti institucionalna i trajna. Zato moramo obilježiti sva mjesta srpskih stradanja
- Bošnjacima nudimo: zajedničke komemorativne sjednice posvećene svim žrtvama opštine Srebrenica; zajedničke projekte za žrtve stradanja oba naroda i svih građana Srebrenice; zajednički institut za mir i nenasilne komunikacije u Srebrenici i -zajedničke multietničke okrugle stolove o dešavanjima od 1992. do 1995. godine čiji bi sudionici bili domaći akteri
KOLIKO je meni poznato, druga strana –bošnjačka – objavila je puno naslova, različitog kvaliteta i obima sa mnogo politizovanja i iskrivljenja za događaje u i oko Srebrenice u periodu 1992–1995.
Koliko je meni poznato, ta strana nikad nije pozvala nekog sa srpske strane, nikoga ko predstavlja neku zvaničnu istituciju, da se suočimo sa činjenicama koje nudi istorijska nauka o tim događajima.
U Prvom svjetskom ratu, u redovima austrougarskih jedinica nalazili su se bosanski Hrvati i muslimani iz Podrinja.
U Drugom svjetskom ratu, na njemačkoj strani i u jedinicama NDH, bili su i muslimanski mladići iz istih ovih krajeva.
Istorijska nauka dala je dovoljno podataka o zločinima tih jedinica nad srpskim narodom Podrinja.
Kao rezultat velikih planova za prvi i drugi svjetski rat, ostali su veliki demografski gubici srpskog naroda nastalih zbog zločina učinjenih 1914–1918. i 1941–1945. godine.
Srebrenički srez dao je 596 Solunaca u Prvom svjetskom ratu, a ustaše su u srebreničkom srezu u periodu 1941–1945. ubile 2.262 osobe, od čega je bilo 430 djece i 546 žena.
Ukupna brojka sigurno nije konačna jer su bosanske komunističke vlasti na čelu sa Rodoljubom Čolakovićem – zbog velikog broja srpskih žrtava, a radi neugrožavanja bratstva i jedinstva – zaustavile dalja istraživanja o konačnom broju zločina NDH na ovim prostorima, kako piše i Pero Đukanović u svojoj knjizi „Ustanak na Drini“.
Od ukupnog broja svih civilnih žrtava srebreničkog sreza u Drugom svjetskom ratu (3.281), pravoslavnih Srba bilo je oko 70 odsto od tog broja.
Sudbinu tog stradanja doživjela su i moja porodica i moje selo, u kome su pobili svu djecu i sve žene, pa su se muške glave morale ponovo ženiti i zasnivati porodice poslije 1945. godine.
Na bazi tih činjenica, ja sam sa Muzejom genocida iz Beograda radio okrugle stolove sa eminentnim stručnjacima i rezultat toga je niz publikacija, zbornika i knjiga, kao što su:
– „Stradanje Srba srebreničkog kraja u 20. vijeku“ – zbornik radova, 2014.
– „Zločini Crne legije 1942–1943. u istočnoj Bosni“ – zbornik, 2016.
– „Zločini genocida nad Srbima u Srebrenici u Drugom svjetskom ratu“ – zbornik, Draga Mastilović, 2020.
-„Crne marame Srebrenice“ – Radomir Pavlović, 2020.
U svom autorskom tekstu iz 2014. godine, koji je u Zborniku „Stradanje Srba u 20. vijeku“ pod naslovom „Srpske žrtve ne smiju biti zaboravljene“, zapisao sam:
„Ako je i jedan narod u bivšoj SFRJ u 20. vijeku imao sudbinu stradanja i patnji, to je bio srpski narod i nije ni čudo što pojedinci tvrde da su Srbi jedan od najnesrećnijih naroda na svijetu. Opština Srebrenica i njeno stanovništvo su u posljednjih sto godina bili izloženi masovnim stradanjima, kako u Prvom tako u Drugom svjetskom ratu, ali i ovom zadnjem građanskom ratu 1992–1995.godine“.
U zbornicima koje smo radili, želimo upoznati javnost o hronologiji stradanja srpskog naroda Srebrenice u posljednjih sto godina, o pokušajima falsifikovanja istorije pokušajima revizije istorijskih činjenica i događaja i prikazivanja Srba kao genocidnog naroda. Isto tako, željeli smo da otkrijemo i nedovoljno opisane ili skrivene istine o stradanju Srba u Srebrenici u vrijeme NDH, pa o sistematskom planiranom i organizovanom ubijanju i protjerivanju Srba i uništavanju i zatiranju srpskih sela kako u ratu 1941–1945. tako i u posljednjem ratu od 1992–1995. godine. Još nismo rasvijetlili dovoljno logore za Srbe ni u Prvom ni u Drugom svjetskom ni u posljednjem ratu.
Mnogo je pitanja i odgovora za dešavanja u i oko Srebrenice u posljednjem ratu. Za sada imamo dvije istine, srpsku i bošnjačku, o stradanjima na prostoru opštine Srebrenica, ali današnja javnost se bavi samo bošnjačkom istinom, srpskom ne.
Na bazi tih činjenica, pokrenuo sam u srebreničkom parlamentu sa drugim političkim partijama iz reda srpskog naroda Rezoluciju o stradanjima i zločinima nad srpskim narodom Srebrenice u 20. vijeku.
Tekst Rezolucije glasi:
1. SO Srebrenica osuđuje zločine nad srpskim narodom Srebrenice u 20. vijeku
2. SO Srebrenica ne umanjuje zločine nad drugim narodima u Srebrenici
3. Obrazloženje Rezolucije nalazi se u naučnim publikacijama i zbornicima objavljenim na temu stradanja srpskog naroda u 20. vijeku, kao i u predlozima klubova odbornika SNSD, SDS i odbornika političkih partija koje nemaju klubove a podnijeli su tekst ove rezolucije.
4. SO Srebrenica usvojila je zaključak da se tekst Rezolucije proslijedi Narodnoj Skupštini Republike Srpske na usvajanje.
Prije ove, u SO Srebrenica imali smo Rezoluciju 2005. godine, u kojoj su osuđeni zločini počinjeni nad svim građanima i svim narodima Srebrenice, a posebno zločini koji su se desili u enklavi Srebrenica 1995. godine.
Usvojena je jednoglasno.
– 2007. godine imali smo Rezoluciju o izdvajanju Srebrenice iz Republike Srpske bez prisustva srpskih odbornika. Ovu Rezoluciju je poništio OHR.
– 2011. godine SO Srebrenica je usvojila Rezoluciju bez srpskih odbornika.Ona tretira stradanje samo bošnjačkog naroda. Tekst Rezolucije je identičan tekstu koji je usvojio Evropski parlament.
– 2008. godine SO Srebrenica donijela je jednoglasno odluku o održavanju Komemorativne sjednice 10. jula koja je posvećena svim žrtvama Srebrenice.
Rezolucija koju je usvojila SO Srebrenica 02. 07. 2021. godine bez bošnjačkih odbornika tretira stradanje srpskog naroda u 20. vijeku, ali ne negira zločine nad drugim narodima Srebrenice.
Na osnovu dešavanja u i oko Srebrenice od 1992–1995. godine i planiranog i sistematskog ubijanja i protjerivanja srpskog naroda Srebrenice, posebno u 1992. godini i do aprila 1993. godini – od Karna, Osredka,Čumavića, preko Ratkovića, Brežana, Krnjića, Zalazja, Božića, pa preko Podravanja do Ćosića, Kušića i Skelana – vidljiva je namjera napada Armije BiH na srpska sela i etničkog čišćenja sela i pustošenja srpske imovine na najveće srpske praznike.
Zatim situaciju sa lojalnim Srbima koji su ostali u gradu Srebrenici, a koji su bili lojalni a ubijeni na najsvirepiji način – njih četrnaest. Tu su bili i medicinski radnici Rada Milanović, stari i bolesni Anđelija Stjepanović i Miroslav Stjepanović (majka i sin). Zatim Zekić Slobodan i Zekić Zagorka, majka i sin, Dimitrovski Krsto i Dimitrovski Velinka, bračni par. Zatim Marković Ivanka-Iva koja je zaklana na pragu svoje kuće. Marković Mirko, Vasić Obrad, Vasić Stoja, Jovanović Dragoljub, Ristanović Sekula, Petrović Radojko.
Ako tome dodamo i logore za Srbe u Srebrenici, čiju sudbinu znamo poput Gagić Ljubice koja se otrovala od muke, Kojić Kosta, Branka Sekulića, Bogdana Živanovića, Miću Milovanovića, Miću Ristića i mnoge druge koji su dovedeni poslije napada na srpska sela od Zalazja preko Podravanja do Skelana i ubijeni na najsvirepiji način.
A znamo i za ubistva Srba iz enklave Srebrenica kao zaštićene zone (18. 04. 1993), poput Ostoje Božića, Dragiše Pavlovića i drugih.
Mirovne snage nisu razoružale muslimansku vojsku u zaštićenoj zoni Srebrenica nego su obezbeđivale upade muslimanskih terorističkih grupa u srpske prostore van enklave i ubijanje nedužnih civila.
U enklavu, iako je bila zaštićena zona UN, nisu dozvolili niti jednom Srbinu povratak na njegovu imovinu a po popisu iz 1991. godine na području enklave Srebrenica živjela su 3.462 Srbina, od toga 1.632 u gradu Srebrenica.
Do 18. 04. 1993. godine svi su Srbi protjerani, a mnogi su i ubijeni.
Njihova imovina je uništena i uzurpirana.
U dešavanjima u i oko Srebrenice u julu 1995. godine, mirovne snage bile su na strani muslimanske vlasti i vojske.
Ako dodamo i bošnjačke izvore i knjigu Ibrana Mustafića „Planirani haos“, pa svjedočenja Hakije Meholjića, ratnog komandira policijake stanice u Srebrenici, njegove medijske izjave, pa izjave Fahrudina Alića u knjizi „Iza zatvorenih vrata“, još i izjave pukovnika Huse Salihovića iz Srebrenice u njegovoj knjizi „Srebrenica zašto smo doživjeli genocid“, slika srebreničke laži o genocidu nad bošnjačkim narodom poprima druge dimenzije.
Da, istorijski projekat Srebrenica ima za cilj stvaranje mita o Srebrenici koji treba da Bošnjacima dugoročno pomaže da ostvare ratni cilj zacrtan u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića o unitarnoj državi.
O tom mitu je novinar Avdo Avdić iz Srebrenice snimio film „Srebrenica“ koji govori o opranih milijardu maraka donacija u Srebrenici.
Presude međunarodnih sudova za Srebrenicu su nesrazmjerne sa brojem ubijenih Bošnjaka i Srba.
Srbi su na Srebrenici dobili preko 1.000 godina zatvora, a Bošnjaci nula godina.
Zato je Bošnjacima potrebna kvalifikacija „genocid u Srebrenici“ da bi dobili ratnu odštetu od Srbije i drugih zemalja koje su bile u zaštićenoj zoni Srebrenice (Holandija, Kanada…) kako bi se taj mit o Srebrenici nastavio, a cilj je zapadnih Evropskih zemalja da preko Bošnjaka naprave reviziju istorije na Srebrenici i da Srbi kao narod koji je dao najviše žrtava u 20. vijeku budu proglašeni genocidnim – da bi genocid Nijemaca nad Srbima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu bio sklonjen u stranu.
Zato smo mi usvojili Rezoluciju o stradanju srpskog naroda u Srebrenici u 20. vijeku kako ne bi stalna priča o „genocidu“ postala stvarnost i kako bi se naše institucije počele ozbiljno baviti sadržajem ove rezolucije.
Mi Srbi moramo imati svoj memorijalni centar u Srebrenici. Njegov osnivač treba da bude Vlada Republike Srpske.
Moramo imati plan i strategiju, stalnu propagandu, kalendar aktivnosti.
Osveta Bošnjaka zapisana u Memorijalnom centru u Potočarima ne smije biti pravda.
Naša borba za istinu i pravdu mora biti institucionalna i trajna.
Moramo obilježiti sva mjesta srpskih stradanja.
Memorizacija Srebrenice bošnjačkim obilježjima je maksimalna. Naše žrtve su zapostavljene.
Na kraju, mi nudimo Bošnjacima dijalog na temu stradanja stanovništva Srebrenice u posljednjam, ali i u ranijim ratovima. Dijalog bi se vodio o sljedećem:
– Da formiramo zajedničku skupštinsku komisiju koja će sačiniti spiskove ubijenih i umrlih prirodnom smrću od 1992. do 1995. godine po mjesnim zajednicama, a posebno u julu 1995. godine. Zatim spiskove, posebno za Srebrenicu, a posebno za druge opštine – Bratunac, Milići, Vlasenica, Zvornik itd. jer je u enklavi Srebrenica živjelo bošnjačko stanovništvo iz 14 opština u BiH.
– Zajedničke delegacije za obilazak stratišta i srpskog i bošnjačkog naroda
– Zajedničke komemorativne sjednice posvećene svim žrtvama opštine Srebrenica
– Zajedničke projekte za žrtve stradanja oba naroda i svih građana Srebrenice
– Zajednički institut za mir i nenasilne komunikacije u Srebrenici
– Zatim obim stradanja i obim presuda sudova koji se odnose samo na opštinu Srebrenica
– Zajednički multietnički okrugli stolovi o dešavanjima od 1992. do 1995. godine čiji bi sudionici bili domaći akteri
– Sva druga pitanja koja se bave stradanjem stanovništva opštine Srebrenica
– Mi lokalni sudionici želimo dijalog, a na bazi tog dijaloga i kompromise za budućnost naše djece u Srebrenici.
Jedna istina i jedna priča ostavljaju mržnju do novih sukoba, zato smo mi srpski predstavnici u Srebrenici spremni na dijalog i na zajednička rješenja.
Bošnjačka strana to uporno odbija. Nju interesuje samo jedna istina – o bošnjačkim žrtvama.
(tribinu su organizovali informativno-politički portali „Sve o Srpskoj“ i „Fakti“ uz podršku Predstavništva RS u Srbiji)
autor:Radomir PAVLOVIĆ
izvor:sveosrpskoj.com
